Škola u kojoj zvono svira glazbu: Kako se u Zagrebu gradi samostalnost učenika s teškoćama

U zagrebačkoj Srednjoj školi – Centru za odgoj i obrazovanje svaki dan počinje glazbom umjesto klasičnog zvona, u učionicama i plasteniku uče se radne, socijalne i životne vještine, a učenička zadruga učenike vodi od ideje do prodajnog štanda – no istovremeno ravnateljica i nastavnici upozoravaju da, nakon završetka školovanja i 21. godine, sustav prečesto „staje“, ostavljajući obitelji i mlade s teškoćama bez jasnog sljedećeg koraka.

Škola s posebnim zvonom

Ravnateljica Srednje škole – Centra za odgoj i obrazovanje iz Zagreba Đana Baftiri opisuje svakodnevicu škole u Zagorskoj 14 kao prostor u kojem se učenici osjećaju dobrodošlo, viđeno i podržano.

– Naše djeca uistinu toliko vole dolaziti u školu zato što je škola u Zagorskoj 14, koju svi zovu Zagorska, sasvim drugačije koncipirana možda nego neke prosječne škole – istaknula je Đana Baftiri.

Naglašava da je škola izgrađena na toplini i odnosima, a ne samo na formalnom programu.

– Tu je puno topline, tu je puno susreta, tu je puno poticanja, empatije, puno podrške, puno davanja, ali ono što je najvažnije je raznovrsnost naših programa, koji su prilagođeni adolescentima – rekla je Baftiri.

Podržavamo cjelokupni razvoj djece

Ulogu tima posebno naglašava kao ključnu.

– Moram priznati i odličnih zaposlenika, jer ljudi rade sa srcem, ne rade za plaću, to je posao, nego rade uistinu s jednom ogromnom energijom i entuzijazmom, i onda se zapravo i vide rezultati – poručila je ravnateljica.

Školski dan formalno počinje zvonom, ali čak je i taj detalj prilagođen filozofiji škole.

– Mi smo danas počeli, kao i svakog dana, sa zvonom, ali kod nas svira glazba, nije ono klasično zvono da te strese, nego je onako malo toplija atmosfera – opisala je Baftiri.

U školi se kontinuirano provode tematski programi, od prevencije ovisnosti do radionica socijalnih vještina, pa ravnateljica tvrdi da se u hodnicima „uvijek nešto događa“.

– Nastojimo djelovati holistički prema učenicima, podržavamo cjelokupni razvoj djece i svakom djetetu nastojimo pronaći baš ono što mu je potrebno – naglasila je Baftiri.

Učenička zadruga kao laboratorij za rad i samopouzdanje

Voditeljica učeničke zadruge i nastavnica strukovnog programa, dipl. ing. hortikulture Dijana Matić, objašnjava da je zadruga izvanastavna aktivnost u koju učenici ulaze nakon što na projektnom danu upoznaju sve ponude škole.

– Učenička zadruga je izvanastavna aktivnost, mi u školi imamo jako puno izvanastavnih aktivnosti koje predstavimo na projektnom danu i onda se učenici odluče koju izvanastavnu aktivnost žele pohađati – pojasnila je Dijana Matić.

U zadruzi, kaže, trenutačno djeluje pet sekcija.

– Ona ima pet različitih sekcija: keramičarska sekcija, cvjećarska, ugostiteljska i sekcija za izradu uporabnih i ukrasnih predmeta te sekcija za izradu proizvoda od papira i kartona – nabrojila je Matić.

Rad kreće od ideje i raspoloživih materijala, a naglasak je na recikliranju i uključivanju svih učenika.

– Mi osmislimo neki proizvod ili kolegice ili ja, ili učenici daju neku ideju što bi mogli izrađivati, a da bude korisno za sve, podijelimo se što će tko raditi i pogledamo materijale koje imamo, da iskoristimo, veliki naglasak stavljamo na recikliranje – istaknula je Matić.

U zadruzi nema promatrača

– Svaki učenik dobije svoj zadatak, nema praznog hoda, a opet su učenici nekako fleksibilni – naglasila je Matić.

Važno joj je i to što zadruga nadilazi formalno zanimanje koje učenik pohađa.

– Učenička zadruga, bez obzira ako se učenici ne školuju za neko zanimanje, oni u učeničkoj zadruzi mogu isprobati nešto novo, nešto drugačije, i poseban naglasak stavljamo na njihovu kreativnost i njihov talent, što možda u toku nastave ne dođe toliko do izražaja – poručila je Matić.

Kroz prodajne izložbe učenici vide da njihov rad ima smisao.

– Mi na takvim prodajnim izložbama i radionicama prikažemo svoj rad, napokon ono nešto što učenici rade ima svoj smisao, jer mi njima kroz školovanje govorimo da će za tri godine biti pomoćni vrtlar ili pomoćni cvjećar, a ovdje mogu vidjeti gotovi proizvod, od same izrade proizvoda, kako smo nešto osmislili, kako smo spakirali i plasirali na tržište – rekla je Matić.

Plastenik, sukulenti i kružno gospodarstvo

Škola je dobila vlastiti plastenik u kojem učenici iz programa pomoćnih vrtlara i cvjećara cijelu godinu njeguju biljke i razvijaju radne vještine u stvarnim uvjetima.

– Napokon smo dobili prostor koji je baš samo za nas, za pomoćne vrtlare i pomoćne cvjećare, tu smo dobili ogromnu podršku od ravnateljice, nabavili smo sve što nam je potrebno, sadimo, uzgajamo biljke – opisala je Matić.

Najbolje im, kaže, idu sukulenti.

– Sukulenti, to nam najbolje ide, ako nešto zeznemo, brzo se prima, evo, to je dobro – istaknula je s osmijehom.

Plastenik je izvor proizvoda za zadrugu, ali i terapijski prostor.

– Pakiramo, izrađujemo adventske vjenčiće, uglavnom radimo prigodno što se tiče dekorativnog dijela, a uzgajamo tijekom cijele godine, širimo se konstantno, ali učenicima, to ih opušta – rekla je Matić.

Škola je, dodaje, dobila i nove gredice za uzgoj začinskog bilja.

– Imamo i to, tako je, sad smo dobili nove gredice pa ćemo i to od proljeća, širimo se konstantno – poručila je.

Strah od neprihvaćanja i važnost rada „korak po korak“

Na pitanje s kakvim se izazovima učenici najviše susreću u strukovnom obrazovanju, Matić najprije izdvaja strah.

– Često se boje da neće biti prihvaćeni, boje se da nešto ne znaju, da ne mogu, a onda smo mi tu koji potaknemo, ipak možeš, kreni dalje – rekla je Matić.

Radne navike i disciplina uče se svakodnevno, a stručna praksa ima jasno ponavljajuću strukturu.

– Jako je važno razvijati radne navike, jer mi svaki dan na početku stručne prakse ponovimo zaštitu na radu, ponovimo sve radne operacije koje ćemo taj dan raditi i onda im zadajemo korak po korak, demonstracijom, pa onda oni dio naprave i tako sve po redu – objasnila je Matić.

Tijekom tri godine učenici, kaže, naprave veliki iskorak.

– U prvoj godini oni se još uvijek traže, a do treće nekako procvjetaju i baš budu za to zanimanje koje su upisali – istaknula je.

Nevidljivi invaliditet i rana prevencija

Ravnateljica Đana Baftiri u razgovoru posebno naglašava da su teškoće s kojima se učenici nose često nevidljive okolini.

– Učenici s teškoćom, neki od njih dolaze iz nekih otežanih uvjeta odrastanja, složenih uvjeta, nije tu samo siromaštvo, nego i snižene kompetencije roditelja, i sam taj splet okolnosti odrastanja s teškoćom nije nimalo jednostavan – rekla je Baftiri.

Problem je što okolina ne vidi odmah da se radi o osobi s invaliditetom.

– To je taj nevidljivi invaliditet, osobe zapravo izgledaju poput nas, običnih ljudi, kao da nemaju invaliditet, nema nikakvih vidljivih znakova, i onda to malo ljude zbuni kada osoba sa 19–20 godina ne zna osnovne matematičke koncepte, ne zna na sat, jako se teško snalazi u vremenu i prostoru – upozorila je.

Uz to dolaze i rizici virtualnog okruženja.

– Dođu neke godine kada neki od njih biraju krive vršnjake, počinju se družiti na neki pogrešan način, sad pogotovo u ovo vrijeme virtualno, gdje se sve odvija, pa i nasilje, pa i sklonost upoznavanju nekih osoba, krivih, pogrešnih odabira – naglasila je Baftiri.

Prevencija dio svakodnevice

– Zato je taj preventivni tijek izrazito važan, mi imamo mnoge programe koje provodimo, certificirane, kao što je „Vještine za djelovanje“, to naša socijalna pedagoginja provodi, imamo i suradnju s udrugom Sirius vezanu uz psihološku podršku, jer nemamo u školi, nažalost, psihologa – rekla je ravnateljica.

Metode rada, dodaje, moraju biti vrlo konkretne i prilagođene.

– Teško je, treba se jako spustiti na razinu, djeci treba na konkretan način objasniti jednostavnim rječnikom i naravno zadobiti njihovu pažnju, danas učenici traže primjenu tehnologije, traže izmjenu aktivnosti, traže interaktivnost nastave i dinamičnost i tu se mi jako usavršavamo – istaknula je Baftiri.

Helikoptersko roditeljstvo i djeca koja ne znaju zaključati vrata

Jedan od najupečatljivijih dijelova razgovora odnosi se na osnovne životne vještine s kojima djeca dolaze u strukovne programe.

– Nama djeca dolaze u strukovno obrazovanje s izuzetno slabim vještinama, zbog provođenja vremena u obitelji više ne sudjeluju, ne rade neke osnovne kućanske poslove – upozorila je ravnateljica.

Primjeri su vrlo konkretni.

– Djeca dođu, ne znaju pomesti, ne znaju oguliti mrkvu, ne biste vjerovali, nisu nikad otključavali i zaključavali vrata samostalno, uvijek ih je roditelj otključavao, i taj jedan aspekt helikopterskih roditelja, prezaštićivanja nam, nažalost, uzima danak za strukovno obrazovanje – rekla je Baftiri.

Posljedice toga osjećaju se godinama.

– Ako nam dijete dođe nesamostalno, koje nema neke elementarne vještine razvijene, mi uistinu ne možemo za tri–četiri godine postići određeni maksimum koji bismo trebali i koji zapravo ta strukovna kvalifikacija zahtijeva od nas – poručila je.

Učenička putovanja, prve putovnice i Erasmus Plus

Međunarodni projekti i putovanja dio su identiteta škole. Učenici sudjeluju u mobilnostima, a nastavnici uče nove metode poučavanja.

– Mi smo jako puno toga počeli, neke stvari iz umjetne inteligencije primjenjivati, neke softvere primjenjivati koje smo upravo kroz neke Erasmus Plus edukacije doznali i mi, jer nismo mogli u Hrvatskoj doći do te informacije, pa smo išli na mobilnosti – istaknula je Baftiri.

Za učenike su ta putovanja često prva velika iskustva samostalnosti.

– Mnogi su se prvi put vozili avionom, mnoga djeca su prvi put otišla u neku zemlju, prvi put smo putovnicu izvadili nekim učenicima, nisu imali novaca za putovnicu pa smo to mi kao škola riješili – ispričala je ravnateljica.

Dobrih iskustava je, kaže, puno.

– Jako dobra iskustva, sada se jedna grupa vratila iz Portugala, spremaju se za Tursku, baš divna iskustva, otvaraju sasvim drugu dimenziju – rekla je Baftiri.

U internacionalnim okruženjima posebno se ističu učenici iz spektra autizma.

– Djeca s autizmom su puno bolje u engleskom, tako da imam učenika koji jako dobro engleski govore, možda bolje od mene – dodala je kroz osmijeh.

Poslodavci, nagrade i prvi poslovi

Zadruga i suradnja s lokalnom zajednicom važni su i za prve poslove. Matić opisuje primjer učenika koji je posao našao upravo zahvaljujući školskom štandu.

– Imamo dosta primjera dobre prakse, na jednoj prodajnoj izložbi susreli smo jednog gospodina koji ima svoj vrtlarij, tamo je u razgovoru s nama rekao da traži nekoga za zaposlenje, učenik je bio treći razred srednje škole pri završetku, spojili su se i evo, učenik sad radi kod gospodina vrtlarija – ispričala je Matić.

Škola prati svoje bivše učenike i nakon što odu.

– Mi pratimo naše učenike, ili se uključe u neke udruge, ili se neki zaposle, nekad ne samo u struci, nekad završe i kao trgovci ili kao unapređivači prodaje, slaganje polica u dućanima, ali neki se uistinu zaposle, to su uvijek učenici koji su malo jačih sposobnosti – pojasnila je.

Vidljivost u zajednici i suradnja s lokalnim partnerima ključni su za njihovu integraciju.

– Mi imamo velike suradnje s lokalnom zajednicom gdje pokušavamo naše učenike ugurati u sve te projekte, da istaknemo njihove dobre strane, imaju ih jako puno, iako se nekad čini da nemaju, ali stvarno imaju, te suradnje nam daju vjetar u leđa – naglasila je Matić.

„Kultura prebacivanja odgovornosti“ i rupe sustava

Kada se razgovor pomakne na razinu sustava, ravnateljica Đana Baftiri postaje vrlo jasna.

– Mi moramo prvo početi od početka, moramo napraviti cijelu reviziju cijelog sustava inkluzije, mi štucamo već od rane intervencije, pa onda preko vrtića, preko osnovne, preko srednje škole, čini mi se da smo postali kultura prebacivanja odgovornosti i problema – upozorila je.

Učenici i roditelji, kaže, često lutaju između institucija.

– Jednostavno, djeca lutaju sustavom, roditelji lutaju sustavom, ako neko dijete nije za neku vrstu programa u osnovnoj školi, onda treba ići po posebnom ili po redovitom programu, mi previše djece imamo u redovitom programu – rekla je.

Posljedice toga osjete se kasnije u srednjoj školi.

– Onda djeca idu na profesionalno usmjeravanje, ne mogu dobiti preporuku za neki redovni program ili ako je čak i dobiju, roditelji znaju to zanemariti pa ih znaju pisati kao kandidate bez teškoća, i onda zapravo ta djeca, evo sad, mi imamo ove godine toliko interesa za prelaske kao nikad – naglasila je Baftiri.

Zaključuje kako se čini da sustav stalno reagira, umjesto da planira.

– Negdje imamo sistemske greške u sustavu, čini mi se da gasimo samo požare – poručila je.

Zapošljavanje uz asistenciju – karika koja nedostaje

Na pitanje o realnim mogućnostima zapošljavanja osoba s teškoćama u razvoju, ravnateljica jasno poručuje da Hrvatska tek treba razviti ključne alate.

– Definitivno treba razmišljati o novim uvjetima, treba ih tek razviti, mi nemamo uopće zapošljavanje uz asistenciju razvijeno – rekla je Baftiri.

Ističe da škola namjerno oprezno dozira pomoć u nastavi.

– Mi smo tu dosta reducirani prema tome, baš ne dijelimo to „kapom i šakom“ zato što djeca moraju steći određenu samostalnost i neke radne operacije automatizirati i funkcionalnim znanjima ovladati koja su prijeko potrebna – naglasila je.

Potrebna je i podrška nakon školovanja

Bez podrške nakon školovanja, sav uloženi trud ostaje nedovršen.

– Jednostavno, ako mi te osobe stavimo na tržište rada bez adekvatne podrške sustava, koja sad, nažalost, poprilično izostaje, jedan dio učenika će se zaposliti i oni ne trebaju podršku, ali jedan dio učenika koji nemaju podršku kod kuće, koji su u siromaštvu, koji su u nekakvim rizicima, trebaju dodatnu podršku – upozorila je.

Tu bi važnu ulogu trebale imati vaninstitucionalne usluge i zaštićene radionice.

– Ta vaninstitucionalna suradnja bi trebala biti bolje razvijena, to zapošljavanje uz asistenciju i više mogućnosti zapošljavanja kroz zaštićene radionice i slično – poručila je Baftiri.

Škola sama pokušava popuniti rupe.

– Mi naše učenike pratimo, imamo službu praćenja tijeka socijalizacije i zapošljavanja minimalno tri godine, i da nema te podrške, da kolegica ne nazove, da ne pogura neki životopis, neku molbu, puno toga bi palo u vodu – dodala je.

Nakon 21. godine prostora gotovo da nema

Posebno dramatično zvuči opis situacije kada učenik dosegne dobnu granicu i izađe iz obrazovnog sustava.

– Jedan izrazito veliki problem je da nema mjesta u radionicama iznad 21. godine života – upozorila je ravnateljica.

Škola provodi i program osnovnoškolskog odgoja i obrazovanja do 21. godine, ali nakon toga roditelji često nemaju kamo s djecom.

– Mi imamo i programe osnovnoškolskog odgoja i obrazovanja, poseban program za stjecanje kompetencija u aktivnostima svakodnevnog života i rada do 21. godine, i tada, prema povratnim informacijama roditelja, čujemo da oni nemaju kamo tu osobu u koju smo uložili silno mnogo, i financijski i po kompetencijama – rekla je Baftiri.

Ne razviti dalje taj potencijal za nju je nedopustivo.

– Znamo da osobe trebaju cjeloživotnu pomoć i katastrofa je stati, stvorimo takve uvjete da sve ono što smo uložili u te osobe, da ih vodimo ka neovisnom življenju, da ih vodimo ka stvaranju boljih uvjeta za njih i njihove obitelji – poručila je ravnateljica.

Planovi za nove programe i sljedećih 65 godina

Unatoč svim izazovima, škola u Zagorskoj aktivno planira nove iskorake.

– Stalno je prisutan stručni razvoj nastavnika, tih edukacija i stručnog usavršavanja, to je jako važno, važno je ljudima dati priliku – istaknula je Đana Baftiri.

Najavljuje i nove programe te širenje praktikuma.

– Želimo otvoriti nove programe, sad nam se kroz modularnu nastavu otvorila prvi put mogućnost da otvaramo neke nove programe, nadamo se da ćemo uspjeti proširiti još jedan praktikum za ugostiteljstvo, jer nam je ugostiteljski sektor najjači po interesu učenika za upis – najavila je.

Dio planova već ima konkretnu inspiraciju iz inozemstva.

– Željeli bismo pomoćnog radnika smještajnog objekta otvoriti i napraviti simulaciju hotelske sobe, to nam je jedna velika želja, to smo vidjeli u Turskoj i sigurno ćemo i mi to realizirati – poručila je Baftiri.

Uz podršku osnivača i dugu tradiciju, ravnateljica poručuje da škola ne strahuje od budućnosti.

– Jako smo puno sve što smo mogli u školi uredili i opremili, zahvaljujući našem osnivaču, u Zagrebu je puno sluha za školu i puno je podrške, sad smo proslavili 65 godina i ne bojimo se vremena koje dolazi, još 65 godina gurat ćemo dvostruko i trostruko, ako treba, na dobrobit sviju – zaključila je ravnateljica.