Ljudi koji pune proračun digli se u nekoliko dana, Možemo tjednima skuplja potpise protiv Medikola

U Hrvatskoj se ovih dana dogodila jedna od onih usporedbi koje političari najradije ne bi komentirali. S jedne strane stali su poduzetnici, obrtnici, paušalci, mali iznajmljivači i ljudi koji svakog mjeseca moraju nešto stvoriti da bi uopće mogli platiti državu. S druge strane stala je političko-aktivistička platforma Možemo, stranka koja godinama dijeli moralne lekcije o javnom novcu, privatnom sektoru, pravednosti i sustavu, a ovaj put je svoju kampanju usmjerila protiv Medikola.

Rezultat je znakovit. Glas poduzetnika i mali poduzetnici u vrlo su kratkom roku okupili desetke tisuća potpisa protiv novih nameta. Već nakon nekoliko dana govorilo se o 30 tisuća potpisa, a ubrzo potom i o gotovo 40 tisuća potpisa predanih Ministarstvu. To su potpisi ljudi koji su reagirali jer jako dobro znaju što znači kad država ponovno odluči “urediti sustav” tako da još jednom posegne u džep onih koji rade, izdaju račune, plaćaju doprinose i pune proračun.

Možemo je, s druge strane, svoju peticiju “Javno zdravstvo DA, Medikol NE” pokrenuo 18. svibnja, a s više od 40 tisuća potpisa izašao pred javnost 13. lipnja. Gotovo mjesec dana za brojku koju su ljudi iz realnog sektora dosegnuli višestruko brže. I to uz saborsku pozornicu, stranačke kanale, društvene mreže, medijsku pažnju, aktivističku logistiku i stalni politički pritisak koji Možemo zna proizvoditi kada procijeni da je tema pogodna za ideološku mobilizaciju.

Realni sektor ne potpisuje iz mode, nego iz nužde

Tu razliku ne treba previše objašnjavati. Ona sama govori dovoljno.

Kad potpise skupljaju poduzetnici i obrtnici, iza toga ne stoji salonska rasprava, nego vrlo konkretan strah od novog udara države. Za te ljude porez nije apstraktna kategorija, doprinos nije stavka u tuđoj tablici, a novi namet nije zgodna tema za konferenciju za medije. To je račun koji dolazi na naplatu. To je novac koji treba zaraditi prije nego što se podijeli drugima. To je rizik koji ne nestaje zato što je neki ministar zaključio da je sustav i dalje “povoljan”.

Poduzetnik prvo zaradi za državu, pa tek onda za sebe. Obrtnik prvo plati obveze, pa onda vidi što mu ostaje. Mali iznajmljivač, paušalac, samozaposleni i obiteljski posao nemaju luksuz beskonačnih opravdanja. Njima ne pomažu parole. Njima ne pomaže priopćenje. Njima ne pomaže aktivistička fraza o pravednosti ako im na kraju mjeseca ostane manje, a rizik ostane isti.

Zato su reagirali brzo. Ne zato što ih je netko ideološki uvježbao, nego zato što su prepoznali obrazac. Država prvo kaže da će udariti po zlouporabama, zatim proširi zahvat na sve, a na kraju račun plate oni koji uredno rade. Siva ekonomija postane izgovor za pritisak na legalne. Pojedinačni slučajevi postanu opravdanje za opće opterećenje. A oni koji pune proračun ponovno ispadnu najlakša meta.

Možemo i stara sumnja prema privatnom sektoru

Možemo je svoju kampanju protiv Medikola pokušao predstaviti kao veliku bitku za javno zdravstvo. Na prvu, to zvuči primamljivo. Tko bi normalan bio protiv jačanja javnih bolnica? Tko bi bio protiv toga da država kupi uređaje, skrati liste čekanja i osigura pacijentima brzu dijagnostiku? Nitko razuman.

Ali problem je u tome što Možemo ovu temu nije otvorio samo kao pitanje kapaciteta javnog zdravstva, nego kao političku optužnicu protiv privatnika. Medikol je u toj kampanji postao simbol svega što Možemo inače politički ne podnosi: privatne inicijative, ugovora s javnim sustavom, zdravstvene usluge izvan državne ustanove i činjenice da netko izvan proračunskog mehanizma može obavljati posao koji javni sustav godinama nije uspio organizirati u dovoljnom opsegu.

U središtu priče je PET/CT dijagnostika, važna onkološka pretraga. Možemo tvrdi da država godinama javni novac usmjerava prema privatnoj poliklinici, umjesto da sama nabavi dovoljno uređaja za javne bolnice. Prema javno objavljenim podacima, HZZO je Medikolu u posljednjih pet godina isplatio desetke milijuna eura za PET/CT pretrage, a 2025. iznos je bio oko 19 milijuna eura. To je ozbiljna tema i ona zaslužuje ozbiljnu raspravu.

Međutim, ozbiljna rasprava nije isto što i politička hajka. Ako država dvadeset godina nije izgradila dovoljne javne kapacitete, onda prvo pitanje glasi: tko je za to odgovoran? Ako javni sustav nema dovoljno uređaja, dovoljno kadra, dovoljno prostora i dovoljno organizacije, drugo pitanje glasi: što će pacijenti raditi dok politika vodi ideološki rat? Čekati da se Možemo obračuna s privatnim sektorom ili obaviti pretragu ondje gdje im je dostupna?

Pacijenta ne zanima ideološki rat, nego termin za pretragu

U tome je srž problema. Pacijenta koji čeka onkološku dijagnostiku ne zanima je li uređaj u javnoj bolnici ili privatnoj poliklinici ako pretragu dobiva na uputnicu, po pravilima HZZO-a i bez dodatnog plaćanja. Njega ne zanima politička čistoća sustava, nego vrijeme. U onkologiji vrijeme nije tehnički detalj, nego često pitanje ishoda liječenja.

Medikol, sa svoje strane, odbacuje optužbe o pogodovanju i tvrdi da radi u ugovornom sustavu HZZO-a, po cijenama koje ne određuje sam, nego ih određuje HZZO. Iz poliklinike naglašavaju i da za PET/CT pretrage nema lista čekanja te da se pretrage obavljaju za pacijente upućene iz zdravstvenog sustava. To ne znači da se ne smije raspravljati o modelu, cijeni, dugoročnim ulaganjima i odgovornosti države. Naravno da smije. Ali znači da stvar nije tako jednostavna kako je Možemo pokušava prikazati.

Jer ako je javni sustav slab, rješenje ne može biti demonizacija onoga tko trenutno popunjava rupe koje je država ostavila. Rješenje je jačanje javnog sustava, nabava uređaja, organizacija kadra, jasna analiza troškova i plan postupnog preuzimanja kapaciteta ondje gdje je to racionalno. Ozbiljna država ne bi smjela ovisiti o privatniku, ali još manje smije pacijenta ostaviti bez usluge zato što je nekoj stranci zgodno voditi kampanju protiv privatnog sektora.

Možemo, međutim, bira najlakši put. Umjesto preciznog pitanja zašto država nije na vrijeme kupila dovoljno uređaja, zašto bolnice nisu opremljene, zašto se godinama nije napravila ozbiljna analiza i tko je politički odgovoran za takvo stanje, kampanja se svodi na poruku: javno je dobro, privatno je sumnjivo. To je ideološki refleks, a ne zdravstvena strategija.

Oni bi upravljali sustavom koji ne razumiju

Upravo se tu ova priča spaja s peticijom poduzetnika i obrtnika. Na jednoj strani imate ljude koji svaki mjesec žive posljedice državnih odluka. Na drugoj strani imate političku opciju koja bi upravljala državom, javnim sustavima, bolnicama, gradovima i milijardama eura, a prema realnom sektoru često nastupa kao prema nužnom zlu.

Možemo voli govoriti o javnom novcu, ali rjeđe govori o tome tko taj novac stvara. Vole govoriti o pravednosti, ali pravednost im se često svodi na to da država ima pravo uzeti više od onih koji rade. Vole govoriti o javnim uslugama, ali pritom kao da zaboravljaju da javne usluge ne financira dobra namjera, nego porezi, doprinosi, PDV, profit, plaće, računi i svakodnevni rad realnog sektora.

Zato usporedba potpisa boli. Poduzetnici i obrtnici nisu morali objašnjavati ljudima zašto je tema važna. Oni su već znali. Znali su jer im se svaka nova odluka države vidi odmah. Možemo je, pak, morao tjednima graditi kampanju, mobilizirati mrežu, obilaziti teren i ponavljati poruku protiv Medikola da bi došao do brojke kojom se sada hvali.

To ne znači da 40 tisuća potpisa nije politički relevantno. Jest. Ali znači da treba vidjeti i ritam kojim je ta brojka prikupljena. Jedna peticija rasla je iz stvarne egzistencijalne nervoze ljudi koji rade. Druga iz političke kampanje stranke koja traži temu na kojoj bi napala Vladu i istodobno ponovno otvorila svoj omiljeni sukob: javno protiv privatnog.

Blokirani obrt kao neugodan simbol

U toj priči dodatnu simboliku nosi i Sandra Benčić. Jedna od najistaknutijih osoba Možemo ranije je javno objašnjavala blokadu vlastitog obrta. Govorila je tada da je riječ o dugu od nekoliko stotina eura prema telekomu, da je trošak previdjela i da zna kako je biti obrtnik kojem je račun blokiran.

I baš zato ta epizoda danas zvuči kao politička ironija. Jer ako zna kako je biti obrtnik kojem račun može biti blokiran zbog nekoliko stotina eura, onda bi valjda trebala znati i kako izgleda svakodnevica onih koji žive od posla, a ne od politike. Trebala bi znati da realni sektor nema pravo na beskonačna objašnjenja. Kad zakasniš, sustav reagira. Kad previdiš, blokada sjedne. Kad pogriješiš, posljedice su tvoje.

U politici je drukčije. Ondje se pogreške prekriju konferencijom za medije, loše odluke opravdaju velikim riječima, a neuspjesi pretvore u napad na protivnika. Obrtnik nema taj luksuz. Poduzetnik nema taj luksuz. Čovjek koji mora isplatiti plaću nema taj luksuz.

Zato je neugodno kada oni koji bi upravljali državom svisoka govore sektoru koji svakodnevno dokazuje da zna raditi, stvarati, plaćati i preživjeti. Još je neugodnije kada se taj isti politički mentalitet preslika na zdravstvo, pa se problem ne rješava analizom i kapacitetima, nego političkim označavanjem privatnika kao glavnog krivca.

Dvije peticije, dvije Hrvatske

Ovo zato nije samo priča o potpisima. Ovo je priča o dvije Hrvatske.

Jedna Hrvatska radi, izdaje račune, plaća doprinose, puni proračun, zapošljava ljude i preuzima rizik. Ona nema vremena za velike ideološke konstrukcije jer je svakog mjeseca čeka stvarnost. Ta Hrvatska dobro razumije što znači kad država najavi nove mjere, nove kontrole, nove obveze i nove namete.

Druga Hrvatska živi od političkih narativa. Ona govori o sustavu, ali često ne razumije one koji sustav financiraju. Govori o javnom interesu, ali javni interes svodi na širenje državne kontrole. Govori o zdravstvu, ali pacijenta pretvara u argument u kampanji protiv privatnika. Govori o pravednosti, ali rijetko priznaje da bez ljudi koji stvaraju novu vrijednost nema ni javnih usluga, ni proračuna, ni politika koje tako rado najavljuje.

Zato je usporedba UGP-a i Možemo puno više od političke dosjetke. Kad poduzetnici i obrtnici u nekoliko dana okupe desetke tisuća potpisa, to je znak da je prag strpljenja opasno nizak. Kad Možemo gotovo mjesec dana skuplja potpise protiv Medikola i onda to predstavlja kao veliki val, to je znak da ni uz medijsku i aktivističku potporu ne uspijeva proizvesti energiju kakvu realni sektor proizvede čim osjeti novi udar države.

A to je možda i najvažnija politička poruka cijele priče.

Ljudi koji rade ne trebaju ideološki seminar da bi prepoznali kada im država ponovno poseže u džep. Pacijenti ne trebaju političku parolu da bi znali da im treba pretraga. A Hrvatska ne treba još jednu kampanju protiv privatnika, nego državu koja će konačno prestati kažnjavati one koji stvaraju i početi odgovarati na pitanje zašto javni sustavi godinama nisu sposobni sami isporučiti ono što građani već plaćaju.