MOĆ KVARI LJUDE Tomaševićev preokret: Od aktivističke empatije do pozornice moći

Kad je na sjednici Gradske skupštine Tomislav Tomašević zastupnici Milki Rimac Bilušić poručio – “Ako se zalažete za novi Ured za promet, bilo bi korektno da deklarirate sukob interesa, jer vam suprug radi u sektoru prometa” – linija između transparentnosti i političke oštrine naglo se zamutila. Ono što je nekad bila retorika građanskog aktivizma, sada sve više poprima ton vlasti koja ne preispituje sebe.

Od aktivista do autoriteta

Tomislav Tomašević u politiku je ušao kao simbol građanske borbe protiv netransparentnosti, korupcije i arogancije bivših vlasti. Nastupao je blago, gotovo pedagoški, s naglaskom na dijalog i argument. No četiri i pol godine kasnije, retorika zagrebačkog gradonačelnika sve je tvrđa, naglašenije hijerarhijska i, po ocjenama dijela oporbe, ponegdje i bahata.

U raspravama više ne prevladava ton objašnjenja, nego podsjećanje tko ima većinu i tko vodi Grad. Ta promjena stila nije tek pitanje osobnosti – nego odraz političke transformacije pokreta Možemo! iz moralne opozicije u realnu vlast.

Kada su moć i odgovornost jednom sjedinjeni, idealistički vokabular lako se pretvori u administrativni monolog. U tom prijelazu iz prosvjeda u ured, iz megafona u mikrofon, Tomašević kao da gubi ono što ga je učinilo različitim – spremnost da sasluša.

Slučaj Milke Rimac Bilušić

Na sjednici Skupštine, Rimac Bilušić upozorila je da Zagreb ni nakon godinu dana od uvođenja blokovskog parkiranja nema ni jednu park&ride zonu, nijednu novu garažu ni metar nove tramvajske pruge. Tomašević je uzvratio objašnjenjima o budućim projektima – a zatim i osobnim dodatkom: podsjetio ju je da joj suprug radi u gradskom sektoru prometa.

Naizgled, riječ je o argumentu koji poziva na transparentnost. No u političkom kontekstu, gdje gradonačelnik govori iz pozicije moći, takva rečenica može djelovati kao upozorenje – podsjetnik da vlast zna i osobne okolnosti onih koji joj se suprotstavljaju.

Oporbeni zastupnici Tomaševiću sve češće spočitavaju upravo to: da moralna superiornost kojom je osvajao birače sve više prelazi u retoriku nadzora i dominacije. U toj jednoj rečenici, “jer vam suprug radi u sektoru prometa”, čuje se puno više od formalne primjedbe – čuje se i ono neizgovoreno, ono što moć uvijek govori tišinom.

Između argumenta i prijetnje

Politička komunikacija ima svoja pravila. Gradonačelnik ima pravo upozoriti na mogući sukob interesa, no ima i dužnost zadržati granicu između javnog interesa i privatne prozivke. Ako se ta granica prijeđe, argument postaje insinuacija, a dijalog demonstracija moći.

U tom smislu, Tomaševićev istup prema Rimac Bilušić više govori o njemu nego o zastupnici. Riječ je o trenutku kad javni govor prelazi iz prostora jednakosti u prostor nadzora – kad se politika počne ponašati kao moralna policija, a ne kao predstavnik građana.

U demokratskoj praksi, pitanje “gdje vam radi muž” zvuči drugačije kad ga postavi novinar, oporbenjak ili građanin, nego kad ga izgovori onaj koji raspolaže budžetom i zapošljava. Autoritet mijenja značenje rečenice: ono što je u privatnom razgovoru možda legitimno pitanje, u Skupštini postaje poruka moći.

“Znaš li tko sam ja?” – ista struktura, drukčiji rječnik

U tome leži ključna sličnost između Tomaševićeve rečenice i one arhetipske, bahate prijetnje – “Znaš li tko sam ja?”. Prva koristi legalistički jezik, druga sirovi. No mehanizam je isti: podsjetiti sugovornika na razliku u moći.

Kada moćnik kaže “Znaš li tko sam ja?”, on prijeti statusom i posljedicama. Kada gradonačelnik kaže “Vaš suprug radi u sektoru prometa”, on ne prijeti izravno, ali šalje sličan signal – znam više o tebi nego što ti znaš o meni, i mogu to reći javno.

Ta vrsta institucionalnog pritiska sofisticiranija je, ali ne i blaža. Ona ne prijeti šakom, nego biroom. Ona ne traži poslušnost, nego tišinu.

U politici to postaje opasno jer briše razliku između legitimne transparentnosti i diskrecijskog zastrašivanja. Kad moć počne podsjećati na privatne veze i obiteljske relacije, granica između građanske države i klijentelističkog sustava postaje nevidljiva.

Odgovornost kao test stila

Zato je ovaj slučaj važniji od jedne rasprave o prometu. On otvara pitanje političkog jezika. Gradonačelnik koji je gradio karijeru na kritici bahatosti sada mora odlučiti – želi li ostati simbol nove politike ili postati još jedan vođa koji vjeruje da pozicija opravdava ton.

Ako mu je doista stalo do transparentnosti, morat će pokazati da se ona ne dokazuje javnim prozivkama, nego institucionalnim mehanizmima. U protivnom, svaka sljedeća rečenica, pa i ona u najboljoj namjeri, zvučat će kao eho one stare i surove: “Znaš li tko sam ja?”

Između građanina i gospodara

Slučaj iz Skupštine nije tek epizoda u burnom mandatu, nego ogledalo u kojem se vidi promjena cijelog pokreta. Tomašević je na vlast došao kao građanin koji govori jezikom jednakih. Danas, sve češće, govori jezikom gospodara koji ne trpi prigovor.

Ako želi ostati dosljedan vlastitim načelima, morat će se vratiti onome što je bio njegov zaštitni znak – argumentu koji ne ponižava, tonu koji ne prijeti i politici koja ne podsjeća na moć, nego na odgovornost.