Dok trećina građana živi na rubu siromaštva, političari si dižu plaće

U zemlji u kojoj gotovo trećina stanovništva živi na granici siromaštva, a umirovljenici su prisiljeni preživljavati s mirovinama koje jedva prelaze 600 eura, političari si mirno povećavaju plaće. Najnoviji primjer dolazi iz Zagreba – gradonačelniku Tomislavu Tomaševiću osnovica raste, i to u trenutku kad se od građana očekuje da stegnu remen i strpe se.

Raskorak između politike i stvarnosti

Hrvatska posljednjih mjeseci svjedoči obrascu koji se ponavlja: načelnici, gradonačelnici i župani redom si povećavaju plaće. Argumenti variraju – od usklađivanja s inflacijom, do tvrdnje da se time izjednačavaju s plaćama državnih dužnosnika. No, zajednički nazivnik uvijek je isti – političarima je bolje nego jučer, a građanima je gore nego ikad.

U Zagrebu je tako i gradonačelnik Tomašević dočekao rast osnovice plaće, i to u trenutku kad gradska poduzeća gomilaju gubitke, a infrastruktura puca pod pritiskom zaostajanja u ulaganjima. Građanima se objašnjava da treba strpljenja i štednje, ali se političarima očito ne nameće isti standard.

Podaci o siromaštvu: trećina zemlje na rubu

Prema Državnom zavodu za statistiku, u 2023. godini gotovo 20 % stanovništva Hrvatske živjelo je u riziku od siromaštva, a među starijima od 65 godina čak 34,8 %. Žene su posebno pogođene – njih gotovo 39 % u toj dobi živi s prihodima ispod linije siromaštva. Još alarmantniji je podatak za umirovljenike: njih 31,6 % nalazi se u riziku od siromaštva.

Drugim riječima, svaka treća starija osoba u Hrvatskoj mora birati između režija i lijekova, između hrane i osnovnih higijenskih potrepština. U zemlji članici Europske unije, u 2025. godini, to je porazna slika.

Plaće i mirovine: dva svijeta

Dok su u svibnju 2025. prosječna neto plaća u Hrvatskoj iznosila 1 451 euro, a medijalna 1 236 eura, prosječna mirovina bila je tek 634 eura. Čak 60 % umirovljenika prima manje od tog prosjeka. Oni koji su radili više od 40 godina ostvaruju prosječnu starosnu mirovinu od 803 eura – što je tek 55 % prosječne neto plaće.

Ovo jasno pokazuje koliko su stariji građani u nepovoljnijem položaju. Iako je aktualna vrijednost mirovine povećana za 6,48 % – treće najveće povećanje od 1999. – realna kupovna moć umirovljenika i dalje zaostaje. Inflacija, rast troškova stanovanja i osnovnih namirnica izjedaju svako povećanje.

Političke plaće: simbolika koja vrijeđa

U takvom okruženju, odluka političara da sebi povećaju plaće djeluje kao ruganje građanima. Poruka je jasna: građani neka stegnu remen, a političari neka ga opuste. Kada se zna da su političke funkcije dužnosti povjerenja, a ne karijere koje bi se trebale mjeriti tržišnim kriterijima, onda je opravdavanje povećanja pozivanjem na “tržišne standarde” cinično.

Građani s razlogom pitaju: kako je moguće da se političari bez problema usklađuju s inflacijom, dok umirovljenici i radnici u javnom sektoru čekaju na svako usklađivanje i dobivaju tek mrvice?

Usporedba s Europom

U zemljama zapadne Europe, gdje su standardi znatno viši, političari su često pokazivali minimalnu solidarnost. Tijekom financijske krize u Irskoj i Grčkoj političari su zamrzavali ili čak smanjivali svoja primanja. U Sloveniji su 2020., u jeku pandemije, dužnosnici privremeno odustali od dijela plaće.

U Hrvatskoj, međutim, takve geste ostaju iznimka. Umjesto solidarnosti, prevladava logika privilegije – prvo za sebe, a onda za sve ostale, ako ostane.

Posljedice: erozija povjerenja i odljev mladih

Nepovjerenje građana u političke institucije već je na povijesno niskim razinama. Odluke o povećanju plaća političara u trenucima kada trećina građana živi na rubu siromaštva samo dodatno urušavaju vjerodostojnost vlasti.

Mladi u takvoj atmosferi jasno zaključuju da perspektive nema. Kada vide da sustav nagrađuje one na vrhu, a kažnjava one na dnu, jedini logičan izbor za mnoge je odlazak. Upravo zato Hrvatska gubi stotine tisuća ljudi – ne samo zbog ekonomije, nego i zbog osjećaja nepravde.

Što bi značilo pokazati solidarnost?

Političari koji žele vratiti povjerenje građana morali bi pokazati osobni primjer. Odricanje od povećanja plaća, barem dok se ne smanji broj građana u riziku od siromaštva, bila bi simbolična, ali snažna gesta. Takav potez bi pokazao da vlast razumije u kakvoj realnosti žive njezini građani.

Za sada, međutim, vidimo suprotnu sliku – političari su prvi koji se štite od inflacije, a građani posljednji.

Dok se gotovo trećina građana bori s egzistencijalnim problemima, političari mirno podižu svoje plaće. Dok umirovljenici s mirovinama od 600 eura računaju hoće li imati za lijekove, gradonačelnici i načelnici “usklađuju” svoje primanja. Ako ovakva slika ne zabrine političku klasu, onda ništa neće. A cijenu će ponovno platiti oni koji su najmanje krivi – obični građani.