Više od pola stoljeća fotografije Drage Kolarca: Cijeli život bavim se svojim hobijem

Čini se da u Velikoj Gorici nema čovjeka koji nije čuo za ime Drage Kolarca. Oni koji ga znaju kažu da je rado viđen gost na svim okupljanjima i kako ne postoji miljokaz koji nije zauvijek uhvaćen njegovim fotoobjektivom.

Ovaj rođeni Kravarščanin dolazi u Veliku Goricu davne 1961. godine, fotografijom se bavi više od pola stoljeća, a sve je započelo, kako nam otkriva, još u đačkim klupama.

– Cijeli život zapravo se bavim svojim hobijem. Počeo sam u osnovnoj školi, u školskoj sekciji, a svoje sam slobodno vrijeme provodio s fotoaparatom.

U školi je bio odličan učenik, primijećen od strane profesora kojima je, priznaje, ponekad dosađivao pitanjima. Bilo je to vrijeme kada su se filmovi razvijali u tamnim komorama, a kemikalije miješale samostalno, prisjeća se Kolarec.

U profesionalne vode uplovio je sa 16 godina. Posla je, kaže, bilo mnogo za sve koji su htjeli raditi.

– Počeo sam kao klinac raditi za Velikogorički list. Bio sam na svim utakmicama i svemu što se događalo u gradu. Svaki dan sam bio na terenu.

Društvena zbivanja i politički skupovi bili su mu svakodnevica. Tako je, uostalom, ostavio traga u životima brojnih Goričana.

– Još danas mi prilaze ljudi i kažu da sam im slikao svadbu prije 50 godina, a sada već njihova djeca imaju djecu. Slikao sam u školama, vrtićima; postavljanje kamena temeljca i otvorenja svega što se novo gradilo (…) Tako me ljudi znaju, bio si na svim događanjima, bilježio baš sve što se događalo, kaže Kolarec i napominje kako je u to vrijeme Velika Gorica imala 3500 stanovnika.

Od tada se mnogo toga promijenilo, ali važno je uvijek držati korak s vremenom, napominje. Primjerice samo zbog novih dostignuća u fotografiji pohodio je svake dvije godine svjetski sajam foto, video i audio opreme u Kölnu, što je vodilo logičnom pitanju – nedostaje li mu nešto iz tih analognih vremena?

– Ne, to je prošlo vrijeme. Danas je sve gotovo za nekoliko minuta, a tada je izrađivanje trajalo po nekoliko dana. Sve što smo tada radili ručno, tehnologija danas gotovo sama napravi, kaže Kolarec i napominje kako u tom poslu nema prostora za sentimentalnost.

– Posao koji radim ne da se ponoviti. Ako odeš na važnu svečanost i stane ti aparat, to se više ne može ponoviti. Kako to objasniti nekome?

Otkriva nam da mu je u to vrijeme automobilizam bio ispušni ventil te da ga neki možda pamte i kao vozača relija. Ključeve je okačio o klin kada mu se rodio sin, ali se zato nikada ne planira prestati baviti fotografijom.

Svoju samostalnu radnju – VG Foto – otvorio je prije točno četiri desetljeća, 1983. godine, a do danas su kroz nju prošle generacije novih fotografa. S današnjim danom njih točno 60.

– Sve ih dobro poznajem. Školujem ih još kada dođu iz osnovne škole. Vodim kartoteku gdje ih sve upisujem, prvi dan kada dođu svakog uslikam i zapišem podatke. Imam pravilo da su svi moji pomoćnici, koji su tu radili ili trenutno rade, moji učenici.

U svojoj dugovječnoj karijeri prikupio je brojna priznanja, a sudjelovao je na najmanje 20 skupnih te 10 samostalnih izložbi. Prve izložbe postavio je još u srednjoj školi, a posljednje su njegova ostavština iz Domovinskog rata u kojem je bio fotograf i snimatelj.

– Prijavio sam se kao dobrovoljac i svaki dan smo radili priloge za HTV. Dobili smo automobil i telefon, svaki dan smo se javljali. Na početku nismo znali ništa, dok nisu počeli pucati po nama.

Poslije su se, nastavlja, javljali iz sigurnosti, a ples na prvoj liniji trajao je godinu i pol dana. Opasnost je prihvatio kao posao kojemu mora pristupiti poput profesionalac.

– Prvih dana te je strah kao svakog vojnika, ali već se privikneš. Kada je završilo, imao sam mnogo materijala i napravio izložbu (…) Život ti donosi svoje. Doživiš, uslikaš, pogledaš i zaboraviš. Uvijek ideš dalje.

U svom opusu ne može, govori nam, izdvojiti pojedini trenutak ili pojedinu fotografiju. Sve su mu, kaže, jednako drage i posebne. Također, otkrio nam je što je sve potrebno za uhvatiti odličan kadar.

– Za to moraš imati osjećaj i dobro oko. To ne možeš naučiti, samo ćeš uzeti fotoaparat i škljocati. Meni je to bio hobi i cijeli život se bavim fotografijom, točno znam kada nešto ugledam da je to nešto posebno.

Za današnju fotografiju kaže kako su ljudi prestali slikati fotoaparatima i gotovo ih potpuno zamijenili mobitelima, u čemu, štoviše, ne vidi ništa loše. Kolarca smo pitali i za savjet svima onima koji se žele baviti fotografijom.

– Morate voljeti fotografiju, nitko te ne može natjerati da budeš fotograf. Moraš imati taj fini osjećaj i stalno si na terenu, kaže Kolarec i zaključuje da glavna motivacija u poslu ne smije biti novac i uspjeh nego upravo ljubav i strast.