Podobnik o zahtjevima sindikata: Plaće se ne mogu dizati dekretom, bez produktivnosti slijede inflacija i otkazi

Nakon velikog sindikalnog prosvjeda i zahtjeva za značajnim rastom plaća i mirovina, rasprava se otvorila na liniji između socijalnih očekivanja i ekonomske održivosti. U razgovoru u emisiji Zoom predsjednik Udruge Glas poduzetnika Boris Podobnik iznio je široku i slojevitu analizu – od realnih mogućnosti rasta plaća, preko korupcije i neefikasnosti države, do globalizacije, demografije i budućnosti rada.

Plaće, želje i realnost gospodarstva

Podobnik polazi od jednostavne premise – želja za većom plaćom je univerzalna, ali ekonomija ima svoja ograničenja.

– Prirodno je da svaki radnik želi veću plaću. Kad biste bilo kome dali 3000 eura, teško da bi to odbio. Ali pitanje nije što bismo željeli, nego što gospodarstvo može izdržati. Ako pogledate zemlje poput Italije ili Slovenije i usporedite BDP po glavi stanovnika, vidjet ćete da mi nismo na toj razini. Slovenija ima oko 35 posto veći BDP po stanovniku, a kod nas su plaće u nekim sektorima već sada slične ili čak više nego kod njih. Postavlja se pitanje – je li to realno i koliko to može trajati – upozorava.

Time izravno dovodi u pitanje zahtjeve sindikata, posebno ideju da se standard može povećati administrativnom odlukom.

Minimalna plaća i rizik zatvaranja poslovanja

Na konkretno pitanje o minimalnoj plaći od 1100 eura i prosjeku od 2200 eura, Podobnik daje najizravniji odgovor u cijelom razgovoru.

– Ako imate mali kafić ili trgovinu, vi takve plaće jednostavno ne možete isplatiti. To nije pitanje dobre volje nego matematike. Morate prvo pokriti sve troškove – najam, energente, nabavu, davanja – i tek onda vidjeti što ostaje za plaće. Ako podignete plaće iznad onoga što poslovanje može podnijeti, bankrot vam je praktički siguran u vrlo kratkom roku. To je nešto što se ne može izbjeći – kaže.

Dodaje kako bi najrealniji test bio da sami zagovornici takvih mjera uđu u poduzetništvo.

– Najbolji način da se to provjeri je da oni koji zagovaraju takve plaće uzmu vlastiti novac i pokrenu posao. Vidjeli bi vrlo brzo da takav model ne funkcionira, jer prihodi jednostavno ne mogu pratiti takve rashode – poručuje.

Mit o “bogatim poduzetnicima”

Podobnik se posebno osvrće na percepciju da poduzetnici raspolažu velikim profitima.

– Postoji uvjerenje da čim netko uđe u biznis, automatski ima novca i da ga treba samo dodatno oporezivati ili uzimati. A realnost je potpuno drugačija. U Udruzi imate ljude koji zapošljavaju 10 ili 15 ljudi i na kraju mjeseca, kad sve plate, ostane im tri do tri i pol tisuće eura. I to nije neto profit u smislu luksuza, nego rezultat ogromnog angažmana i rizika – objašnjava.

Posebno ističe da mnogi poduzetnici posao vode iz osobne motivacije, a ne zbog velike zarade.

– To je često nešto što su sami izgradili, nešto poput vlastitog projekta ili djeteta, ali u uvjetima kakvi su danas, sve je teže opstati – dodaje.

Korupcija kao ključni kočničar razvoja

Jedan od najopsežnijih dijelova Podobnikova izlaganja odnosi se na korupciju i neefikasnost sustava.

– Procjene govore da se kroz korupciju gubi oko pet posto BDP-a, što je u hrvatskom slučaju četiri do pet milijardi eura godišnje. To nisu sitna mita, nego sustav pogodovanja, raspodjele poslova i novca kroz natječaje. Problem nije samo moralni, nego ekonomski – novac često ne ide najefikasnijima, nego podobnima – naglašava.

Objašnjava i posljedicu takvog sustava.

– Ako novac dobivaju manje sposobni, rezultat je slabija učinkovitost cijelog gospodarstva. Da su svi jednako sposobni, korupcija možda ne bi bila problem, ali u stvarnosti to znači da se resursi raspoređuju lošije nego što bi mogli – dodaje.

Birokracija i pad produktivnosti

Produktivnost, kaže, nije pitanje broja radnih sati nego učinkovitosti sustava.

– Vi možete raditi 40 sati, ali ako pola tog vremena gubite na birokraciju, čekanje dozvola ili administraciju, to ne povećava produktivnost. Imate situacije gdje poduzetnik napravi investiciju, primjerice solarnu elektranu, a onda dvije ili tri godine čeka državu da odradi svoj dio. U tom razdoblju nema prihoda, ali ima troškove i kredite koje mora vraćati – upozorava.

Dodaje da upravo takve situacije sustavno smanjuju produktivnost gospodarstva.

Inflacija, EU novac i rast cijena

Podobnik detaljno objašnjava i ulogu inflacije, posebno u kontekstu europskih sredstava.

– Kada dobivate novac koji nije rezultat vaše produktivnosti, nego pomoći, to djeluje slično kao povećanje novčane mase. To prirodno vodi rastu cijena. Ljudi vide da negdje ima više novca i počinju dizati cijene – od građevine do usluga – kaže.

Posebno ističe hrvatsku specifičnost turizma.

– Mi imamo situaciju da su naši gosti bogatiji od nas, pa se cijene prilagođavaju njima. Problem je što te cijene onda vrijede i za domaće stanovništvo. Time se inflacija dodatno prelijeva na građane – objašnjava.

Demografija kao skriveni uzrok inflacije

Jedan od najsnažnijih dijelova razgovora odnosi se na demografiju.

– U 80-ima smo imali oko 65 tisuća novorođenih, danas smo na 31 ili 32 tisuće. To je dvostruko manje. Ono što danas osjećamo na tržištu rada posljedica je demografije od prije 18 ili 20 godina. A ono što imamo danas, osjetit ćemo tek za 20 godina – upozorava.

Posljedica je, kaže, nedostatak radne snage i rast plaća iz nužde.

– Kad imate manje ljudi, prirodno je da oni koji rade traže veće plaće. To onda stvara dodatni inflatorni pritisak – dodaje.

Minimalac i gašenje industrije

Podobnik izravno povezuje rast minimalne plaće s gašenjem pojedinih industrija.

– Svako značajnije povećanje minimalne plaće dovodi do toga da određene djelatnosti jednostavno nestaju. Tekstilna i obućarska industrija već su primjer toga. Ti poslovi odlaze u zemlje gdje su plaće 100 ili 200 eura, poput Bangladeša ili Indonezije. Kako možemo konkurirati takvim uvjetima – pita.

Ipak, upozorava da potpuni nestanak proizvodnje nije rješenje.

– Ne možemo proizvoditi sve, ali moramo zadržati barem dio industrije, 10 ili 20 posto, zbog znanja i sigurnosti u kriznim vremenima – kaže.

Kazne, nameti i “skriveni porezi”

Poseban naglasak stavlja na kazne i regulatorni okvir.

– Imate situacije gdje netko plati kaznu od 12 tisuća eura za grešku vrijednu 50 eura. To nije normalno. U razvijenim zemljama prvo bi dobili upozorenje. Kod nas se odmah ide na kaznu, i to je dodatni trošak koji poduzetnik mora pokriti – kaže.

Time, tvrdi, stvarni porezni teret postaje veći nego što formalno izgleda.

– Porezi u Hrvatskoj i Švedskoj možda su slični na papiru, ali kad dodate korupciju, birokraciju, kazne i čekanja, hrvatski poduzetnik zapravo plaća puno više – objašnjava.

Globalizacija i pritisak konkurencije

Podobnik upozorava i na globalni kontekst.

– Globalizacija znači da je cijeli svijet jedno tržište rada. Ako radnik u Hrvatskoj ima konkurenciju u Bangladešu ili Vijetnamu, onda ili mora povećati produktivnost ili ne može očekivati iste plaće. Ne možemo istovremeno zagovarati globalizaciju i očekivati da ćemo imati visoke plaće bez povećanja učinkovitosti – kaže.

Umjetna inteligencija i tržište rada budućnosti

U završnici razgovora osvrće se na umjetnu inteligenciju i robotiku.

– Umjetna inteligencija već sada ubrzava procese, primjerice u izradi projekata, jer koristi postojeća znanja i podatke. Robotika se razvija ogromnom brzinom i realno je očekivati da će u budućnosti zamijeniti dio poslova, od industrije do usluga – kaže.

Ipak, ne smatra da će rad nestati.

– Kao i u industrijskoj revoluciji, pojavit će se novi poslovi. Možda će ljudi više nadzirati nego raditi, ali potreba za čovjekom neće potpuno nestati – zaključuje.