Sukob Milanovića i Plenkovića prerastao je u problem sustava koji sam sebe blokira

Rasprava između Siniše Hajdaša Dončića i Andreja Plenkovića otvara temu Ustava, ali ne zato što je to politički zgodno, nego zato što se iza toga već godinama skriva stvarni problem – Hrvatska ima model vlasti koji bez dogovora ne funkcionira, a dogovora nema.

Politički sukob koji je prerastao u institucionalni problem

Ovo više nema veze s političkom retorikom niti s uobičajenim prepucavanjem između vlasti i oporbe, jer kada se u istu rečenicu počnu stavljati pojmovi poput kršenja Ustava i radikalizma, tada je jasno da se sukob preselio iz političkog u institucionalni prostor, a to je trenutak u kojem stvari prestaju biti stvar dnevne politike i postaju pitanje funkcioniranja države.

Jer problem više nije u tome što Zoran Milanović i Andrej Plenković imaju loš odnos, niti u tome što Siniša Hajdaš Dončić pokušava politički profitirati iz tog sukoba, nego u tome što sustav u kojem djeluju dopušta da jedan potpis zaustavi procese koji bi morali biti rutinski i neupitni, a upravo se to događa već godinama, bez stvarnog pokušaja da se takvo stanje promijeni.

Veleposlanici kao ogledalo blokade

Najkonkretniji primjer vidi se u diplomaciji, gdje Hrvatska mjesecima, a u nekim slučajevima i dulje, nema imenovane veleposlanike u ključnim državama, ne zato što nema kandidata ili procedura, nego zato što nema političke suglasnosti između predsjednika Republike i Vlade, a kako je za takva imenovanja potreban dogovor, izostanak tog dogovora znači da sustav jednostavno stane i čeka, bez roka i bez posljedica za one koji su ga zaustavili.

I tu se vidi srž problema koji se predugo gura pod tepih, jer Zoran Milanović ne izlazi iz svojih ustavnih ovlasti kada blokira određene procese, ali ih koristi do krajnjih granica, dok Vlada Andreja Plenkovića s druge strane nema politički interes da popusti i pristane na uvjete koji bi značili priznanje slabosti, pa se cijeli sustav pretvara u prostor političkog nadmudrivanja u kojem institucije više nisu alat za donošenje odluka nego poligon za demonstraciju moći.

Sustav koji funkcionira samo ako postoji dogovor

Takav odnos proizvodi stanje koje na prvi pogled ne izgleda dramatično, jer država formalno funkcionira, zakoni se donose, proračun se izvršava i međunarodne obveze se ispunjavaju, ali ispod te površine nastaje ozbiljan problem jer ključni segmenti koji zahtijevaju koordinaciju između Pantovčaka i Banskih dvora sve češće zapinju, što dugoročno znači sporiju državu, slabiju vanjsku politiku i sustav koji u kriznim situacijama nema kapacitet reagirati brzo i usklađeno.

Ono što dodatno komplicira situaciju jest činjenica da nijedan od ključnih aktera nema stvarni motiv da se sukob razriješi, jer Zoran Milanović politički kapitalizira konflikt kroz poziciju korektiva vlasti i distancu od Vlade, dok Andrej Plenković kroz istu situaciju učvršćuje sliku stabilnosti i kontrole nad izvršnom vlašću, pa kompromis u takvom odnosu postaje politički trošak koji nitko ne želi preuzeti.

Zato se rasprava svodi na razmjenu teških riječi i ideoloških etiketa koje dobro prolaze u javnosti, ali ne mijenjaju ništa u realnom funkcioniranju sustava, dok istovremeno ključne odluke ostaju zarobljene između dviju institucija koje bez međusobne suradnje ne mogu djelovati, a upravo je ta ovisnost ugrađena u sam ustavni model.

Normalizacija blokade kao najveći rizik

Problem je u tome što taj model pretpostavlja razinu političke odgovornosti i spremnosti na dogovor koja očito ne postoji, a ne nudi nikakav mehanizam za situacije u kojima dogovor izostane, što znači da se blokada ne doživljava kao izvanredno stanje, nego kao prihvatljiv ishod političkog sukoba, i tu dolazimo do najopasnijeg dijela cijele priče.

Jer država se ne raspada naglo, kroz spektakularne krize i otvorene lomove, nego postupno, kroz normalizaciju nefunkcioniranja u segmentima koji bi morali biti najstabilniji, a kada postane uobičajeno da nema veleposlanika, da se ključne odluke odgađaju i da institucije međusobno ne komuniciraju, tada problem više nije u pojedincima nego u sustavu koji takvo ponašanje omogućuje.

U tom kontekstu, pitanje više nije tko je u ovom sukobu u pravu, nego koliko dugo država može funkcionirati na modelu koji ovisi o dobroj volji političkih aktera koji tu volju očito nemaju, jer svaki sljedeći sličan sukob, bez obzira na to tko će tada biti predsjednik Republike, a tko predsjednik Vlade, završit će na isti način.

I zato ovo više nije priča o Zoranu Milanoviću i Andreju Plenkoviću.

Ovo je priča o sustavu koji može funkcionirati samo kada se akteri dogovore, a kada se ne dogovore – stane.