Kandidatura Marije Selak Raspudić: Ponovljena greška s novim licem?

Oko nje se već mjesecima šuška, nagađa i gradi politički mit, a sada je, u stilu dobrog političkog trilera, odlučila – ulazi u ring.

Političarka koja zna što sve ne valja, ali još nikada nije morala dokazati što valja – u praksi

No, tko ulazi? Saborska zastupnica koja u Saboru briljira retorički, ali još nije pokazala sposobnost upravljanja ni kućnim savjetom, a kamoli metropolom. Filozofkinja koja iz svakog pitanja izvlači dijalektički sukus, ali koja još nije imala priliku iskopati ni jednu rupu za tramvajsku prugu. I da, političarka koja zna što sve ne valja, ali još nikada nije morala dokazati što valja – u praksi.

Na njezinoj listi, tvrdi se, neće biti afirmiranih političara. To se pokušava predstaviti kao vrlina, ali zapravo zvuči kao najava da će Zagreb dobiti ekipu iz studentskog parlamenta, samo s više pratitelja. Ljudi bez konkretne upravljačke prakse, bez iskustva u vođenju sustava s tisućama zaposlenih, milijardama u proračunu i problemima koji se ne rješavaju knjigama Hegela ili intervjuima za lifestyle portale.

Već viđeno

No nije to ništa novo. Aktualni gradonačelnik Tomašević krenuo je iz istog miljea – bez iskustva, s jakim PR-om i tvrdnjom da je moralna čistoća dovoljna da asfaltira ulice. Četiri godine kasnije imamo propali Projekt Zagreb, još veće Jakuševačko brdo, prometni kolaps i sustav javnog prijevoza koji izgleda kao studentski eksperiment. Sada dolazi netko tko je sve to gledao sa strane i kaže:  – Sad ću ja. Samo s još manje iskustva, ali s više intelektualnog kapaciteta.

Pitanje je jednostavno – je li Zagreb postao mjesto gdje kandidati dolaze igrati se vlasti?

Jer ova kandidatura ne donosi ništa novo – ni jasnu ekipu, ni konkretne projekte, ni operativnu infrastrukturu. Donosi priču, mit, atmosferu. No Zagreb više ne treba atmosferu. Imao ju je godinama – i pod Bandićem, i pod Tomaševićem. Vrijeme je da dobije menadžera. A ne još jednog naratora.

Grad čeka

I možda je tu ključ problema: hrvatska politika, a osobito zagrebačka, opsjednuta je simbolikom. Bitno je da kandidat “izgleda kao promjena”, da “govori drukčije”, da “nosi poruku”. A grad čeka. Čeka rješenja, ne parole. Čeka prugu, a ne poučak. Čeka komunalca, a ne metaforu. Zagreb je Godot – grad koji čeka, ali nikad ne dolazi. Svake četiri godine nova obećanja, novi kandidati, nova lica, ali rješenja i dalje nisu prisutna. Kao i u Beckettovoj drami, čekamo nešto što nikako ne stiže, dok grad tone u svakodnevnim problemima – prometnom kaosu, neuređenim ulicama, lošem javnom prijevozu. I svi, političari i građani, ostajemo u tom iščekivanju, ne znajući hoće li Godot napokon doći, ili je možda riječ samo o još jednoj političkoj iluziji.

Marija Selak Raspudić je pametna, artikulirana, elokventna. Nema sumnje da će kampanja biti zanimljiva. No Zagreb nije seminar iz političke teorije. Zagreb je metropola koja tone u lošu infrastrukturu, u birokratski kaos i prometni nered. Treba li mu još jedan eksperiment?

U vremenu kad je odgovornost rijetka kao čisti zrak u centru grada, možda bismo trebali prestati birati one koji lijepo govore – i početi tražiti one koji znaju raditi. Jer Zagreb, unatoč svemu, još ima potencijal. Samo treba nekog tko zna – ne kako ga opisati, već kako ga voditi.