Jadna oporba: Vladu bi rušili svi, ali zajedno ne mogu ni na sastanak

I tako je otprilike počelo veliko oporbeno rušenje Vlade. I gotovo završilo prije nego što je pošteno počelo.

Marija Selak Raspudić u nedjelju, 9. kolovoza, među prvima je vrlo jasno izgovorila ono što će tijekom sljedećih dana ponavljati gotovo cijela oporba: zbog slučaja ilegalnog otpada u Gospiću ne treba tražiti samo pojedinačne ostavke, nego pad cijele Vlade Andreja Plenkovića. Zatražila je i izvanrednu sjednicu Hrvatskog sabora te zajedničko djelovanje oporbe.

Dobar početak. Ozbiljan slučaj. Ozbiljne optužbe. Ozbiljan zahtjev. A onda je na scenu stupila hrvatska oporba.

Svi bi rušili Vladu, samo svatko svoju

Već dan poslije SDP je objavio da će pokrenuti opoziv Vlade. Siniša Hajdaš Dončić proglasio je Gospić trenutkom u kojem se „čaša prelila“ i pozvao političke aktere da se oko tog pitanja ne dijele.

Most je također krenuo u opoziv i pokušao napraviti ono što bi u normalnoj parlamentarnoj demokraciji bilo sasvim logično: okupiti ljude koji žele srušiti istu Vladu za istim stolom. Zvonimir Troskot pozvao je saborske klubove na razgovor o nepovjerenju Vladi, izvanrednoj sjednici Sabora i zajedničkim političkim koracima.

I onda je došao sastanak. Odnosno, nije došao nitko. Osim Mostovih Nikole Grmoje, Zvonimira Troskota i Marina Miletića, na sastanku se nije pojavio nijedan drugi saborski klub. Teško je smisliti bolju metaforu hrvatske oporbe. Prazne stolice.

Vlada se ruši, zemlja se spašava, zaziva se politička odgovornost, govori se o možda najvećoj ekološkoj aferi u Hrvatskoj, ali kad treba doći u istu prostoriju i razgovarati – stolice ostanu prazne.

Selak Raspudić sama je opisala problem: „oporbeni stampedo“

Najbolju dijagnozu nije pritom dao HDZ. Dala ju je sama Marija Selak Raspudić.

Objašnjavajući u srijedu zašto Drito nije sudjelovao na Mostovu sastanku, rekla je da u ovakvim situacijama zna nastati „oporbeni stampedo“, odnosno natjecanje oko toga tko će biti prvi, tko glavni i tko će voditi inicijativu. Dodala je da to smatra ljudskim slabostima koje ne treba politički preuveličavati.

Možda ih ne treba preuveličavati. Ali teško ih je i previdjeti.

Jer ovdje se ne govori o tome tko će prvi održati konferenciju za medije ili tko će dobiti dvije minute više u televizijskom dnevniku. Govori se o opozivu Vlade Republike Hrvatske. Ako zaista vjerujete da je Vlada toliko kompromitirana da mora pasti, onda bi se valjda trebalo moći preživjeti i strašno poniženje da inicijativu prvi sazove netko drugi.

No hrvatska oporba opet je stigla do svog vječnog problema. Svi žele zajedništvo pod uvjetom da su oni na njegovu čelu.

Isti cilj, nekoliko stožera

SDP sada ima svoj politički raspored. Za petak je najavljena sjednica saborskog Odbora za zaštitu okoliša u Gospiću, gdje Hajdaš Dončić najavljuje traženje konkretnih odgovora o tome kako je u Hrvatsku ušlo 37 tisuća tona otpada i tko je odgovoran.

Most ima svoju proceduru opoziva. Selak Raspudić poziva predsjednika Zorana Milanovića da sazove izvanrednu sjednicu Sabora i istodobno uvjerava kako oporbenog raskola nema. Možemo! ide putem Odbora za zaštitu okoliša. Dakle, cilj je navodno zajednički. Putova do cilja ima otprilike koliko i oporbenih stranaka.

Ako tako izgleda zajedništvo prije eventualnog preuzimanja vlasti, legitimno je zapitati se kako bi izgledalo zajedničko upravljanje državom.

Tko bi sastavio Vladu? Tko bi bio premijer? Tko bi određivao gospodarsku politiku? Tko vanjsku? Tko bi s kim mogao, a tko s kim ne bi zbog suradnje prije osam godina, jednog glasovanja prije četiri godine ili izjave od prošlog četvrtka?

Za sada se nisu uspjeli dogovoriti ni oko stola.

Zmajlović za Gospić ima rješenje. A što je sa Zagrebom?

Priča postaje još zanimljivija kada se s nacionalne političke pozornice spustimo nekoliko desetaka kilometara južnije od Markova trga.

Bivši ministar zaštite okoliša i SDP-ov saborski zastupnik Mihael Zmajlović za Gospić je predstavio konkretan model sanacije. Govorio je o tehnološkim koracima, načinu postupanja s otpadom i potrebi formiranja stručnog kriznog stožera. Kada ga je 01Portal pitao za Jakuševec, ilegalni otpad u Ježdovcu, Kosnicu i probleme povezane s Čretom, odgovor je bio znatno općenitiji i usmjeren na funkcioniranje državnog sustava i inspekcija.

To ne znači da Zmajlović nije u pravu kada traži odgovornost za Gospić.

Ali otvara vrlo jednostavno pitanje.

Zašto se politička sposobnost pronalaženja konkretnih rješenja tako dramatično povećava kada problem postoji na teritoriju kojim upravlja politički protivnik?

A Jakuševec je još uvijek tamo

Posebno neugodan problem ima Možemo!.

Ta stranka Zagrebom upravlja drugi mandat, a gospodarenje otpadom bilo je jedna od tema na kojima je izgradila politički identitet. Ipak, Jakuševec nije zatvoren.

Prema službenom aktualnom planu Grada Zagreba, kapacitet Jakuševca koristit će se još do 2029. godine, dok bi Centar za gospodarenje otpadom u Resniku u probni rad trebao krenuti tek krajem 2028.

Grad je u međuvremenu pokrenuo postupke za CGO, a vrijednost projekta procijenjena je na 155 milijuna eura. Dakle, projekt postoji i stvari su se pomaknule. Ali činjenica ostaje: nakon pet godina vlasti problem zbog kojeg su prethodnike godinama politički razapinjali još nije riješen.

Zato je pomalo neobično gledati političare koji iz Zagreba objašnjavaju kako zbog nefunkcioniranja sustava gospodarenja otpadom mora pasti Vlada.

Možda mora.

Ali onda bi isti kriteriji odgovornosti trebali vrijediti i nekoliko kilometara od sjedišta Vlade.

Inače zelena politika počinje neodoljivo podsjećati na običnu politiku. Ekološka odgovornost važna je dok račun stiže političkom protivniku.

HDZ-u ovakva oporba dođe kao politička subvencija

I tu je najveći problem. Ne treba biti birač HDZ-a da bi se vidjelo koliko mu ovakva oporba olakšava život. Dapače, upravo bi ljudi koji žele smjenu HDZ-a trebali biti najviše frustrirani.

Andrej Plenković u ovom trenutku ima ozbiljan politički problem zbog Gospića. Oporba ima legitimno pravo istraživati odgovornost Vlade, ministara, inspektorata i drugih državnih tijela. Sama činjenica da su SDP i Most krenuli prema opozivu pokazuje koliko ozbiljnim smatraju slučaj.

Ali onda, umjesto da politički pritisak koncentriraju, oni ga rasprše.

Jedan saziva sastanak. Drugi ne dolazi. Treći ima svoj sastanak. Četvrti objašnjava zašto prvi nije prava oporba. Peti poziva na zajedništvo.

I svi zajedno tvrde da raskola nema. Ako ništa drugo, hrvatska je oporba nevjerojatno talentirana za pronalaženje novih definicija riječi „zajedno“.

Plenković ih ne mora razjedinjavati. To odrade sami

HDZ već desetljećima ima različite probleme. Afere, smjene ministara, optužnice, političke skandale i situacije koje bi mnogim europskim vladama ozbiljno zatresle temelje.

Ali ima i jednu veliku političku prednost. Oporbu. Oporbu koja često djeluje kao skup stranaka koje više energije troše na određivanje međusobne hijerarhije nego na izgradnju uvjerljive alternative vlasti. Možemo! ne želi Most. Most ne želi biti statist SDP-u. SDP se i dalje ponaša kao da veličina stranke sama po sebi jamči pravo na vodstvo. Manji žele dokazati da nisu privjesci većih.

Svi žele Plenkovićev odlazak. Ali svatko bi želio osobno držati kvaku dok Plenković izlazi.

Takva oporba možda može organizirati konferenciju za medije. Može proizvesti dobar naslov. Može podnijeti zahtjev za opoziv za koji unaprijed zna da nema potrebnu većinu. Ali građanima koji stvarno žele promjenu mora odgovoriti na puno ozbiljnije pitanje.

Ako se ne možete dogovoriti kako ćete zajedno rušiti Vladu, zašto bi vam itko vjerovao da ćete se sutra moći dogovoriti kako ćete zajedno voditi državu? Možda je zato najveći paradoks cijele priče oko „rušenja Plenkovića“ upravo to što Plenković zasad ne mora učiniti gotovo ništa. Dovoljno je da ih pusti da se organiziraju.

Ostatak će, kao i obično, odraditi sami.