Odvorčić o Tomaševiću: PR mašinerija radi, ali građani ne vide gdje završavaju milijarde

Dok gradska vlast govori o projektima, iskoracima i modernizaciji Zagreba, dio oporbe tvrdi da se iza politički dobro uštimanih poruka skriva grad koji kasni, improvizira i ne daje jasne odgovore na konkretna pitanja. U Podcastu 01Portala Ivka Odvorčić (HNS), zastupnica u Gradskoj skupštini Grada Zagreba, iznijela je niz optužbi na račun upravljanja gradom, od proračuna i gradskih projekata do škola, stanovanja, prometa i vršnjačkog nasilja.

Grad Zagreb posljednjih mjeseci živi u raskoraku između slike koju o sebi šalje i dojma koji ostavlja na terenu. Dok iz gradske uprave stižu poruke o projektima, obnovi i iskoracima, dio oporbe tvrdi da građani iza tih poruka ne vide ono što bi morali osjetiti u svakodnevnom životu – uređene ulice, završene škole, funkcionalan prijevoz i jasnu sliku o tome kamo odlazi proračunski novac.

Od svega to što ima Možemo! u gradu, najbolje na svijetu je PR mašinerija

Upravo na tom raskoraku inzistirala je HNS-ova zastupnica u Gradskoj skupštini koja je poručila da je najveća snaga aktualne gradske vlasti komunikacijska, a ne operativna.

– Od svega to što ima Možemo! u gradu, najbolje na svijetu je PR mašinerija. I protiv te PR mašinerije se svi mi vrlo teško borimo, bez obzira na našu aktivnost, nas pojedinaca u Gradskoj skupštini. Vi ne možete puno napraviti, jer rijetki su mediji kao što ste vi, koji nas poprate i koji nas slušaju i koji to građanima prenose – rekla je Ivka Odvorčić.

Njezin je temeljni prigovor jednostavan i politički vrlo težak – proračun je golem, ali građani ne vide rezultate koji bi odgovarali tolikom novcu. Upravo je ta rečenica bila nit vodilja cijelog razgovora, u kojem se od jedne teme prelazilo na drugu, ali se uvijek vraćalo na isto pitanje: ako je Zagreb nikad bogatiji, zašto toliko toga izgleda nedovršeno, odgođeno i neobjašnjeno?

– Građani naprosto ne dobivaju informacije gdje bi oni vidjeli što se doista događa. Znači, 3 milijarde i 125 milijuna je novac. Znate kako je moj tata znao reći, probaj nabrati toliko lišća na grani, a kamo li to zaraditi ili izbrojiti. Koji se troši? Nemilice – poručila je.

Zagreb nema novih projekata

Na toj točki Odvorčić ne govori samo o jednoj stavci, nego o ukupnom dojmu upravljanja gradom. Tvrdi da Zagreb nema niz novih, dovršenih i jasno prepoznatljivih projekata koje bi aktualna vlast mogla pokazati kao svoj rad bez ozbiljnih upitnika. Po njezinoj ocjeni, dio projekata naslijeđen je iz prethodnog razdoblja, dio je usporen, a dio se vodi tako da se i kod najavljivanih završetaka naknadno otvaraju nova pitanja.

– Mi nemamo konkretnog projekta u gradu Zagrebu da bi mi rekli, aha, to su oni počeli raditi i to su oni završili. Oni ili su počeli završavati Bandićeve projekte s tim da su neke projekte propustili, što je Podbrežje, gdje im je propala građevinska dozvola. Ili Osnovna škola Dragonožec, da ne govorimo o Ivanu Goranu Kovačiću, pa da ne govorimo i sa tim bazenom Špansko, kojeg će sad plaćati građani grada Zagreba, da ne govorimo o tome kako su nam ulice beskrajno pune rupa. Koliko je prljav, uopće neću govoriti – rekla je.

Na odgovor se čeka, brojki nema

U razgovoru se kao posebno važna tema otvorilo pitanje odgovora koje gradska uprava daje zastupnicima. Ne samo politički, nego i administrativno. Odvorčić tvrdi da problem nije samo u drukčijem političkom pogledu na razvoj Zagreba, nego i u tome što se na vrlo konkretna pitanja ne dobivaju vrlo konkretni odgovori.

To, kako kaže, vrijedi i za projekte i za trošenje novca, ali i za socijalne i stambene mjere koje se javno predstavljaju kao prioritetne.

– Ma ide, ali vi nikad ne dobijete konkretno odgovore. Dakle, ako ja vas pitam, odnosno njih, gradsku vlast, raspisali ste natječaj za dodjelu socijalnih stanova u gradu Zagrebu, odnosno priuštivog stanovanja ili kako god hoćete to nazvati, koji je bio gotov natječaj u petom mjesecu prošle godine. Sada je već gotovo peti mjesec sljedeće godine. Vi ste zaprimili 1012, možda sam fulala koji je broj, zamolbi za dodjelu stanova. Ja pitam, koliko ste vi stanova dodijelili ili ćete dodijeliti? Da li ćete ih dodijeliti 1012, da li 10, da li 50 ili bilo što? Mi na tome radimo, mi radimo Podbrežje, pa će se tu i tako to. Nema odgovora, ni pismenog, ni usmenog, ni nikako – rekla je.

Taj dio razgovora dobro pokazuje politički obrazac koji Odvorčić pokušava nametnuti u javni prostor. Ne optužuje samo za loše odluke, nego i za upravljanje bez preciznih parametara dostupnih javnosti. Drugim riječima, nije problem samo u tome što neki projekt kasni, nego i u tome što nitko izvana ne može jasno utvrditi gdje je zastoj, koliko košta i kada bi se mogao završiti.

Traže rješenja kad je trebalo biti gotovo

Takvu sliku zatim povezuje s nizom projekata koji su, po njezinu sudu, simboli improvizacije i zakašnjelih reakcija. Spomenula je Schlosserove stube, gdje smatra da su ključni problemi otkriveni tek kad je sve već trebalo biti gotovo, a takav pristup, po njezinim riječima, nije iznimka nego pravilo.

– Trebale su biti gotove u prosincu, pa u veljači i evo sad. Ono što mene posebno ljuti, to vam je baš kod tih stepenica, da su oni kad su sve raskopali, kad je to gotovo, trebalo biti gotovo, onda su oni ustanovili da su sa strane oni zidovi imali bez armature. Pa gospoda draga, ti su zidovi bez armature stajali sto godina. Bez problema. I sada vi, kad je trebao projekt biti gotov, pričate o tome kako se treba staviti armatura, kako treba ne znam kako drvo da bi se napravile pergole i tražite rješenje onda kad je trebalo biti gotovo – rekla je.

Dom sportova, škole i projekti bez jasnog objašnjenja

Sličan ton zadržala je i kada je govorila o Domu sportova, gdje je otvoreno postavila pitanje dodatnih troškova i promjene izvođača, uz tvrdnju da ni tu javnost nije dobila jasan odgovor.

– Evo vam Dom sportova. 30 milijuna, puf gore. Zašto? Nemamo pojma. Radnika nema, možda tu i tamo. To nije rješenje. Maknuli ste prvog izvođača. Nešto nije ispoštovao. Što? Niste nam rekli. Koga ste ponovno izabrali, koliko će to koštati? Niste nam rekli. Ja to sve pitam u Gradskoj skupštini – rekla je.

Na istu logiku nadovezala je i pitanje obnove i gradnje školskih objekata, posebno spominjući Osnovnu školu Ivana Gorana Kovačića, gdje smatra da je nedopustivo da se tek pred useljenje djece utvrđuje stvarno stanje objekta.

– Pazite, oni su sada za školu Ivana Gorana Kovačića ustanovili da je ona sada, kad su se djeca u jesen trebala useliti u školu, ustanovili da je ona u puno lošijem stanju nego što su oni to mislili. Pa gospoda draga, kod građevine se ne misli. Tamo se projektira, tamo rade stručnjaci, postoje pravila, nema tamo mišljenja – poručila je.

U toj rečenici sažeta je i šira kritika – da se u Zagrebu previše toga vodi na način političke prezentacije, a premalo kao stručni, planski i odgovorni posao.

Milijuni za udruge, a nema doma za starije

Jedna od politički osjetljivijih tema bila je financiranje udruga. Odvorčić pritom nije dovodila u pitanje financiranje sporta kao takvog, niti podršku udrugama u načelu, ali je tvrdila da kod dijela korisnika javnost ne može jasno vidjeti ni kriterij, ni opravdanje, ni strukturu troška.

– Dakle, udruge se smatraju sve sportske udruge i puno je miliončeka otišlo na rukomet, nogomet. Dobro, to je normalno. I to je sve super, da ne bi netko mislio da mi imamo nešto protiv tih udruga. Sportske udruge mogu biti najviše vežu mladih. Apsolutno, to je sport i potreban svima. I tim klincima iz vrtića i onima u školi, a bome i nama penzićima – rekla je.

No odmah je povukla granicu ondje gdje, po njezinoj procjeni, iznosi postaju neusporedivi s dosadašnjom praksom, a obrazloženja ostaju preopćenita.

– Ali, ako jedna kulturna udruga dobije više stotina puta veći iznos, kao što je Domino, i kad vi tražite na Skupštini kuda ste vi potrošili te novce koje ste dobili, ali vi se financirate samo od toga što vam daje grad, dakle, vi ništa ne proizvodite, vi nemate nikakvih prihoda, vi nemate apsolutno ništa, financira vas grad, dobili ste 200 milijuna više nego inače ili nekoliko stotina puta kako god hoćete, onda vi u obrazloženju imate, prvo, zaštita GDPR-a, druga stvar, savjetovanje, konzultacije, vanjske suradnice. Pa gospodo, koga ste, za što konzultirali? Dajte da mi to vidimo, da mi to znamo. Nema odgovora, koje god pitanje postavite – rekla je.

U proračunu nema mjesta za starije

Taj napad na model raspodjele javnog novca odmah je povezala s onim što smatra stvarnim prioritetima grada. Posebno je istaknula da u proračunu ne vidi dovoljan odgovor na problem starijih sugrađana i domskog smještaja.

– Imamo mi tu puno manjih stvari, koje bi se trebali napraviti kao što su dječji vrtići. A da vam ne govorim o staračkim domovima, koji nijedan nije u programu ovog proračuna od 3 milijarde i 125 milijuna eura. Znači, nijednog. Ne samo što ih nedostaje, nego se privatni domovi ne sufinanciraju, to je sad izuzetno ogroman problem, jer su vam privatni domovi digli cijene za po 600 eura mjesečno. Tko to može platiti? Puno mirovina to neće pokriti. Grad se na to oglušio – rekla je.

Kranjčevićeva kao simbol pogrešnog prioriteta

Na pitanje koji gradski projekt smatra najproblematičnijim, Odvorčić je bez puno oklijevanja izdvojila stadion u Kranjčevićevoj. Njezin argument nije bio usmjeren samo na cijenu, nego i na lokaciju, kapacitet i učinak na svakodnevni život stanovnika toga dijela grada.

– Mene će sad vjerojatno mnogi popljuvat, ali ja se jednostavno ne mogu oteti tom dojmu. Stadion u Kranjčeviću. Dakle, to je stadion između sklopa zgrada sa malim uličicama, jer mi svi jako dobro znamo kako Trešnjevka izgleda, i oni su tamo stavili stadion sa desecima tisuća gledatelja. Kuda? Pa ti ljudi neće moći disati kad će se tamo nešto odvijati – rekla je.

U nastavku je opisala vlastito iskustvo dolaska na lokaciju za vrijeme jednog većeg događaja i upravo na tom primjeru pokušala pokazati kako bi takav zahvat mogao izgledati u praksi.

– Ja sam zadnji puta tamo bila kad su Prljavci imali koncert. Pa vidite, jedva pješke do tamo došli. Jedva pješke. A kakvi automobili, kakav javni prilazak. Ali zamislite sad ljudi koji žele doći na neku manifestaciju koja će se tamo održavati. Kuda će doći? Kako će ti ljudi tamo? Prvo što košta ko Svetog Petra kajgana, što se radi tu gdje se radi, i što će te ljudi jednostavno zagušiti – poručila je.

U toj temi vratila se i na pitanje političke odgovornosti, tvrdeći da je to jedna od ključnih slabosti domaće politike općenito, ali i zagrebačke vlasti konkretno.

– To je problem naše politike, što kod nas apsolutno nitko za ništa ne odgovara. A vi sad napravite neki projekt koji ne valja, kojemu treba 106 aneksa, dodataka, ovoga ili onoga, i nitko za to ne odgovara. Pa ljudi moji, ne možemo raditi stvari da za to nitko ne odgovara – rekla je.

Dragonožec kao priča o pet izgubljenih godina

Najdetaljniji dio razgovora odnosio se na školu u Dragonošcu, temu na kojoj Odvorčić već dulje inzistira i koju očito doživljava kao primjer ne samo sporosti sustava, nego i pogrešno postavljenih prioriteta.

U podcastu je vrlo precizno rekonstruirala tijek događaja, od starog idejnog projekta do posljednjih obećanja o javnoj nabavi.

– Dakle, kronološki to je izgledalo ovako. Prethodna Bandićeva vlast je napravila idejni projekt da se tamo napravi četverogodišnja škola. Onda se dogodio taj petrinjski nesretni potres 29.12.2020. gdje je ta nesretna škola jako nastradala i u koju se nije moglo ići. Zatim su roditelji zbora građana odlučili 2022. godine, točnije 16.3. na zboru građana da se, kad se već ide u izgradnju školi, s obzirom na broj djece koji se tamo rađa i dolazi i tako, napravi škola za osam razreda osnovne škole. I na to je gradska vlast pristala – rekla je.

Prema njezinim riječima, nakon toga krenuo je niz novih rokova, novih objašnjenja i novih odgoda.

– Gospodin Luka Korlaet je obećao već 2025. da je gotova škola. E dobro, i onda vam to tako kreće, pa traje. Pa 24., pa 25. Pa je onda 25. Sve je bilo nula bodova, nije bilo građevinske dozvole, nije bio gotov idejni projekt, bio je upitan neki protupožarni put, pa je MUP kasnio, pa je kriv Pero, pa je kriv Štef, pa je kriv MUP, pa ne znam tko sve nije bio kriv – rekla je.

Roditelji izgubili strpljenje

Kad su roditelji, kako kaže, izgubili strpljenje, uslijedili su prosvjedi.

– Roditelji su se odlučili da će protestirati. Na prvi dan škole nisu pustili djecu u školu. Iza toga je bio još jedan prosvjed. Obećano je da to sve ide svojim tijekom i da je sad to konačno gotovo, da je gotova projektna dokumentacija, gotova građevinska dozvola. Međutim, ta građevinska dozvola vam je bila gotova tek 12.12.2025. Na osmoj sjednici gospođa Danijela Dolenec obećala je da će javna nabava za izgradnju krenuti u ožujku. Sad je polovica travnja. Još nije krenula – rekla je.

U takvom ritmu, tvrdi, ni sljedeći koraci ne mogu biti brzi, jer i kada natječaj krene slijede žalbe, čekanja i dodatna odgađanja.

– Kad i pokrenemo javnu nabavu i kad odobre izvođača radova, sigurno će biti žalba. Mi budimo sretni ako se dođe k iduće godine za kopalo lopata. Iako su meni obećali, budući da ja to pitam u Skupštini i u mikrofon i van mikrofona, stalno ih vučem za rukave, jer mi je doista žao da u 21. stoljeću stotinu djece ide u vatrogasni dom, u školu. Ljudi, pa kako vas nije sram – rekla je.

Njih ne zanimaju djeca

Iz teme Dragonožeca otvorilo se i šire pitanje rubnih dijelova grada i onoga što građani ondje dobivaju. No Odvorčić je razgovor usmjerila još dalje – prema tvrdnji da problem nije samo prostorni, nego politički i vrijednosni.

– Ja se s vama apsolutno slažim i sa tim građanima, ali ću vam reći nešto drugo. Ja ne bih rekla da njih nije briga za rubni dio grada. Njih nije briga za djecu. Jer, da je njih briga za djecu, mi ne bi imali slučaj Dragonožec, ne bi imali slučaj Ivana Gorana Kovačića – rekla je.

Tu tezu zatim je dodatno pooštrila usporedbom između prioriteta koje vidi u gradskoj politici.

– Jer, pazite, ako oni hvale sa toliko projekata u gradu Zagrebu, pa recite mi o toliko projekata monumentalnih koji oni predviđaju. Šta su dvije škole? Sorry, mislim, pa oni će prije napraviti sad Kranjčevićev stadion nego što će napraviti školu u Dragonožcu. Pa kako su za to tako brzo sve riješili – rekla je.

Prazni stanovi, prazna Ilica i sustav koji stoji

U dijelu razgovora posvećenom stanovanju Odvorčić je iznijela stav da Zagreb i država imaju niz praznih nekretnina, ali da ne postoji dovoljno ozbiljan model kojim bi se one brzo i svrhovito stavile u funkciju.

– Mi u Zagrebu imamo jako puno praznih stanova, to se zna, to je sad vlasništvo grada i gradskih tvrtki. I gradskih i privatnih i ovako i onako je. Znači sad je Vlada poduzela nešto da bi se to sve skupa pokrenulo i da bi se to dodijelilo ljudima kojima je to najpotrebnije – rekla je.

No onda je temu preselila i na poslovne prostore, posebno u središtu grada, navodeći Ilicu kao ogledni primjer neiskorištenosti.

– Onda sam ja njih pitala zbog čega kad nam je Ilica gotovo prazna, puna praznih prostora, zašto se to ne da ljudima za jedan euro pa da se u to krene pa da se to popuni, da oživimo grad. Jasno, Ilica je potpuno prazna. Znači, oni u tome nemaju interes – rekla je.

Grad nema realan uvid

Istodobno je upozorila i na problem kriterija po kojima se utvrđuje vrijednost najma, tvrdeći da grad nema dovoljno realan uvid u stanje fonda kojim upravlja.

– Tomašević je na jednoj od sjednica Gradske skupštine govorio o tome kako je do sada to bilo vrlo nepravedno davanje u najam, jer da su ljudi za vrlo male novce imali ne znam kakve stanove, a s druge strane vi dobijete na Odbor za predstavke i pritužbe fotografije, znači dokazni materijal gdje su oni čovjeku doslovce za baraku koju je on uredio digli 200 posto najma. Znači oni blage veze nemaju gdje se što iznajmljuje, u kakvom je to stanju, da li je to za iznajmljivati po nekakvim okvirnim cijenama – rekla je.

Gradskim tvrtkama matematika ne ide

Kada se razgovor prebacio na gradske tvrtke, Odvorčić je posebno spomenula GSKG i Gradsku plinaru, pri čemu je njezina osnovna teza bila da se politički prikaz poslovanja ne poklapa s ekonomskom logikom.

– Da, ali oni kažu da oni posluju pozitivno. Šta bi ja htjela? Knjigovodstveno se može svašta posložiti. Ok, vi posložite. Znači, logika nalaže. Matematika je egzaktna znanost. Dva i dva su četiri kako god okrenete. Ne može mi nitko reći da tisuću klijenata i dvije tisuće klijenata donosi istu dobit. Nema šanse. Znači, puno klijenata, obrtaj sredstava, mora donositi veću dobit. Ali to kod njih očito ne pali. Njima ta matematika očito nije jasna – rekla je.

ZET više nije ono što je bio

Poseban blok razgovora odnosio se na ZET i javni prijevoz, temu koja se u Zagrebu najbrže pretvara iz komunalne u političku. Novinar je u pitanju podsjetio da je nekada upravo zagrebački javni prijevoz bio jedna od stvari po kojima se grad razlikovao od drugih sredina, a Odvorčić je tu usporedbu nastavila osobnim iskustvom.

– Ja u Zagrebu živim 50 godina. I to što vi kažete, jako dobro znam što znači svakom onom koji dođe u Zagreb, a posebno dijete tu vozite u tramvaju. Mi smo djecu našu iz vrtića vozili onim božićnim tramvajem. Znači, to je doživljaj za svakog. Jer prvo, nemaju svi gradovi tramvaje. Drugo, to je ipak taj plavi tramvaj. To je zaštitni znak Zagreba – rekla je.

No odmah potom slijedi oštra dijagnoza stanja.

– I sada se dogodilo to da ono što je bilo prije više nije ništa. A ti tramvaji odnekad voze i dan-danas. Pa smo imali one Končareve tramvaje koje su također popljuvali, a vozili su bez problema. I nisu se kvarili kao što se kvare ovi danas – rekla je.

Odgovornost se prebacuje na korisnike

Posebno se osvrnula na nabavu tramvaja i informacije koje građani dobivaju o sustavu.

– A najgora stvar je što su nam uvezeni nekakvi stari tramvaji kao zamjena do novih Končarevih kojih je trebalo biti 11. A nije ih 11 došlo, nego ih je došlo 7. I da računajte da je prvi došao 2023. i da su ti tramvaji čak i plaćeni 2.700.000 eura. I da je to isto popapala maca. Ne znamo gdje su još ta četiri tramvaja, a kad će doći – rekla je.

Za nju je problem i u tome što se dio odgovornosti prebacuje na same korisnike sustava.

– Meni je također gospodin Tomašević na jednoj od sjednica Gradske skupštine rekao da mogu otići na stranice ZET-a i da tamo vidim točno koji su tramvaji gdje voze. A sad se zamislite, ja baš nisam nepismena kompjuterski, a sad zamislite ljude koji koriste taj tramvaj i koji nisu kompjuterski opismeni. Jel ni paneli koji bi nam trebali govoriti ne rade točno. Tramvaji ne dolaze – rekla je.

Na to je nadovezala probleme održavanja, servisa i infrastrukture.

– Oni nemaju dovoljno ljudi. Ono što je važno, da oni nemaju dovoljno majstora. Oni nemaju rezervnih dijelova. Njihove servisne stanice ne rade. A pruge su poseban slučaj. Kad ih oni obnove, a to vam se obnavlja puževim korakom, bili smo svi svjedoci recimo na tom Črnomercu, radili su se mjesecima, ta pruga se sad raspada. Pruge su pretanke na skretnicama, pucaju. Sve je dobro dok se ne dogodi Sarajevo. Ali mi očito ni tu nemamo stručnjaka. Problem je što ova gradska vlast osim PR-a nema ništa – rekla je.

Grad kojim se upravlja iz ureda

Na istom tragu kritizirala je i prometno upravljanje u širem smislu, tvrdeći da Zagreb više nema ni predvidljivost gužvi ni osjećaj da sustav netko vodi s terena.

– Gužva je i sada. Pa ne možete vi očekivati u milijunskom gradu da ne bude gužva. Ali oni bi upravljali promet iz ureda. Tako da kažete da idete uzgajati nešto na polju iz kancelarije. Pa vi morate na polju uzeti motiku i raditi s motikom. Vi morate biti na terenu i vidjeti kako to funkcionira. A ne da se vi morate od Jagićeve ili od Zapadnog kolodvora do HNK voziti 20 minuta. I to ako imate sreću. To možete i prošetat u toliko vremena – rekla je.

Potom je navela i primjer koji, po njezinu sudu, najbolje pokazuje u što se pretvorilo kretanje gradom.

– Jutros je čovjek išao iz Trešnjevke do centra grada 78 minuta. Objavio na Facebooku. Sedamdeset i osam minuta. A vi imate famozni ured sa 100 računala i vi ćete tu upravljati prometom. Ne ide to tako. Vi morate biti na terenu i vidjeti kako stvari funkcioniraju – rekla je.

Prijedlog koji joj je najvažniji

Iako je najveći dio razgovora protekao u kritici projekata, proračuna i gradske uprave, na samom kraju otvorena je tema na kojoj je Odvorčić govorila drukčijim tonom – s manje političkog napada, a više osobne uključenosti. Riječ je o njezinu prijedlogu o vršnjačkom nasilju, koji je u Gradskoj skupštini jednoglasno prihvaćen.

– To je moj najveći trofej koji mi se mogao dogoditi i vrlo sam emotivna po toj priči. Prvo zato što je moj prijedlog prošao jednoglasno. Dakle prihvatili su ga i vladajući i oporba – rekla je.

Objasnila je da je prijedlog nastao iz komunikacije s roditeljima i iz osjećaja da škole i institucije prečesto reagiraju prekasno ili nedovoljno odlučno.

– To je takav problem i ne samo u gradu Zagrebu da mislim da nitko tko tamo sjedi bez obzira koje političke opcije nije mogao na to ostati imun. Ja sam od onih zastupnika koji slušaju svoje sugrađane, koji slušaju što mi kažu i gledam na kraju krajeva što se dešava u susjedstvu, mojoj blizini. I kad vi vidite kakvih djeca imaju strahovitih problema, a da se to stavlja pod tepih i onda kad roditelji i žele nešto poduzeti oni ne znaju kuda bi, nemaju rješenja – rekla je.

Potom je objasnila što je točno tražila.

– Moj prijedlog je u tom smislu bio taj da se kao prvo osigura što više grupnog savjetovanja za tu djecu. Ali pazite, ne samo za djecu žrtve vršnjačkog nasilja, nego i za djecu zlostavljača jer i oni su nečije žrtve. A o tome se vrlo često ne vodi računa – rekla je.

Djeca iz nasilja izlaze stigmatizirana

Upozorila je i na problem neprijavljivanja slučajeva, kao i na neujednačenu reakciju škola.

– Problem je što vam škole ne podnose izvješća koja bi morali, koja su zakonom donesena da se mora, bez obzira u kojoj ste vi službi u školi, da li ste vi profesor, pedagog, da li ste domar, teta čistačica, jednostavno ako vidite nasilje bi trebali to prijaviti i ravnatelj bi to morao pismeno podnijeti. Međutim, mi toga imamo premalo jer da mi znamo puno više o tome onda bi se vjerojatno i nešto poduzimalo – rekla je.

Najpotresniji dio razgovora bio je onaj u kojem je govorila o djeci koja iz nasilja izlaze dodatno stigmatizirana, pa čak i onda kada pokušavaju potražiti pomoć.

– To vam nikad nije dječačka igra ako vam dijete kaže rečenicu, promijenio je školu i kaže, u prvoj školi mi je bilo grozno, me svaki dan netko po nekoj osnovi vrijeđa, maltretira ili bilo što, najčešće psihološki. Onda sam promijenio školu u kojoj se ne osjećam ništa bolje. I oni vam postanu toliko povrijeđeni da misle da su oni krivci. Pazite, da bi danas tog istog dječaka koji je promijenio školu, koji ima problema, koji ide na Rebro na tu grupnu terapiju, da bi njega u školi njegovi vršnjaci zvali čudakom, a da razrednica poziva mamu kako će opravdati te dane kad mali ide na terapiju. Mislim, to nešto ne štima – rekla je.

Politička gesta nije dovoljna

Iako joj je zaključak prihvaćen, jasno je dala do znanja da politička gesta sama po sebi nije dovoljna.

– Ja očekujem, budući da su oni obećali da će u 30 dana podnijeti izvješće koje sam ja tražila, da vidimo hoće li to izvješće doći. To što su oni meni usvojili prijedlog zaključka, ništa ne znači. Pozovite me za šest mjeseci da vidimo da se pomaknulo baš za jednu stepenicu. Onda ćemo moći reći da je to to – poručila je.

U tome je možda i najjasniji politički sažetak cijelog razgovora. Za Ivku Odvorčić problem Zagreba nije samo u jednoj lošoj odluci, jednom kašnjenju ili jednom spornom trošku. Problem vidi u modelu upravljanja u kojem, kako tvrdi, komunikacija dolazi prije rezultata, objašnjenja kasne, odgovornost izostaje, a građani sve češće ostaju s dojmom da su velike brojke tu, ali da ih njihov svakodnevni život ne osjeća.