Zagreb kao ogledalo: Koalicija bez rješenja sprema se za nacionalnu vlast

Gotovo pet godina na vlasti u Zagrebu pokazalo je da progresivna koalicija koja ambiciozno najavljuje pohod na državnu razinu nema ni jasan plan, ni kadrove, ni upravljačke rezultate: Jakuševac stoji, afere se nižu tjedno, promet je slomljen, investitori odlaze, a medijski prostor stvara iluziju spremnosti tamo gdje postoji samo niz tribina, recikliranih floskula i gole političke ambicije.

Ako je ikada postojala politička družina u Hrvatskoj koja je uspjela epski demonstrirati jaz između vlastitih obećanja i vlastitih sposobnosti, onda je to zagrebačka koalicija SDP-a i Možemo – skupina koja izgleda kao da je iskočila iz kakve britanske satirične drame o ljudima koji su uvjereni da mogu voditi državu, a jedva da znaju voditi ured. To je politički ansambl koji je četiri godine brusio kampanjsku koreografiju, prikupljao potpisne liste, snimao promotivne videe u kojima su obećavali prekid s praksama Milana Bandića, a onda, kada im je napokon uručen ključ grada, otkrili da je upravljanje stvaran posao, a ne pozornica.

Tomašević kapetan Titanica

Ti samoprozvani reformatori su u predizbornim danima govorili da imaju plan za svaku rupu, svaki dokument, svaki problem. Zvučali su kao ekipa koja će preuzeti Pentagon, a ne komunalni sustav. I onda, čim su se vrata Gradske uprave za njima zatvorila, postalo je jasno da je taj plan bio nešto između političke bajke i improvizirane apsurde. Jakuševac, njihovo najveće obećanje, i dalje se izdiže kao otrovni spomenik neispunjenih obećanja u zagrebačkom krajoliku. Tomašević se, nakon ulaska u stvarnost, referirao na zatvaranje odlagališta s jednakom dozom optimizma kojom kapetan Titanica spominje ledenjak – „nije realno”.

A tu je i čuvena saga o Petru Pripuzu. Nekoć simbol svega što će „promijeniti”, danas – prema vlastitom priznanju dotičnog gospodina – dobiva više novca nego ikad. Od „nećemo poslovati s njim” do milijunskih ugovora trebalo im je manje vremena nego što prosječnom tramvaju treba da se probije od Mihaljevca do Trga. Ironija je toliko gusta da bi se mogla rezati špatulom.

Kadrovska politika? Ah, taj šlag na progresivnoj torti od improvizacije. Godinama su nas uvjeravali da imaju spremne kadrove za svaku poziciju, da će pročelničke stolice popuniti stručnjaci, profesionalci, ljudi od integriteta. A onda – bum! – pročelnica za financije ostaje Bandićeva, jer druge nisu imali. Ured za reviziju radi kao stari parni stroj u muzeju, a afere se pojavljuju ritmom koji bi zadivio i najbolje televizijske scenariste. Ako je išta u Zagrebu postalo predvidljivo, onda je to da je svaki novi tjedan nova afera.

Promet? Razbijen. Tramvaji voze kao da svako jutro bacaju novčić hoće li uopće krenuti. Autobusi održavaju linije s pouzdanošću britanske željeznice – dakle, nikako. Investitori? Bježe. Jer tko bi, zaboga, ulagao u grad čija vlast tretira privatne investicije kao neprijatelja klasične marksističke literature? Zagreb živi zahvaljujući stanogradnji i činjenici da su najveće hrvatske tvrtke registrirane u glavnom gradu. Ne zahvaljujući reformama, ne zahvaljujući upravljanju, već zahvaljujući čistoj fiskalnoj inerciji.

Zagreb laboratorij improvizacija

I sada – sada dolazi vrhunac ove političke operete – isti taj savez priprema se za preuzimanje nacionalne vlasti. Dok se Zagreb pod njihovim upravljanjem pretvara u laboratorij improvizacija i ideoloških eksperimenata, oni ozbiljno pretendiraju voditi državu. A s čime? Gotovim programima? Dokumentima? Strategijama? Ne, ne – nemojte se smijati. Oni nemaju nikakav gotov plan. Niti jedan. Ono što imaju jest nekoliko tribina na kojima se, uz koreografiju zabrinutog kimanja glavom, iznose floskule koje su već krasile nekoliko izgubljenih nacionalnih kampanja onih istih stranaka iz kojih su posuđene. To je kao da nogometna reprezentacija koja desetljećima ne može proći skupinu sada svečano najavljuje napad na Svjetsko prvenstvo – samo treba ponoviti taktiku koja ih je zadnji put poslala kući.

Njihova vizija Hrvatske trenutno živi u formi idealističkih parola, prezentacija sklepanih tik pred tribinu i uvodnih poglavlja diplomskih radova iz sociologije. Ako biste ih pitali gdje je konkretan plan za zdravstvo, energetiku, industriju, sigurnosni sustav, poreze ili migracije – dobili biste dvije fraze o pravednosti, tri o održivosti, jednu o solidarnosti i zatim… Ništa. Praznina. Blažena, blistava praznina. Spremnost koju glume jedino je gluma, a program koji obećavaju postoji samo u sferi moralne uvjerenosti i političke estetike.

A onda – mediji. Ah, taj uređivački terarij za progresivne ljubimce, koji ih hrani i štiti kao da su politički raritet kojem treba posebna klima da preživi. U tren oka pojavljuju se tekstovi o “velikom nacionalnom usponu”, “novoj progresivnoj opciji”, “političkom preporodu”. Kao da je riječ o timu koji je upravo riješio sve gradske probleme, a ne o ljudima koji ne mogu natjerati tramvaje da voze. Ta propagandna magla nije ni sofisticirana ni skrivena – to je ogoljeni PR, predvidljiviji od prosječnog horoskopa.

U realnom svijetu druga priča

Što se u međuvremenu događa u realnom svijetu? Zdravstvo na lokalnoj razini klizi iz afere u aferu. Socijalna politika je u rukama ljudi koji socijalnu politiku shvaćaju kao ideološki laboratorij. Migracije se odvijaju bez ikakvog plana integracije, dok hrvatsko društvo tiho dostiže apsorpcijski maksimum. Industrijska politika stoji kao benzinska pumpa usred štrajka – bez struje, bez kapaciteta, bez vizije. HEP ne može osigurati energiju za ozbiljnije AI centre, kućne solarne elektrane spajaju se na mrežu brzinom administrativnog puža, a porezni sustav je i dalje mlin za mlade obrtnike.

A kroz sve to gruntovno se provlači jedno veliko, neugodno pitanje: ako nisu uspjeli konsolidirati Zagreb, kako misle konsolidirati državu? Ako nisu u stanju zatvoriti odlagalište, kako bi upravljali energetskim sustavom? Ako ne znaju održati tramvaj u voznom stanju, kako bi održali proračun? Ako su ih afere stigle u roku mjesec dana, što bi se dogodilo sa svim instrumentima državne uprave?

Istina je bolno jednostavna

Ova koalicija nije loša zato što je lijeva. Nije loša zato što je progresivna. Loša je zato što ne zna upravljati. Zato što je politiku zamijenila performansom, upravljanje moraliziranjem, konkretan rad simboličkim gestama. Zagreb je bio i ostao njihov veliki test. I na tom testu pali su spektakularno.

I zato bi bilo bolje da to otkrijemo sada – dok još uvijek imamo Grad Zagreb kao upozorenje – nego jednog dana, kada bi im možda netko dao državu u ruke.

Jer Hrvatska treba upravljače. Ne performere. I svakako ne još jedan eksperiment koji počinje kao idealizam, a završava kao nered.