IVAN MIKULČIĆ, legenda goričkog nogometa: Ljubavi prema Radniku odužili smo se spomen-obilježjem

Borba Radnika konačno je pala na plodno tlo. Na mjestu bivšeg igrališta, u Parku dr. Franje Tuđmana u Velikoj Gorici, početkom srpnja otkriveno je spomen-obilježje kultnom goričkom klubu, ali i društvu. Ideja se rodila prije otprilike sedam godina, kada ju je na druženju veterana, bivših članova uprave i prijatelja kluba predstavio dugogodišnji predsjednik Ivan Mišerić, otkrio nam je naš sugovornik Ivan Mikulčić.

Prisjeća se kako je još tada poslan dopis Gradu, ali se o tome šutjelo narednih pet ili šest godina.

– Tada smo odlučili intenzivirati akciju i krenuli smo u formiranje grupe ‘Prijatelji NK Radnika’. Osobno sam podnio zahtjev za odobrenje i utvrđivanje lokacije za postavljanje spomen-obilježja Radniku u današnjem Parku dr. Franje Tuđmana. Bilo je mnogo posla dok smo došli do Gradskog vijeća.

Kritike su pljuštale na sve strane, nastavlja, trebalo je nekoliko puta promijeniti lokaciju i projektnu dokumentaciju, ali je naposljetku projekt dobio suglasnost svih nadležnih tijela i uklopio se u koncepciju parka. Spomenik, koji autorski potpisuje akademski slikar Mladen Mikulin iz Vukovine, danas se nalazi bliže Kolarevoj ulici uz pješačku stazu.

– Spomenik je na lijepom položaju, gleda prema parku i cjelodnevno je obasjan suncem i svjetlom. Nema bolje lokacije. Na tom je mjestu nekada bila linija šesnaesterca, napominje Mikulčić i dodaje:

– Iza su bile nasipane tribine, prostor gdje je bilo odbojkaško igralište, kuglana i sportski dom; dok je prema policiji bilo rukometno i košarkaško igralište te streljana. Prema Domu zdravlja bilo je asfaltirano odbojkaško igralište za rekreaciju.

Radnik je bio centar Gorice

Svaki Goričan koji je živio u to doba, bio star ili mlad, dolazio je na Radnik. Bilo je nezamislivo da neka veća manifestacija ili događanje bude negdje drugdje. Tu je grad živio i tu se sve događalo – sportska natjecanja, noćni turniri kada je došla rasvjeta, zabave, folklor, koncerti; sve što je bilo većeg i  masovnijeg karaktera.

–  VELKOM je tu nekada organizirao Sportske igre građevinara, tu je bila i politika, tu su se odigravali sportski susreti zbratimljenih općina, tu je Miko Tripalo održao svoj govor. Tu su se rađale ljubavne veze, tu su se brakovi oplemenjivali, dolazili su i stari i mladi. Na utakmice Radnika koje su se igrale nedjeljom, crkve su zjapile prazne. Toliko su ljudi voljeli Radnik, a da ne spominjemo kuglaše, stolnotenisače, rukometaše, košarkaše. To su uspomene koje se ne zaboravljaju i ostaju cijeli život, a upravo se toj ljubavi želimo odužiti lijepim spomen-obilježjem.

Spomen-obilježje stoga je podignuto isključivo donacijama raznih klubova, ustanova, saveza, vlasnika trgovačkih društava, obrtnika i građana, koji su sakupili gotovo 34 tisuće eura kako bi spomen-obilježje ugledalo svjetlo dana.

– Ovdje se najviše igrao nogomet, ali je ovo spomen-obilježje cijelom sportskom društvu. Na njemu su nabrojani svi klubovi koji su djelovali od 1947. do 1987. godine: kuglaši, nogometaši, šahisti, rukometaši, stolnotenisači i košarkaši.

Upitali smo Mikulčića dijeli li mišljenje da se duša goričkog sporta izgubila odlaskom iz Kolareve ulice?

– Dogodilo se ono što se moralo dogoditi. Izgradnjom stadiona, 1987. godine, otišli su nogometaši i kuglaši. Stolnotenisači su otišli u školske dvorane, košarka i rukomet također, šahisti su se raspadali više puta, svi su se rasipali po cijeloj Velikoj Gorici. Više nemate mjesto okupljanja svih sportaša na jednom mjestu.

Nezaboravne kvalifikacije iz 1971.

Jedna od uspomena iz zlatnog doba Radnika koje se Mikulčić uvijek rado sjeti, svakako su nezaboravne kvalifikacije iz 1971. godine kada je cijela Velika Gorica bila uz Radnik u utakmici protiv Istre.

– Mi smo bili jedna izuzetna generacija domaćih dečki. Bili smo čisti amateri i to je za nas bio povijesni uspjeh. To su bile kvalifikacije za tadašnju Drugu ligu Zapad Jugoslavije, nedostajalo nam je svega pet minuta u Puli da izdržimo do kraja i postanemo drugoligaši, međutim nismo uspjeli.

– To vrijeme bilo je pojam zajedništva u Gorici. Samo se pričalo o kvalifikacijama, imali smo dojam da nitko ne radi ništa drugo. Još i danas možete čuti ljude kako pričaju o tome. U deset dana napravili smo novu vanjsku ogradu oko igrališta, bio je to neviđeni entuzijazam. Čak smo dobili pismo zahvale NK Istre cijeloj velikogoričkoj javnosti jer smo stoički s pjesmom na ustima podnijeli poraz.

Radnik je tada bio perjanica goričkog nogometa, a okupljao je mlade Plešane, Rakarce, Kurilovčane i Goričane. Uz Mikulčića su tada igrale i druge legende goričkog nogometa poput Kranjca, Babića, Čape i mnogih drugih istinskih legendi.

– Igrali smo tri do četiri godine zajedno, napamet smo znali gdje tko stoji, znali smo napamet akcije. Ginulo se, ljutili smo se jedni na drugi, pjevali, voljeli – to je nemoguće opisati.

Uvijek i jedino u Radniku

Mikulčić je prve korake u Radniku napravio kao dječak od 13 godina, a igračku karijeru završio je s 27 godina. Nikada nije zaigrao za drugi klub, nego prelazi u sudačke vode te ubrzo postaje savezni nogometni sudac, a pred kraj osamdesetih sudi u Prvoj ligi Jugoslavije. Tijekom Domovinskog rata sudio je Prvu hrvatsku ligu, a među vrhuncima sudačke karijere izdvojio je upravo utakmicu koja je bila uvod u natjecanje, derbi Dinama i Hajduka iz 1992. godine na Maksimiru.

– Imao sam čast suditi najavu prvog prvenstva Hrvatske. Utakmica između naša dva najjača kluba okupila je oko 20 tisuća gledatelja te cijeli državni vrh. Uz mene su sudili kolege Cvitković i Poljak, a kapetani su bili Štimac i Ladić. Bez obzira na sve ostale utakmice koje sam sudio, ova je za mene upečatljiva, ona je povijest, rekao je Mikulčić i nadodao da je rezultat bio 2-1.

Mikulčić priznaje da je na terenu znalo postati poprilično vatreno pogotovo ako bi se, primjerice, radilo o opstanku nekog kluba. Pale bi tu i tamo uvrede i teške riječi, ali najteže je, napominje, bilo suditi potkraj osamdesetih, neposredno prije Domovinskog rata.

– Prije toga bilo je lijepo, ugodno i zanimljivo suditi, ali onda je politika učinila svoja. Sve ovisi gdje si sudio, ali bila su to teška vremena. Na jednoj sam utakmici čak dobio kamenom u rame. Bilo je dosta problema.

Nakon sudačke karijere, Mikulčić se do kraja tisućljeća bavio poslovima kontrolora i delegata. Tada se posvetio znanstvenom radu i uključio u politiku. Nogomet je nastavio pratiti i dalje, ali ne više toliko aktivno.

Naposljetku, za sebe kaže da je glasni navijač HNK Gorice te da ga čini ponosnim što je grad postao dom prvoligaša, zbog čega još jednom poziva sve da posjete novo spomen-obilježje i podsjete se kako je sve počelo.

– Pozivam stare da ondje dovedu djecu i pričaju im o Radniku, a mlade da odbace sve poroke i neka se bave sportom, zaključio je Mikulčić.