EU demokracija: O novčanicama anketa, o digitalnom euru odluka bez građana

Europljane se pita sviđaju li im se rijeke i ptice na novčanicama, ali ne i žele li digitalni euro koji bi mogao stići 2029. godine.

Europska središnja banka ponudila je građanima deset prijedloga za novi izgled euronovčanica. Građane se poziva da sudjeluju u internetskoj anketi i iznesu mišljenje o dizajnima zasnovanim na dvjema temama: „Europskoj kulturi“ te „Rijekama i pticama“.

Mogu birati žele li na novčanicama Beethoven, Marie Curie, Leonardo da Vinci, knjižnice, festivale, planinske rijeke, vodopade, ptice ili europske institucije. Ukratko, ponuđen im je cijeli europski identitet, uredno razvrstan po apoenima.

Anketa je otvorena do 21. rujna, a konačnu odluku o dizajnu krajem godine donijet će Upravno vijeće ECB-a. Mišljenje građana bit će uzeto u obzir zajedno s ocjenom stručnog žirija i tehničkom procjenom prijedloga. Građani, dakle, ne odlučuju ni o novčanicama, ali ih se barem pita što o njima misle.

Istodobno se priprema digitalni euro, projekt koji bi puno više od izgleda novčanica mogao promijeniti naš odnos prema novcu. O njemu neće biti ankete u kojoj bi stanovnici europodručja mogli označiti jesu li za ili protiv. Neće biti ni referenduma, već će odluku kroz uobičajeni europski postupak donijeti Europski parlament, Vijeće EU i na kraju ECB.

Europska demokracija tako još jednom pokazuje neobičan smisao za određivanje prioriteta. Građane se pita žele li na novčanici pticu ili umjetnika, dok se o tome žele li digitalni novac središnje banke zaključuje da su već odgovorili izlaskom na europske i nacionalne izbore.

O ukrasu se savjetujemo, o sustavu odlučujemo

Formalno gledano, digitalni euro ne uvodi se mimo demokratskog postupka. Europski parlament čine izabrani zastupnici, dok su u Vijeću EU zastupljene vlade država članica. Nakon što te dvije institucije usuglase pravni okvir, ECB će odlučiti hoće li digitalni euro zaista izdati.

Problem, prema tome, nije u zakonitosti postupka, nego u političkoj kulturi u kojoj su građani dovoljno važni kada treba stvoriti dojam sudjelovanja, ali ne i kada se donose odluke koje mogu imati dalekosežne posljedice.

Europski parlament je 9. srpnja podržao nastavak zakonodavnog postupka. Za ulazak u pregovore s Vijećem glasalo je 416 zastupnika, protiv ih je bilo 169, a 22 su bila suzdržana. Vijeće je svoju pregovaračku poziciju usvojilo još u prosincu prošle godine.

Digitalni euro time nije uveden, ali više nije ni apstraktna ideja o kojoj se tek raspravlja. ECB je dovršio pripremnu fazu, izradio nacrt pravila, odabrao dobavljače za razvoj platforme te nastavlja tehničke pripreme dok Parlament i Vijeće pregovaraju o zakonodavnom okviru.

Ako uredba bude donesena tijekom ove godine, ECB želi biti spreman za moguće izdavanje digitalnog eura 2029. godine. Za drugu polovinu 2027. već je planiran pilot-projekt u kojem će se tijekom 12 mjeseci testirati plaćanje u trgovinama, na internetu i izravno između korisnika. U pilotu će sudjelovati 36 pružatelja platnih usluga, među kojima su Raiffeisenbank Austria za Hrvatsku i domaći Corvus Pay.

Ne možemo, dakle, reći da je sve odlučeno. Možemo reći da se infrastruktura gradi, pravila pišu, pružatelji usluga biraju, a građane će se vjerojatno detaljnije obavijestiti kada većina važnih odluka bude iza nas.

Digitalni euro nije novac koji već imamo na računu

Zagovornici digitalnog eura često ističu da već živimo s digitalnim novcem. Plaću primamo na račun, kupujemo karticama, račune plaćamo mobilnim bankarstvom i novac prebacujemo bez dodirivanja novčanica. Na temelju toga lako je zaključiti da digitalni euro nije ništa novo, nego samo još jedan način plaćanja.

To ipak nije točno. Novac koji držimo na računu obveza je poslovne banke prema nama, dok bi digitalni euro bio novac koji izravno izdaje središnja banka. Bio bi elektronički ekvivalent gotovine, dostupan građanima i poduzećima za plaćanja u cijelom europodručju.

ECB projekt opravdava potrebom da Europa dobije vlastitu digitalnu platnu infrastrukturu i smanji ovisnost o neeuropskim kartičnim i tehnološkim kompanijama. To nije nevažan argument. Europska unija govori o strateškoj autonomiji, dok se velik dio svakodnevnih plaćanja njezinih građana oslanja na američke sustave i kompanije.

Digitalni euro mogao bi trgovcima ponuditi dodatni način naplate, građanima jednostavnija plaćanja u drugim državama europodručja, a Europi infrastrukturu nad kojom ima više kontrole. Mogao bi raditi i bez internetske veze, pa bi se njime moglo plaćati i u slučaju privremenog prekida komunikacijskih mreža.

Sve to ima smisla, ali korisnost nekog projekta ne znači da o njegovim rizicima više ne treba razgovarati. Upravo suprotno, što je sustav važniji i obuhvatniji, to je veća potreba da se građanima jasno objasni tko će njime upravljati, tko će imati pristup podatcima i pod kojim će se uvjetima pravila moći mijenjati.

Privatnost se ne može temeljiti samo na povjerenju

Najveći otpor digitalnom euru proizlazi iz straha da bi država ili središnja banka mogle pratiti što građani kupuju, kome šalju novac i koliko troše. Dio tih strahova pretvara se u tvrdnje za koje danas nema dokaza, ali europske institucije griješe kada svaku kritiku pokušavaju spremiti u ladicu s teorijama zavjere.

ECB tvrdi da na temelju podataka koje bi primao ne bi mogao utvrditi identitet korisnika ni vidjeti što je netko kupio. Kod plaćanja izvan internetske mreže detalje transakcije trebali bi znati samo platitelj i primatelj, dok bi takva plaćanja trebala imati razinu privatnosti sličnu gotovini.

To su važna jamstva, ali tehnologija se mijenja, zakoni se sukladno tome mijenjaju i dopunjuju, a političke okolnosti nisu trajne. Sustav koji se danas uvodi uz jedno obrazloženje u budućnosti može biti proširen novim funkcijama, dodatnim pravilima ili većim ovlastima institucija.

Ne treba tvrditi da će se to sigurno dogoditi, ali ne treba ni glumiti da se nikada ne bi moglo dogoditi. Europska unija je tijekom posljednjih godina pokazala koliko brzo privremene i izvanredne mjere mogu postati politički prihvatljive kada ih se opravda sigurnošću, krizom ili zaštitom javnog interesa.

Privatnost se zato ne štiti obećanjem da će institucije uvijek imati dobre namjere. Štiti se tehnološkim ograničenjima, jasnim zakonima, neovisnim nadzorom i pravilima koja se ne mogu mijenjati bez ozbiljne javne i političke rasprave.

Država izdaje novac, ali određuje koliko ga smijete imati

Posebno je zanimljivo što građani u digitalnom novčaniku neće moći držati neograničen iznos digitalnih eura. Iako konačna granica još nije određena, ECB je na zahtjev europskih institucija analizirao moguće limite od 500 do 3000 eura po osobi.

Ograničenje nije uvedeno zato što europske institucije žele građanima otežati život, nego zato što žele zaštititi poslovne banke i financijsku stabilnost. Kada bi digitalni euro bio neograničeno dostupan, građani bi tijekom bankarske krize mogli masovno prebacivati novac s računa u digitalni novac središnje banke, koji bi smatrali sigurnijim.

Takvo prebacivanje moglo bi izazvati odljev depozita iz poslovnih banaka i dodatno pogoršati krizu. Digitalni euro zato je zamišljen prvenstveno kao sredstvo plaćanja, a ne kao mjesto za držanje većih iznosa ili štednju.

Tu dolazimo do zanimljive ironije. Digitalni euro predstavlja se kao javni novac dostupan svima, ali će iznos koji građani smiju držati biti ograničen kako bi se zaštitio postojeći bankarski sustav. Građani će dobiti novac središnje banke, ali samo u količini koja neće previše uznemiriti poslovne banke.

ECB-ove analize pokazuju da limit od 3000 eura ne bi ugrozio stabilnost europskog bankarskog sustava čak ni u vrlo nepovoljnom scenariju. To je svakako korisna informacija, ali je ujedno potvrda da digitalni euro nije samo nova kartica ili aplikacija, nego projekt koji može utjecati na bankovne depozite, kreditiranje i odnose unutar cijelog financijskog sustava.

Gotovinu neće ukinuti, samo bi mogla postati beskorisna

Europska komisija, ECB i Vijeće EU tvrde da digitalni euro neće zamijeniti gotovinu, nego će je nadopuniti. Zajedno s propisom o digitalnom euru priprema se i uredba koja bi trebala zaštititi prihvaćanje i dostupnost novčanica i kovanica.

Zbog toga nije točno tvrditi da je već donesena odluka o ukidanju gotovine. Takva odluka ne postoji, a aktualni prijedlozi govore upravo suprotno.

Međutim, gotovinu nije potrebno zabraniti kako bi postupno izgubila svoju stvarnu ulogu. Dovoljno je zatvarati poslovnice banaka, smanjivati broj bankomata, povećavati naknade, ukidati blagajne i sve veći broj usluga prebacivati isključivo na internet i mobilne aplikacije.

Građani tada i dalje imaju zakonsko pravo koristiti gotovinu, ali je sve teže mogu podići, položiti ili negdje potrošiti. Pravo koje se u praksi ne može koristiti ne vrijedi puno više od one čuvene mogućnosti da svaki građanin može kupiti jahtu, pod uvjetom da ima nekoliko milijuna eura.

Zato rasprava o digitalnom euru ne smije stati na uvjeravanju da novčanice i kovanice neće biti zabranjene. Potrebno je osigurati da gotovina ostane dostupna i praktično upotrebljiva, posebno starijim građanima, stanovnicima ruralnih područja i ljudima koji ne žele svaku kupnju pretvoriti u podatak pohranjen u nekom sustavu.

Briselska demokracija najbolje funkcionira kada odluka nije važna

Anketa o novom izgledu euronovčanica nije loša ideja. Novčanice su dio svakodnevnog života, nose određenu simboliku i sasvim je razumljivo da ECB želi čuti mišljenje ljudi koji će ih koristiti.

Problem je u tome što ta anketa savršeno pokazuje način na koji europske institucije razumiju sudjelovanje građana. Pita ih se onda kada njihovo mišljenje ne može ozbiljno poremetiti unaprijed postavljeni smjer politike.

Možete birati između ptica i književnika, između rijeka i umjetnika, dok će o digitalnom euru, granicama privatnosti, dopuštenom iznosu i budućem odnosu prema gotovini pregovarati ljudi koje većina građana ne zna imenovati.

Na kraju će sve biti demokratski, proceduralno i stručno provedeno. Komisija će predložiti, Parlament i Vijeće usuglasiti, ECB odlučiti, a građanima će se objasniti da su u cijelom procesu bili zastupljeni preko svojih demokratski izabranih predstavnika.

To je formalno točno, kao što je točno da anketa o dizajnu omogućuje javnosti sudjelovanje. No između formalne demokracije i stvarnog osjećaja da građani odlučuju postoji velika razlika, a europske institucije tu razliku već godinama pokušavaju premostiti komunikacijskim kampanjama.

Građane se tako pita kako bi euro trebao izgledati, ali ne i kakav bi sustav europskog novca trebao biti. Oni mogu odabrati pticu na papiru, dok će o digitalnom novčaniku, podatcima i ograničenjima odlučiti netko drugi.

Jer o ukrasu se može glasati. Kod novca stvari ipak postaju previše ozbiljne da bi ih se prepustilo građanima.