Marko Klak: Baština nije samo nošnja, nego i škola, kuća, govor i ljudi

Baština nije samo ono što stoji u muzejskoj vitrini. Nije samo narodna nošnja, stara fotografija ili predmet s tavana. Baština je i prostor. Kuća. Škola. Crkva. Vatrogasni dom. Pjesma. Govor. Sjećanje.

O tome je u Podcastu 01Portala govorio Marko Klak, muzejski tehničar u Muzeju Ivanić-Grada, kulturni djelatnik, član KUD-a Posavec i zapovjednik DVD-a Dubrovčak Lijevi. Njegova priča povezuje nekoliko važnih lokalnih tema. Muzej, staru školu u Dubrovčaku Lijevom, posavsku tradiciju, narodne nošnje, drvenu arhitekturu i dobrovoljno vatrogastvo.

Sve ono što u manjim sredinama često počiva na istim ljudima. I na njihovu vremenu, volji i živcima.

Tradicija se u obitelji živjela

Klak je rođen 1991. godine u Dubrovčaku Lijevom. Ondje je živio do 1998., kada se obitelj preselila u Ivanić-Grad zbog posla, škole i lakšeg svakodnevnog života. No veza sa selom nikada nije prekinuta.

Obitelj je i dalje odlazila bakama i djedovima. Ondje se živjelo s tradicijskim gospodarstvom. Bilo je rada oko domaćih životinja, poljoprivrede i kuće. Upravo je iz tog iskustva, kaže Klak, izrastao njegov odnos prema baštini.

— Godinama sam zavolio to selo, to mjesto. Moja majka bila je članica KUD-a 90-ih godina, baka je plesala i pjevala u selu još 60-ih. Tradicija se u našim obiteljima živjela — rekao je Klak.

Prekretnica je došla 2007. i 2008. godine, kada se ponovno aktivirao rad Kulturno-umjetničkog društva Posavec iz Dubrovčaka Lijevog i Topolja. Klak se tada priključio plesnim skupinama. Kaže da nije bio sam. Bila je to dobra generacija dječaka i djevojčica koja je ponovno pokrenula društveni i folklorni život.

No takav kontinuitet nije uvijek bilo lako održati.

KUD je djelovao od 70-ih godina prošlog stoljeća do ratnih godina. Nakon toga bilo je prekida. Ponovno se aktivirao 1996., no samo nekoliko godina. Ljudi su odlazili zbog školovanja i posla. Do 2007. ponovno je uslijedila praznina.

Upravo u tim prazninama, upozorava Klak, najviše se gubi.

— Ljudi ne mogu shvatiti koliko u tim godinama umre starijih žena koje se bave tkanjem i izradom narodnih nošnji. Puno narodnog ruha ode u druge krajeve. Društva i ansambli to kupuju i dio baštine jednostavno nestane — istaknuo je.

Nestaju i oni koji znaju pjesmu, ples, nazive, običaje i stare tehnike. Kad takvi ljudi odu, a nitko ih nije snimio, pitao ili zapisao, povratak je težak.

Baština je i prostor sela

Klak posebno naglašava da se baština ne može svesti samo na pjesmu, ples i nošnju. Baština je i prostor mjesta. U Dubrovčaku Lijevom taj je prostor, kaže, još uvijek jasno čitljiv.

Centar sela čine trgovina, kafić, društveni dom, vatrogasni dom, zgrada stare škole i crkva. To su točke oko kojih se odvijao društveni život.

Najvažnije građevine su župna crkva iz 18. stoljeća, građena 1781. godine, i zgrada stare škole s početka 20. stoljeća, građena 1903. godine. Prije nje postojala je i drvena škola.

U selu još ima i tradicijskih drvenih kuća, karakterističnih za područje gornje sisačke Posavine. No njihov broj se smanjuje.

— Unazad desetak, petnaestak godina vidljiv je veliki odlazak tih drvenih kuća. Starije stanovništvo umre, mladi se odsele ili ne žele ostati. Kuća ostane prazna, pa se proda, preseli na drugo mjesto ili ode za drvenu građu — rekao je Klak.

Time se gubi scenografija mjesta. Ne nestaje samo jedna kuća. Nestaje vizura sela. A kad jednom ode, teško se vraća.

Klak upozorava da na području Dubrovčaka, Topolja, Prelovca i Prečna nema zaštićenog drvenog tradicijskog objekta. S druge strane, u Desnom Dubrovčaku postoji niz zaštićenih drvenih kuća, a u Posavskim Bregima zaštićene su tri.

— Jedini sigurni način da će se drveni objekt obnoviti jest zaštita. Ima ljudi koji privatno obnavljaju kuće i to treba pohvaliti. Ali ako želimo stručan i kvalitetan način, to ide preko konzervatorskih odjela i zaštite — rekao je.

https://youtu.be/rGhPMjJqDsU

Muzej nije samo izložba

Klak od 2018. godine radi u Muzeju Ivanić-Grada. Muzej je osnovan 2016., relativno kasno za lokalnu sredinu s toliko slojeva povijesti.

Počeci nisu bili jednostavni. Muzej je počeo raditi u zgradi stare škole u Ivanić-Gradu, u svega nekoliko prostorija. Trebalo je stvoriti sustav. Pronaći prostor. Organizirati čuvaonicu. Zapošljavanjem kustosice, dokumentarista i muzejskog tehničara počeo se graditi ozbiljniji rad.

Klak ističe da javnost često vidi samo završni rezultat. Izložbu. Predmete na zidu. Rasvjetu. Postav. No najveći dio muzejskog posla nije vidljiv.

— Muzej ne izlaže samo predmete. Muzej ih čuva. U zbirkama imamo nekoliko tisuća predmeta. To se čuva po pravilima struke, njeguje od daljnjeg propadanja, konzervira, restaurira i dokumentira — rekao je.

Muzejski tehničar pritom ima važnu ulogu. Predmet treba pripremiti, očistiti, konzervirati, omogućiti kustosu obradu, mjerenje i opisivanje, a zatim ga pravilno spremiti. Treba paziti na vlagu, temperaturu, prozračnost i sigurnost. Ako predmet ide na izložbu ili u drugi prostor, treba ga pravilno pripremiti za prijenos.

Nakon obnove stare škole u Dubrovčaku Lijevom, Muzej Ivanić-Grada dobio je kvalitetnije uvjete za rad. Ondje se nalaze uredski prostori, prostor za rad djelatnika, preparatorska radionica i moderna muzejska čuvaonica.

S druge strane, zbog obnove zgrade u središtu Ivanić-Grada, muzej trenutačno nema izravan doticaj s građanima kao prije. Zato se programi prilagođavaju prostoru koji je dostupan.

Lokalni muzeji čuvaju ono što veliki često ne vide

Klak smatra da su lokalni muzeji presudni za čuvanje povijesti jednog kraja. Veliki muzeji obrađuju šira područja i velike teme. Lokalni muzeji čuvaju ono što pripada konkretnoj sredini. Gradu, selima, obiteljima i svakodnevnom životu.

Muzej Ivanić-Grada čuva etnografsku građu, predmete građanskog života, kulturno-povijesnu građu, pisane dokumente, likovne zbirke i predmete koji svjedoče o području grada i okolnih mjesta.

— Da nema lokalnih muzeja, bilo bi jako teško sve to sačuvati za buduće generacije. Zato ih treba njegovati i podupirati — poručio je Klak.

Muzej surađuje sa školama i nastoji privući djecu i mlade. Dio stanovništva redovito prati muzejske programe, osobito one koji se odnose na lokalnu tradiciju i baštinu. Kod gostujućih izložbi interes je promjenjiv, ali to ne umanjuje važnost muzejske djelatnosti.

Klak kaže da se građani sve više javljaju kada vide da postoji volja za očuvanjem baštine. Donose fotografije, sjećanja, predmete i obiteljske priče. Iz takvih kontakata nastaju nove donacije i nova građa.

KUD-ovi su čuvari pjesme, plesa i nošnje

Velik dio razgovora bio je posvećen KUD-ovima. Klak ističe da na području Ivanić-Grada djeluje nekoliko kulturno-umjetničkih društava. Neka su novija, a neka imaju dugu tradiciju. Posavski Bregi sežu još u 30-e godine prošlog stoljeća.

Bez tih društava, smatra Klak, velik dio pjesme, plesa i nošnji ne bi preživio.

— Da nije bilo entuzijasta prije sto godina, ne bi se očuvala ni pjesma, ni ples, ni narodne nošnje. Nošnje su se 60-ih i 70-ih godina prestale nositi. Bake i djedovi preoblačili su se u modernu odjeću. U jednom razdoblju bilo je i sramota nositi nošnju — rekao je.

KUD-ovi su taj prekid ublažili. Sačuvali su tkanje, izradu nošnji, pjesmu i ples. Ne samo na području Ivanić-Grada, nego diljem Hrvatske.

Rad s mladima ima svoje zakonitosti. Djecu privlači nastup, pljesak, fotografiranje i osjećaj da su dio nečega. Kasnije dolaze putovanja, druženja i prijateljstva. No u tinejdžerskim godinama dio mladih se udalji. Neki se počnu sramiti folklora, drugi odu na školovanje ili jednostavno izgube naviku.

Koreografija i rad s ansamblom traže puno strpljenja. Nije dovoljno dobro otpjevati i otplesati. Treba znati i pravilno odjenuti nošnju.

— Možete pjevati i plesati vrhunski, ali ako nemate lijepu narodnu nošnju na sebi, to je najgore — rekao je Klak.

Nije svaka crvena nošnja posavska

Posebno zanimljiv dio razgovora odnosio se na posavsku narodnu nošnju. Klak upozorava da se često griješi u prepoznavanju. Mnogima je svaka crvena nošnja odmah posavska, ali to nije točno.

Crvene nošnje mogu pripadati Posavini, Turopolju ili Prigorju. Svako selo ima svoje razlike. Ako osoba nije dobar poznavatelj, lako može pogriješiti. Problem nastaje kada se nošnje kupuju iz jednog kraja, a koriste kao da pripadaju drugom.

Za područje Dubrovčaka Lijevog posebno je važna takozvana Hrvatica. Riječ je o crvenoj narodnoj nošnji s geometrijskim motivima, koja se počela izrađivati 40-ih godina prošlog stoljeća.

Poticaj je došao iz časopisa Hrvatica za ženu i dom, koji je uređivala Marija Jurić Zagorka. Žene su motiv iz časopisa prenijele na narodnu nošnju.

— Naše selo prepoznatljivo je po narodnoj nošnji Hrvatici. Žene su bile toliko vrijedne da su mustru iz časopisa prenijele na nošnju — rekao je Klak.

Muzej i KUD Posavec rade i na digitalizaciji zbirke narodnih nošnji. Svaka nošnja bit će fotografirana, opisana i dostupna na mrežnoj stranici KUD-a. Time će se jasnije prikazati što pripada području sela koja pokriva župa i koje su specifičnosti lokalnog ruha.

Vatrogasci su više od operative

U manjim sredinama vatrogasci nisu samo oni koji gase požare, izlaze na poplave, nevremena i intervencije. Oni su često i nositelji društvenog života. Organizatori, logistika, pomoć na terenu i prva adresa kad nešto treba.

Klak je u vatrogastvo ušao 2009. godine. Završio je vatrogasnu školu, postao profesionalni vatrogasac i tim se poslom bavio do 2017. godine. Od 2013. zapovjednik je DVD-a Dubrovčak Lijevi.

DVD Dubrovčak Lijevi osnovan je 1927. godine. Sljedeće godine društvo će proslaviti stotu obljetnicu.

Već 1935. do 1937. društvo je izgradilo društveni dom. Do tada ga u selu nije bilo. To znači da DVD nije brinuo samo o sigurnosti mještana, nego i o društvenom životu.

— Da nije bilo toga doma, ne bi se organizirale mnoge zabave, igrokazi i društvena događanja. To se zadržalo do danas — rekao je Klak.

DVD danas radi s djecom i mladima. Djeca već od najranije dobi kreću s vatrogasnim igrama i poligonskim vježbama. Kasnije prelaze u mladež, zatim u A-ekipe i operativu. Punoljetnost je važna granica za operativno djelovanje, ali odgoj počinje puno ranije.

Klak ističe da ljudi često ne vide koliko truda stoji iza rada s djecom. Treba pripremiti vježbe, organizirati odlaske na natjecanja, voditi ekipe i održavati motivaciju.

U malim sredinama isti ljudi nose više uloga

Razgovor je otvorio i problem koji poznaje gotovo svaka lokalna sredina. Isti ljudi često vode više udruga, organiziraju događaje, pišu prijave, kose travu, čiste prostore, okupljaju članove i preuzimaju odgovornost.

Klak kaže da ideja nije dovoljna. Tko želi nešto napraviti, mora biti prvi u poslu.

— Ne može netko samo izložiti ideju i reći neka drugi rade. Onaj tko želi nešto napraviti mora biti prvi u svim aktivnostima. Od radnih akcija, košnje trave, čišćenja, pisanja do okupljanja ljudi — rekao je.

U DVD-u, kaže, postoje mladi ljudi koji se aktivno uključuju, daju prijedloge i preuzimaju zadatke. To je ključ opstanka. Bez toga sve ostaje na nekoliko pojedinaca.

A oni, naravno, uz posao, obitelj i obveze, moraju još slušati i kritike. Često od onih koji godinama nisu sudjelovali ni u jednoj udruzi. Lokalni klasik. Tko ne nosi klupe, najbrže zna gdje ih treba staviti.

Najugroženiji su drvene kuće i posavski govor

Na kraju razgovora Klak je izdvojio ono što smatra najugroženijim dijelom lokalne baštine. Narodne nošnje, pjesma i ples na području Ivanić-Grada još su relativno dobro očuvani. Muzej pokriva etnografske predmete, dokumente i građu.

No na terenu najbrže nestaju drvena tradicijska arhitektura i lokalni govor.

— Sve više odlazi drvena tradicijska arhitektura. Ljudi umiru, starije stanovništvo nestaje, mladi vlasnici često ne žele obnavljati. Jezik isto odlazi. Starije stanovništvo umire, mladi ne žele govoriti naš posavski govor ili ga je u većim gradovima sram — rekao je Klak.

Zgrade poput stare škole u Dubrovčaku Lijevom i crkve imaju veću šansu za opstanak jer su obnovljene ili se obnavljaju. No Klak naglašava da nije dovoljno obnoviti zgradu. Ona mora živjeti.

U crkvi se moraju održavati mise. U staroj školi kulturni i društveni sadržaji. Samo tako prostor ostaje potreban zajednici.