Vasilija Tucker: Žena koja je djecu ukrcala u autobus, sama otišla na Sajmište i preživjela 11 metaka

Bila je samohrana majka dvoje djece, imala je mogućnost otići u Njemačku, ali je odlučila ostati u Vukovaru, poslati djecu u nepoznato autobusom, a sama se prijaviti u Zbor narodne garde. Vukovarska braniteljica i heroina Domovinskog rata Vasilija Tucker u razgovoru za emisiju Zoom ispričala je kako je izdržala ranjavanje s 11 metaka na Sajmištu, kako je jednim jedinim kamionom iz vukovarske bolnice stigla u Đakovo umjesto na Ovčaru, zašto i danas ne može ostati ravnodušna pred roditeljima koji nakon 34 godine traže kosti svoje djece i kako je nakon rata u humanitarnom konvoju upoznala Britanca Roberta, s kojim danas u Brezovici živi brak bez povišenog tona i nastavlja pomagati onima koji nemaju ni za hranu.

Dva djetinjstva bez roditelja i baka koja je odgojila četrnaestero siročadi

Vasilija Tucker odrastala je bez roditelja. Majka i otac umrli su joj vrlo rano, pa ju je, zajedno s bratom, usvojila baka koja je već iza Drugog svjetskog rata u svoju kuću primila četrnaestero djece bez roditelja.

– Ona je bila jedna predivna osoba, imala sam sreću što sam njoj došla u ruke – prisjetila se Tucker, koja je djetinjstvo provela u Đakovu, uz stroga pravila ujaka koji je radio i držao kuću pod čvrstom kontrolom.

U toj strogoći, kaže, spas su joj bile prijateljice iz djetinjstva, Ana Galeković i Ružica Birkaš, s kojima se i danas viđa.

– One su bile moj melem na sve moje rane i moj teški život – opisala je, dodajući da ju je težak početak učinio čvrstom i „bez straha“.

Poslije osnovne škole došla je u Borovo zbog srednje škole, udala se, rastala i kao samohrana majka odgajala dvoje djece, naviknuta raditi više poslova da bi im osigurala koliko-toliko normalno djetinjstvo.

Djeca u autobusu, majka u gardi

Uoči rata živjela je u Borovu naselju s dvoje djece i sestričnom. Dok su tenzije rasle, od početka je imala jasan plan: djecu treba izvući, ona ostaje.

– Rekla sam, ako do nečeg dođe, vi idete van iz grada, ja ostajem, ja se borim za grad – prisjetila se.

Prilika da djecu izvede iz Borova ukazala se kad joj je jedan mladi pripadnik antiterorističke jedinice, rodom iz Čakovca, rekao da će iz grada polaziti autobus s djecom ispred vrtića. Toga dana sestričnu i djecu doslovno je pogurnula prema izlazu.

– Rekla sam, vi idete, nema nikakve rasprave – kaže.

Autobus je, kako opisuje, kretao u nepoznato. Kad je otišao dvadesetak metara od vrtića, na tu je zgradu pala granata. Da je autobus ostao trenutak dulje, posljedice su mogle biti katastrofalne. Djeca i sestrična ipak su sigurno stigli u Vinkovce, gdje su ih prepoznali pripadnici antiterorističke jedinice i odveli baki koja je odgojila Vasiliju.

– Svi smo plakali, cijeli autobus je plakao. Kad je granata pala, ja sam već bila sklonjena među zgradama. Autobus je sretno otišao – prisjetila se.

Istog dana donijela je odluku koja ju je obilježila zauvijek.

– Kad su djeca otišla, ja sam odmah u tom trenutku otišla prijaviti se. Rekla sam, ja ovdje ne sjedim, znam da mogu, znam da nemam nikakvog straha – opisala je.

Gimnazija, Beti i Arbanas: Ulazak u Zbor narodne garde

U Vukovaru se najprije prijavila u Zbor narodne garde. Nije znala točno gdje treba doći, pa je lutala gradom dok je nije uputio prijatelj. Put ju je doveo pred vukovarsku gimnaziju.

Tamo ju je, kaže, prva dočekala suborkinja Elizabeta Geušić Beti, s kojom je 2018. već gostovala u emisiji. Beti joj je, uz osmijeh, pokazala put do zapovjednika Arbanasa, kod kojeg se prijavila.

– Rekla sam tko sam, što sam, što hoću i da sam spremna. Da sam došla obraniti svoj grad, svoju domovinu – opisala je trenutak potpisivanja ugovora.

Kratko je vrijeme ostala u gimnaziji, jednom od punktova obrane, s Beti i ostalim braniteljima. U gimnaziji se trudila da dečki, često gladni i iscrpljeni, barem tu i tamo dobiju nešto skuhano.

– Kad god je bila mogućnost negdje nešto naći, pa im napravim, pa da pojedu – dodala je.

Ubrzo je premještena na jednu od najtežih točaka obrane grada – vukovarsko Sajmište.

Sajmište: Pakao, ali i bratstvo bez podjela

Na Sajmište ju je osobno odvezao zapovjednik Arbanas. Tek kad je stigla, postala je svjesna gdje se nalazi.

Dočekao ju je zapovjednik Sajmišta, legendarni Ivan Andjelić Doktor.

– Predstavio mi se, rekao, ja sam zapovjednik Sajmišta. Pitala sam gdje se nalazim, ništa mi nije bilo poznato. Objasnio mi je, tamo ti je Vuteks, tamo ti je vojarna, odande nas tuku, odande, sa svih strana tuku. Ja kažem, odakle ne tuku, sa svih strana tuku – prepričala je.

Na Sajmištu su bili i Robert Husanović, Pavo Solaković, dečki iz HOS-a, Mikloš, kasnije i Drinovac i Filipović. Veze su se stvarale preko noći.

– Kao da smo svaki dan skupa odrasli. Kad si s čovjekom dan i noć, jedan dan je kao godina. Dijeliš i dobro i zlo, čuvaš leđa i kad padneš, ustaješ uz njihovu pomoć – rekla je.

U rijetkim trenucima kad nije pucalo, bilo je i šale, crnog humora koji je držao moral.

– Uvijek bi pitali, gdje je Vaska, doktorica? Pa iza mene, govorio bi Robert, bio je malo jači, ja iza njega pa me nitko ne vidi. Počeli smo se zvati pancirka. Bilo je smijeha i kad bi netko pao od metka koji ga nije ni okrznuo – ispričala je.

Dan kada je 11 metaka pogodilo tijelo

Deseti listopada ostao joj je urezan kao jedini datum koji bez razmišljanja može izgovoriti. Toga je dana na Sajmištu počeo jedan od najžešćih napada.

– Taj dan imali smo krvav napad, baš žestok. Sa svih strana ušao nam je tenk u ulicu – rekla je.

Pokušala je s malim minobacačem pogoditi tenk kroz otvor na kupoli, uz pomoć Filipovića. No zapovjednik Arbanas uskoro je Filipovića i Branu Drinovca poslao na drugi punkt, gdje je napad također bio snažan. Vasilija ostaje, a onda stiže vijest da je „plavi pet“ ranjen i u okruženju.

S grupom od pet-šest suboraca kreće u izvlačenje. Vodio ih je mladić rodom iz Bogdanovaca kojega pamti po nadimku Netjak. Puzali su uskim tunelom iznad nečijeg dvorišta, toliko tijesnim da je morala gurati pušku i torbu ispred sebe, osjećajući da ostaje bez zraka.

Na izlazu iz tunela shvaćaju da su ušli u pogrešnu ulicu.

– Samo znam da se Netjak uhvatio za glavu i rekao: pogrešna ulica. Ušli smo u ulicu, u zasjedu faktički. Više ni nazad ni naprijed, kud god kreneš, tuku po nama – opisala je.

Pokušava nogom otvoriti dvorišne kapije – jednu, drugu, treću – dok se jedna napokon ne otvara. U dvorištu, međutim, ukopani transporter. U trenutku joj metak pogađa nogu i presijeca kost.

– Noga mi se objesila. Znala sam samo za taj metak, nisam bila svjesna da sam dobila i druge metke – rekla je.

Skakutajući pokušava doći do niske živice ispred kuće, dok ju drugi pogoci doslovno ruše. Jedan metak pogađa je u prst na ruci kojom se pridržava, pada iza živice, taman dovoljno da bude zaklonjena.

Svjesna da bi svaki trenutak netko mogao doći do nje, spremala se na posljednju, očajničku odluku.

– Htjela sam bombu staviti u usta. Stavila sam osigurač u usta i rekla, ako sad ostanem tu, ako netko dođe, povući ću osigurač, ali živa u ruke ne idem – opisala je.

Suborci se ipak vraćaju po nju, unatoč tomu što im dovikuje da bježe kako netko zbog nje ne bi poginuo. Od 10.20 do 12.20 ležala je ranjena, izložena vatri sa svih strana. Nekoliko puta su je pokušavali izvući pa odustajali jer je bilo nemoguće proći.

Tek kasnije, na Trgu bana Jelačića, od doktora Ive Njavre doznala je punu razmjere ranjavanja.

– Rekla sam, što je šest metaka za mene. On kaže, tko ti je rekao šest, bilo je 11: šest od snajpera, pet od transportera ili obratno. Vadili su ih iz mene, svaki put kad bi me izvukli na rendgen, našli bi još koji – prisjetila se.

U tijelu su joj ostali brojni geleri; neki su izvađeni godinama poslije, a jedan je ostao između živaca i ne smije se dirati. Na aerodromima zato i danas reagiraju senzori.

Toplina, zgrušana krv i sestra Vesna: Kako je preživjela dva sata krvarenja

Nakon što su je izvukli, doveli su je u tekstilnu školu, improviziranu zdravstvenu postaju. Bila je prekrivena krvlju, iscrpljena i pospana, s višestrukim ranama na nogama, ruci i trbuhu. Spašavala ju je, kaže, i vremenska prilika.

– Taj dan je bio topao i ta se krv zgrušala, tamponirala mi rane i to me spasilo – objasnila je.

U tekstilnoj školi pokušavali su joj skinuti čizmu s slomljene noge, ne znajući da je kost presječena.

– Rekla sam, molim te, reži, ne skidaj čizmu. Bila sam svjesna, iako mi se strašno spavalo. Samo sam rekla, hladno mi je, pokrijte me – prisjeća se.

Medicinsko osoblje nije joj dopuštalo da zaspi; držali su je budnom, svjesni da joj san može biti posljednji. Na Svetom Duhu kasnije su joj liječnici rekli da ju je od gušenja vlastitom krvlju dijelilo dva milimetra.

– Rekli su mi da da je metak u prsima otišao još dva milimetra ulijevo, ugušila bih se u svojoj krvi. Ta dva milimetra su me spasila – ispričala je.

Jedini kamion koji je izašao iz bolnice

Nakon ranjavanja, Tucker je desetak dana provela u vukovarskoj bolnici. Operacije su se radile bez anestezije, bez uvjeta, uz agregate i stalan strah od granata. Unatoč tome, liječnici i sestre, kaže, učinili su nemoguće.

– Nitko se nije inficirao, nitko nikakvu infekciju nije dobio, a bez ičega. Svaki metak sam osjetila kad su ga vadili iz mene – rekla je.

Jednog jutra k njoj dolazi medicinska sestra Vesna Baumgartner.

– Rekla mi je, Vaska, konvoj će doći, bit će primirje, dogovoreno je. Presvukli su nas u čiste pidžame, bez ičega ispod, i rekli: idete s konvojem – prisjetila se.

Njezina prva reakcija bila je odbijanje.

– Rekla sam, ja neću, hoću natrag na Sajmište. Rekli su mi, ti ne možeš hodati, ti ne znaš, ali ti ćeš prohodati, rekla sam, ja bih se vratila, sakrila negdje dok konvoj ne ode – opisala je.

Tada dolazi liječnik Farkaš, s bradicom, koji joj jasno kaže da nema izbora.

– Rekao je da mi trebaju najmanje četiri operacije, da moram za Zagreb i da ako ne odem, mogu izgubiti nogu. Rekla sam, dobro, bit će drvena, ali ja bih na Sajmište. On je rekao, nema rasprave, vi morate za Zagreb – prepričala je.

U posljednji trenutak, unose je u kamion s ranjenicima. Prema dogovoru, konvoj je trebao izaći iz Vukovara, ranjenici biti preuzeti u Nuštru, a konvoj vraćen do pet sati popodne. Umjesto toga, završili su na Bogdanovačkom putu, gdje je, usred miniranog prostora, odlučivana njihova sudbina.

U kamion su kroz razmak na ceradi gledali vojnike JNA i četnike s kokardama. Na tom mjestu dvije medicinske sestre Liječnika bez granica bile su ranjene od poteznih mina, a Tucker su čak nakratko pobrkali s jednom od njih.

– Vidjela sam i regularnu vojsku i četnike. Mislim da da nije bilo regularne vojske, nas danas ne bi bilo. Htjeli su nas odvesti na Petrovačku dolinu, gdje bi nas pogubili kao i ostale – rekla je.

Umjesto na Ovčaru, konvoj prolazi kroz Šid, gdje iz kamiona skače jedan mladi redovni vojnik JNA, koji je ranije bio ranjen na Sajmištu i u zadnji se trenutak spasio kroz nužni izlaz iz transportera. Taj je vojnik, kaže, bio uplašen i više ga nikad nije vidjela.

Kamion s ranjenicima na kraju završava u Đakovu, u bolnici, u dva sata ujutro – sam, bez ostatka konvoja.

– Vesna mi je rekla: nas je bilo 107, neki kažu 130, ali koliko god, to je jedini konvoj koji nas je izvukao. Jedini mi koji smo preživjeli taj pakao. Moglo je završiti kao i s ostalima – istaknula je.

Pri rastanku u bolnici Vesna ju je zamolila da, čim stigne u Zagreb, kaže koliko je ljudi još ostalo u vukovarskoj bolnici – 360 ranjenih i 400 mrtvih.

– To sam odmah učinila, da se barem zna koliko ih je – rekla je.

Godine potrage za nestalima: Roditelji umiru prije nego nađu kosti svoje djece

Ovogodišnja Kolona sjećanja u Vukovaru za Vasiliju Tucker bila je posebno emotivna: nakon 34 godine ekshumirani su i identificirani ratni heroji Jean-Michel Nicolier, Luka Andrijanić Gašpar, Batinić i Štirc, čiji su posmrtni ostaci pronađeni godinama nakon zločina.

– Gašpara se sjećam, baš točno onako kako su sliku stavili. Dečkić koji je tek počeo živjeti, kao i Beti, kao i Margarin, Željko Kušić, braća Jukić, Slaven, Ante, pa i sam Arbanas – nabrojila je.

Gledajući ekshumacije, uvijek misli isto: hoće li i druge obitelji dočekati dan kad će znati gdje su kosti njihovih sinova, muževa, roditelja.

– Mislim da je najteže kad roditelj želi prije svoje smrti znati gdje su kosti djeteta. Gledam svog sina, on ima 45, kći 44 godine, a ta su djeca koja traže svoje očeve danas starija od moje djece. Hoće li oni ikad doživjeti pokopati te kosti? – pitala se.

Spominje i prijateljicu Miru, kojoj je muž Horvat nedavno ekshumiran i sahranjen bez glave, kao i mladića nadimka Bestrcan, za kojega vjeruje da ga još traže, a roditelji su mu već umrli.

– To je nešto strašno. Ja sam čvrsta i jaka, ali u takvim situacijama ne mogu ostati – priznala je.

Posebno je potresla priča koju joj je ispričala ista prijateljica: romski sakupljač starog željeza na Petrovačkoj cesti naišao je na stari automobil i dvije ljudske kosti. Umjesto da ih sakrije, otišao je u policiju. To je, kaže, pokrenulo novu potragu.

– Svaka čast tom čovjeku. Da je takvih više. Ja kad bih nešto znala, ne bih mogla živjeti i spavati s tim, a da šutim. Ne razumijem one koji znaju, a ne govore – poručila je.

Istodobno, pri identifikacijama u Vukovaru obitelji i dalje slušaju kako Srbija ne surađuje u potrazi za nestalima, pa se proces odvija sporije nego što bi mogao.

Zajedništvo suboraca jače od oznaka na rukavu

Unatoč godinama, Tucker u Vukovar i Borovo i dalje odlazi redovito, ponajprije da vidi suborce. Svaki susret, kaže, za nju je „srce veliko kao svemir“.

– Volim ih vidjeti i ono što mi je bitno jest da su svi dobro, koliko dobro mogu biti. Izgrlimo se, izljubimo se, suza krene, to je stvarno emotivan susret. Ne možete zaboraviti nikoga tko je s vama bio u ratu – opisuje.

Dečki iz njezine bojne u Sotinu nedavno su organizirali večeru. Stigla je pri kraju, sjela nasuprot njima i samo ih gledala.

– Sva sam se naježila. U to vrijeme imali su 17, 18, 19 godina. Tada sam ih gledala skoro kao svoju djecu, trebali su ići u disko, tražiti curice, a ne uzeti pušku. Danas ih gledam, imaju svoje obitelji, svoj život. Drago mi je da su tu i da su sretni – rekla je.

Teško joj padaju podjele koje se danas pokušavaju uvoditi među branitelje – po postrojbama, oznakama, mjestu dolaska.

– Meni je to jako i krivo i žao. Zašto nakon 34 godine još razmišljamo tako? U obrani Vukovara nas nije bilo ni dvije tisuće. Kad bi se pogledala statistika, mislim da je više branitelja došlo sa strane nego što je bilo rođenih Vukovaraca. Ostavljali su svoje obitelji i djecu i dolazili braniti grad. Bili oni HOS, tigrovi, treća gardijska, četvrta bojna, peta brigada… svi smo bili s istim ciljem, pod istom zastavom – rekla je.

Zato smatra da se suborci i danas moraju gledati kao jedno.

– Svi smo kao jedan svoj. Ajmo se tako i poštivati. Kad se sretnemo, pružimo ruku, pitajmo se što radimo danas, jesmo li dobro. Ako imamo vremena, sjednimo popiti piće, ako nemamo, izmijenimo lijepu riječ i ostanimo onakvi kakvi smo bili 1991. – poručila je.

Ljubavna priča iz humanitarnog konvoja

Nakon rata, Vasilija Tucker nastavila je borbu na drugačiji način – humanitarnim radom. Upravo u jednom od konvoja upoznala je čovjeka s kojim danas živi u Hrvatskoj.

Riječ je o Britancu Robertu Tuckeru, koji je u Hrvatsku najprije dolazio preko radnog mjesta, u ime svoje firme, vozeći kamione s pomoći. Kasnije se priključio humanitarnoj organizaciji Refugee Relief na čijem je čelu bio Bob Parfit.

– Za Engleze kažu da su tvrdi ljudi, u stvari nisu tvrdi, nego jako mekog srca. Kad su vidjeli što se u Hrvatskoj događa, organizirali su se i počeli skupljati pomoć – ispričala je.

Konvoji su dolazili u prognaničke kampove u Mičevcu, na Bundek, u druge dijelove Zagreba, pa i u hotele Internacional i Remetinec, gdje je bila smještena i Vasilija. Isprva nije uzimala pomoć za sebe, smatrajući da ima djecu, mirovinu i da postoji netko kome je potrebnije. Kad su je ipak zamolili da pomogne u prijevodu, pristala je.

– Rekli su, ti pričaš engleski, pomozi im. Tako je počelo. Upoznala sam Roberta i ostale iz ekipe, uključila se u rad, istovar, utovar, razvrstavanje. Primili su me kao svog člana – prisjetila se.

Tri godine dolazili su u Hrvatsku četiri puta godišnje, a ona je svaki put bila s njima. Pekla je kolače, odlazila u skladište u Hanzlovoj, volontirala u distribuciji pomoći.

– Tri puta me je prosio, tri puta sam rekla ne. Bila sam nepovjerljiva, iza sebe sam imala loš brak – priznala je.

Tek kad je vidjela kakav je čovjek, pristala je na brak.

– Kad sam vidjela da je to jedna divna osoba, jedan divan čovjek… Danas mogu reći da se za ovih dvadeset i nešto godina nijednom nismo posvađali niti podigli glas jedno na drugo. Gdje god idemo, idemo zajedno – ispričala je.

Na šali da bi se od toga mogao napraviti poseban recept za sretan brak, ima jednostavan odgovor.

– Samo razumijevanje i dijeliti sve. Dogovor je najbitniji. Ne mora biti ni po mom ni po tvom. Čija ideja bolja, radimo po toj – kaže.

Od Engleske do Brezovice: Zašto je Britanac izabrao Hrvatsku

Robertova majka teško je oboljela od raka, pa su, kad je postalo jasno da ne može ostati sama, tri mjeseca proveli u Engleskoj brinući se o njoj. Nakon njezine smrti, nisu imali više nikoga u toj zemlji.

– Rekao je, mame nema više, ništa nas ne veže da ostanemo tu. Volio bih da se preselimo u Hrvatsku. Volim Hrvatsku više nego išta – prisjetila se njegovih riječi.

Vasilija, koja je na početku rata odbila pozive da ode u Njemačku, nije dvojila.

– Rekla sam, jesi li siguran? Rekao je, volim Hrvatsku, ljude, sve. Ja sam rekla, ako je tako, ja bih to voljela – ispričala je.

Prodali su imovinu u Engleskoj, kupili vikendicu u Brezovici, srušili je i uz stambeni kredit sagradili kuću s tri odvojena stana – u prizemlju su supružnici, na katu sin, u potkrovlju kći.

– On je danas sretan. Kaže, ništa ga više ne vuče nazad. Čudi se njihovim zakonima i onome što se tamo događa. Voli ovu zemlju, sve poštuje i kaže da nema razloga ići u Englesku – kaže Vasilija Tucker.

Vukovar između uspomena i budućnosti

Iako je u Vukovaru i Borovu živjela 16 godina, a u Zagrebu već 34, grad na Dunavu i dalje doživljava kao svoj. U Vukovar danas dolazi nekoliko puta godišnje, i zbog obljetnica i zbog obitelji i prijatelja.

– Grad živi, volim otići u Vukovar, vidim da svaki put ima pomaka, nešto se obnavlja, lijep je grad – kaže.

Istodobno otvoreno priznaje da to više nije onaj Vukovar u koji bi mogla vratiti svoju djecu.

– Gledala sam kuće koje bih kupila, ali svaki put sam se pitala: gdje da djecu dovedem, nema posla, nema škole, šta ću ja raditi u tom gradu, kakvu budućnost moja djeca imaju – pojašnjava.

Djeca su u Zagrebu stvorila krug prijatelja, školovala se, odrasla, pa su i sama inzistirala na ostanku u glavnom gradu. Kći je jednom pokušala raditi u vrtiću u Borovu, ali se nakon četiri i pol mjeseca vratila.

– Rekla je, nema posla, možeš raditi u dućanu, čak ni posao čistačice nisam mogla naći – opisala je.

Zato Vasilija Tucker Vukovar danas promatra dvostrukim pogledom: jednim koji vidi obnovljene fasade, šetnice uz Dunav, vodotoranj na kojem se čeka u redu, turističke kruzere i mlade na ulicama; drugim koji zna da mladi i dalje odlaze i da je šteta što lijep grad na lijepom mjestu ne daje dovoljno prilika za život.

– Šteta je za tako lijep grad, ali drago mi je čuti da dolaze turisti i kruzeri. Možda će to biti jedan korak naprijed da se mladi vrate, jedan veliki poticaj. Mislim da Vukovaru treba još vremena i da neke stvari treba riješiti – poručila je.

Humanitarni rad bez prestanka

I nakon što su humanitarni konvoji iz Engleske prestali stizati 2018. godine, kad je pandemija koronavirusa prekinula prijevoz i kad su mnogi od volontera umrli ili ostarjeli, Vasilija i Robert Tucker nisu stali.

– Konvoji su dolazili s 22 do 25 tona tereta, jednom i 50 tona. Kad je došla korona, sve je stalo. Ostali smo ja i moj muž. Čak i da bismo htjeli voziti iz Engleske, više nema ekipe koja bi to pripremala – kaže.

Umjesto toga, pomažu onoliko koliko mogu iz Hrvatske. Ljudi znaju čime se bave, pa donacije i dalje stižu. Ona i suprug dodaju ono što mogu iz vlastitog džepa.

– Ako znate nekoga da nema, da mu treba hrane, mi odemo, kupimo, odnesemo. Ograničili smo se na hranu. Kavu ne kupujemo, jer moraš jesti. Imaš dijete, moraš ga nahraniti. Kavu popij ako imaš, ako nemaš, jesti se mora – objašnjava.

Skromno govori o tome, svjesna vlastitog kredita i ograničenih primanja, ali jasno daje do znanja da se čovjeku u nevolji ne može okrenuti leđa.

Njezina životna priča, od djetinjstva bez roditelja, preko autobusa s djecom i prijave u gardu, Sajmišta i 11 metaka, kamiona koji ju je odvezao iz bolnice, preko suboraca i godina potrage za nestalima, sve do humanitarnog rada i života s britanskim suprugom u Brezovici, ne stane ni u jednu rečenicu.

No jedna može poslužiti kao sažetak onoga što traži i od sebe i od drugih.

– Ajmo ostati jedni drugima ljudi, kao što smo bili 1991. – poručila je Vasilija Tucker.