Zagreb kao politički laboratorij: Više nije dovoljno reći da nisi Bandić

Zagreb je najvažniji politički laboratorij u Hrvatskoj. Ne samo zato što je glavni grad, s najvećim proračunom i najsloženijim administrativnim sustavom u državi.

Nego zato što se u Zagrebu testira jedna konkretna politička tvrdnja: da javnim novcem može upravljati drukčije. Da se gradski sustav može osloboditi klijentelizma. Da aktivistička kritika može prerasti u učinkovitu vlast.

Tomislav Tomašević nije 2021. osvojio Zagreb kao kandidat jedne stranke. Osvojio ga je kao simbol prekida. Njegova pobjeda bila je puno više od redovne smjene vlasti — bila je to presuda jednom modelu upravljanja gradom u kojemu su se komunalne usluge, gradski novac, zapošljavanja, kulturni programi i politička lojalnost godinama prepletali u mrežu koju su kritičari opisivali kao klijentelističku i duboko personaliziranu.

Tomašević je tada predstavljao suprotnost: javne natječaje, otvorene podatke, profesionalizaciju, zelenu politiku i odmak od politike koja grad tretira kao privatni mehanizam održavanja vlasti.

Ali politika prekida ima ograničen rok trajanja.

Naslijeđe više nije dovoljan argument

U prvom mandatu nova vlast mogla je velik dio problema objašnjavati naslijeđem. Dugovi, zapušteni sustavi, loši ugovori, pretrpani Holding, ovisnost o Jakuševcu, prometna nefunkcionalnost — dio tih argumenata bio je opravdan. Zagreb se nije mogao promijeniti preko noći.

No drugi mandat mijenja kriterij.

Građani sada manje pitaju što je ostavio Bandić, a više što je napravio Tomašević. Ne mjere vlast samo po namjerama, nego po rezultatima. Ne mjere je samo po javno objavljenim podacima, nego po stanju u vlastitoj ulici. Ne mjere je po antikorupcijskoj retorici, nego po tome kasni li tramvaj, funkcionira li odvoz otpada i mogu li dobiti gradsku uslugu bez osjećaja da sustav i dalje zapinje na svakom koraku.

Najopasniji politički test

Za stranku koja je izrasla na zelenim politikama, gospodarenje otpadom trebalo je biti područje najveće vjerodostojnosti.

Umjesto toga, otpad je ostao stalna točka napada i frustracije. Model naplate, plave vrećice, stanje spremnika, divlja odlagališta, Jakuševec, planovi za novi sustav — sve se to stalno vraća kao dokaz da između programske ideje i upravljačke provedbe postoji ogroman jaz.

Građanin ne procjenjuje sustav prema prezentaciji gradske uprave. Procjenjuje ga prema spremniku ispred zgrade, mirisu u kvartu i gomili otpada pokraj kontejnera.

Jakuševec je pritom puno više od odlagališta. On je simbol političke nemoći svih zagrebačkih vlasti — ali za Tomaševića nosi posebnu težinu jer je upravo Možemo godinama govorilo da Zagreb mora promijeniti odnos prema otpadu. Dok god Jakuševec ostaje otvorena rana, dok god se zatvaranje i sanacija nalaze u području najava i budućih rokova, zelena vjerodostojnost ove vlasti ostaje nedovršena.

Vizija propada ako tramvaj kasni

Zagreb se sve više doživljava kao grad u kojemu je kretanje postalo izvor frustracije. Kolone, radovi, preusmjeravanja, nedostatna protočnost, kašnjenja javnog prijevoza.

Vlast može imati strateški ispravnu ideju: smanjiti ovisnost o automobilima, ojačati javni prijevoz, proširiti pješačku i biciklističku infrastrukturu. Ali svaka takva ideja politički propada ako javni prijevoz nije dovoljno pouzdan da građanin doista ostavi automobil.

Ako tramvaj kasni, ako autobus stoji u istim kolonama kao osobni automobili, a prometne promjene nisu jasno objašnjene — vizija održive mobilnosti postaje još jedan izvor nezadovoljstva.

Projekti koji se najavljuju, ali ne grade

Jarunski most. Kranjčevićeva. Maksimir. Dom sportova. CGO Resnik.

Zagreb je grad naviknut na velika obećanja i male pomake. Građani su već čuli dovoljno vizija, studija, rokova i prezentacija. Sada očekuju bagere, ugovore i dovršene projekte.

Jarunski most dobar je primjer te zagrebačke politike dugih najava. Projekt se godinama vraća u javni prostor, mijenja interpretacije, dobiva nove rokove i stara projektna rješenja. Svaka nova prezentacija danas mora početi od odgovora na jedno pitanje: zašto bi ovaj put trebalo vjerovati?

Kranjčevićeva i Maksimir nose posebnu simboliku. To nisu samo sportski objekti — nego pitanje odnosa Grada, države, javnog novca i urbanog prostora. Za vlast koja je došla na obećanju drukčijeg upravljanja, takvi projekti zahtijevaju maksimalnu transparentnost. Na njima se najlakše vraćaju sumnje u stare obrasce.

Promijenili se korisnici, ali ne i logika?

Grad Zagreb redovito financira programe civilnog društva. To samo po sebi nije sporno. No Možemo se nalazi u specifičnoj situaciji jer je ova politička platforma organski nastala iz aktivističkog i civilnodruštvenog prostora.

Zbog toga svaka isplata udrugama, svaki natječaj i svaki projekt odmah dobivaju političku dimenziju. Kritičari ne pitaju samo je li procedura formalno ispravna — nego postoji li nova mreža ideološki bliskih korisnika javnog novca.

Na to pitanje gradska vlast ne može odgovoriti samo administrativnom rečenicom da postoje natječaji i kriteriji. Mora pokazati učinak. Mora pokazati što je javnost dobila za uloženi novac, tko evaluira projekte i postoji li stvarna pluralnost financiranih programa.

Inače oporba dobiva jednostavnu i učinkovitu poruku: promijenili su se korisnici, ali ne i logika.

Holding: Ogledalo vlasti

Zagrebački Holding nije samo komunalna tvrtka. To je golemi sustav koji u javnosti funkcionira kao ogledalo gradske vlasti.

Ako Holding djeluje stabilno i učinkovito — vlast može govoriti o reformi. Ako se pojavljuju smjene, unutarnje napetosti, nejasni odnosi koalicijskih partnera ili problemi u uslugama — odmah se otvara pitanje je li depolitizacija doista provedena ili je stari tip kontrole zamijenjen novim.

Najveća opasnost nije afera. To je kumulativni dojam.

Oporba u Zagrebu to dobro razumije. Njezina najjača linija napada više nije samo tvrdnja da je Možemo ideološki radikalno. Sve više se gradi teza: Možemo zna kritizirati, ali ne zna provesti. Zna prosvjedovati, ali ne zna upravljati. Zna obećati novi model, ali se i samo zapliće u obrasce koje je ranije osuđivalo.

Ta kritika nije uvijek pravedna — ali je učinkovita jer se naslanja na stvarne frustracije građana.

Najveća opasnost za Tomaševića nije pojedinačna afera. To je kumulativni dojam. Dojam da se otpad još rješava, promet još čeka, veliki projekti još najavljuju, Holding još restrukturira — a građani još čekaju da obećani model postane svakodnevna stvarnost.

U politici, dojam često prethodi presudi.

Zagreb odlučuje o nacionalnoj sudbini Možemo

Zagreb je za Možemo istodobno najveća šansa i najveći rizik.

Ako Tomašević uspije pokazati konkretne rezultate — u otpadu, prometu, velikim projektima i transparentnosti — Zagreb može postati dokaz da nova politika doista može upravljati drukčije.

Ako ne uspije, Zagreb postaje argument protiv nacionalnih ambicija Možemo. Jer politička logika protivnika bit će jednostavna: ako nisu uspjeli urediti Zagreb, zašto bi im se vjerovalo s Hrvatskom?

Drugi mandat Tomislava Tomaševića zato nije nastavak prvog. To je nova faza. Faza u kojoj se više ne nagrađuje samo prekid s Bandićem — nego se traži dokaz da je nakon toga prekida izgrađen bolji sustav.

A upravo na toj razlici između obećanog modela i vidljivog rezultata odlučivat će se politička budućnost Možemo — ne samo u Zagrebu, nego i na nacionalnoj razini.