Iza prividnog zatišja: Kako HDZ, SDP, Možemo i desnica već sada igraju iduće izbore

Hrvatska politika ušla je u fazu koja na prvu loptu izgleda kao zatišje. Nema kampanje. Nema predizbornih skupova. Nema neposrednog pritiska biračkih kutija.

Ali nemojte se zavarati.

Iza te tišine vodi se jedna od najvažnijih borbi u modernoj hrvatskoj politici — borba za okvir. Tko će definirati što su glavni problemi ove zemlje? Tko će postaviti pitanja na koja će svi ostali morati odgovarati? Taj tko, u idućem izbornom ciklusu, kreće s prednosti.

Gotovo svaki potez vlasti i oporbe već sada ima obilježja kampanjskog testiranja. Samo bez prašine i mikrofonskog stativa.

HDZ ovo inzistiranje na stabilnosti su štit i kao zamka

HDZ je, kao i obično, u najpovoljnijoj startnoj poziciji. Ne zbog toga što nema slabosti — nego zbog institucionalne prednosti vlasti. Vladajuća stranka može birati kada će neku temu otvoriti, kada će je ugasiti, kada će je spustiti na tehnički teren, a kada će od nje napraviti širi politički sukob.

Oporba, po prirodi stvari, uglavnom reagira na dnevni red koji postavlja vlast. A to je uvijek nepovoljniji položaj.

HDZ godinama uspješno miješa europski mainstream s umjerenom nacionalnom retorikom, socijalnim intervencijama prema umirovljenicima i javnom sektoru, te pragmatičnim partnerstvima s manjim akterima koji mu osiguravaju parlamentarnu stabilnost.

No baš ta stabilnost nosi i svoju tamnu stranu.

Dugotrajna vlast proizvodi dojam iskustva, ali i dojam istrošenosti. Svaka nova afera više nije izolirani incident — postaje nastavak dugog niza. Svaka kadrovska kriza otvara pitanje je li riječ o pogrešci pojedinca ili o obrascu. Svaka socijalna intervencija može se čitati i kao briga za građane i kao kupovanje mira javnim novcem.

HDZ mora stalno hodati po žici: dovoljno stabilan da bude jedina ozbiljna opcija za upravljanje državom, a ne toliko zatvoren da ga građani ne počnu doživljavati kao sustav koji se predugo vrti oko istih ljudi i istih metoda.

Najveća oporbena stranka koja ne kontrolira cijeli oporbeni prostor

SDP formalno ostaje najveća oporbena snaga. No ta formula sve manje znači.

Desetljećima je socijaldemokracija mogla računati na jedno: birači nezadovoljni HDZ-om, ako ne svi, onda barem većinom, prirodno su se vraćali SDP-u. Taj automatizam je nestao. Možemo je zauzelo dio urbanog, progresivnog i mlađeg biračkog tijela, i to trajno.

SDP se sada suočava s pitanjem na koje nema jednostavnog odgovora: kako se postaviti prema Možemo? Kao prema partneru, konkurentu ili oboma istovremeno?

Bez Možemo, SDP teško gradi uvjerljivu majority alternativu HDZ-u. S Možemo, riskira gubitak vlastite posebnosti.

Ako preuzme progresivni jezik Možemo — postaje zakašnjela verzija tuđe politike. Ako se previše odmakne — gubi urbani prostor. Ako ostane u sredini — izgleda neodlučno.

To je možda najveći strateški problem SDP-a u ovom trenutku. Mora biti dovoljno lijevo da ne izgubi grad, dovoljno socijalno da govori radnicima i srednjem sloju, dovoljno institucionalno da djeluje kao ozbiljna državotvorna alternativa, a pritom dovoljno jasno da ga birač uopće prepozna.

Jednostavno rečeno: SDP još traži svoj moment.

Zagreb kao dvojni blagoslov i klopka

Možemo je na nacionalnoj razini i dalje moralni i vrijednosni korektiv — kritičar HDZ-ova modela vladavine, nositelj zelenih, socijalnih i progresivnih politika.

Ali Zagreb sve mijenja.

U glavnom gradu Možemo više nije opozicija koja propituje druge. Sada je vlast koju drugi propituju. Svaka slabost zagrebačkog sustava — od otpada do prometa, od Holdinga do gradskih natječaja — postaje nacionalni argument protiv stranke.

Protivnici Možemo ne moraju više dokazivati da su ideje ove stranke pogrešne. Dovoljno im je pokazati kako te ideje izgledaju kada dođu na vlast.

To je opasniji problem nego što se na prvu čini.

Stranka koja je izrasla iz aktivizma i kritike starog upravljačkog modela sada se mora dokazivati u najdosadnijem, ali politički najvažnijem području: svakodnevnoj funkcionalnosti. Građani mogu prihvatiti vrijednosne poruke. Mogu podržavati antikorupcijski narativ. Mogu se složiti s idejom zelenijeg grada.

Ali ako ne vide promjenu u prometu, otpadu, javnom prijevozu i infrastrukturi — politički kapital se troši brže nego što se puni.

Možemo na nacionalnoj razini želi biti dokaz da je moguća drukčija Hrvatska. U Zagrebu mora dokazati da je moguća drukčija vlast.

Dosta tema, premalo centra

Desnica je ušla u fazu preslagivanja.

Domovinski pokret je ulaskom u vlast izgubio dio prosvjedne energije — stranka koja sjedi u vladi teško može istovremeno glumiti antisistemsku alternativu. A Penavino konstantno bavljenje samim sobom jer ne poznaje suptilne političke igre na koje ga tjera HDZ, samo pridodaje propadanju te stranke. Most se drži pozicije antikorupcijske, suverenističke i konzervativne oporbe, ali se bori za vidljivost u prostoru zasićenom sličnim porukama. DOMiNO i ostali manji akteri pokušavaju zauzeti ideološki oštriji teren tamo gdje smatraju da je HDZ previše pragmatičan.

Problem desnice nije nedostatak tema. Problem je nedostatak centra.

Ima kulturnih prijepora. Ima pitanja migracija. Ima nezadovoljstva europskim politikama. Ima birača kojima je HDZ previše oportunistička stranka. Ali nema jasnog aktera koji bi sve to spojio u stabilnu, prepoznatljivu političku snagu.

Zato se identitetske i povijesne teme vraćaju s takvom snagom. One desnici omogućuju da govori jezikom emocije, a ne jezikom parlamentarnih kombinacija. Pitanja Hoda za život, Thompsona, komemoracija, odnosa prema 1945. i prema Domovinskom ratu nisu samo teme prošlosti.

To su politički instrumenti sadašnjosti.

Što se zapravo ovdje igra

Svaki dnevni događaj u ovoj fazi nosi daleko više značenja nego što se vidi na površini. Rasprava o jednoj izjavi nije samo rasprava o izjavi. Rasprava o jednoj gradskoj manifestaciji nije samo rasprava o manifestaciji. Rasprava o financiranju jedne udruge nije samo rasprava o jednoj isplati.

Sve se odmah pretvara u dokaz šireg obrasca.

Za jedne — Hrvatska se modernizira. Za druge — ideološki preodgaja. Za jedne je HDZ jamac stabilnosti. Za druge, simbol zarobljene države. Za jedne je Možemo početak nove politike. Za druge — nova verzija stare proračunske mreže.

U toj igri, najvažnije pitanje nije tko je trenutačno najglasniji.

Najvažnije je tko će uspjeti spojiti tri razine: svakodnevni život građana, identitetski osjećaj pripadnosti i uvjerljivost upravljanja.

HDZ zasad drži upravljački okvir, ali ga prati teret dugotrajne vlasti. SDP ima prostor na socijalnim temama, ali još traži prepoznatljivu rečenicu. Možemo ima jasnu vrijednosnu jezgru, ali ga Zagreb pretvara u test sposobnosti. Desnica ima emociju i teme, ali nema jedinstvenu arhitekturu.