Zagreb nije pao zbog nevremena, nego zbog sustava koji se godinama održava tek kada postane očito da više nema prostora za odgodu. Oluja je u ovom slučaju poslužila kao stres-test koji nije proizveo ništa novo, nego je samo razotkrio postojeće slabosti — infrastrukturu bez kontinuiteta održavanja i upravljački model koji se dominantno oslanja na reakciju, a ne na prevenciju. Nije, dakle, ključno pitanje koliko je vjetar bio snažan, nego zašto posljedice takvog vjetra u Zagrebu redovito izgledaju kao da je riječ o izvanrednom, a ne predvidivom događaju.
Posljedice nisu uzrok, nego simptom
U takvom okviru treba promatrati i slike s terena — srušena stabla, oštećene krovove, promet u zastoju — jer one same po sebi ne predstavljaju uzrok problema, nego njegov krajnji ishod. Stabla ne padaju samo zato što puše vjetar, nego zato što sustav njihova pregleda i održavanja očito nije dovoljno sustavan; krovovi ne stradavaju samo zbog udara vjetra, nego i zbog stanja objekata koje se godinama ne dovodi na razinu otpornosti koja bi trebala biti standard za urbanu sredinu. Kada se takve pojave ponavljaju, više ih nije moguće tumačiti kao izolirane incidente, nego kao obrazac.
Taj obrazac upućuje na način upravljanja u kojem se prioritet daje vidljivim projektima i kratkoročnim političkim učincima, dok se infrastrukturni segmenti koji ne proizvode trenutačan politički kapital sustavno potiskuju u drugi plan. Održavanje, planiranje i prevencija pritom ostaju izvan fokusa, iako upravo oni određuju otpornost sustava u kriznim situacijama. Posljedica toga je da se svaka ozbiljnija vremenska nepogoda pretvara u događaj koji zahtijeva izvanrednu mobilizaciju, umjesto da bude situacija kojom se upravlja kroz unaprijed postavljene mehanizme.
Zato se nakon svake slične epizode ponavlja isti slijed: komunalne i hitne službe odrađuju velik dio posla u sanaciji posljedica, građani se suočavaju s konkretnim štetama i ograničenjima, a politička razina nastupa s objašnjenjima koja naglasak stavljaju na iznimnost okolnosti. Međutim, upravo učestalost takvih situacija dovodi u pitanje tezu o iznimnosti, jer ono što se ponavlja prestaje biti iznimka i postaje pravilo.
Odgovornost nije operativna, nego politička
U tom smislu, pitanje odgovornosti ne može se svesti na operativnu razinu, jer službe koje interveniraju djeluju unutar okvira koji im je zadan. Odgovornost je prije svega u modelu upravljanja koji određuje koliko se sustavno pristupa održavanju infrastrukture, koliko se ulaže u prevenciju i u kojoj se mjeri rizici prepoznaju prije nego što proizvedu štetu. Ako se isti problemi pojavljuju u pravilnim intervalima, tada je razumno zaključiti da sustav ne funkcionira na razini na kojoj bi trebao.
Argument da su vremenski uvjeti bili ekstremni može objasniti dio intenziteta posljedica, ali ne može objasniti njihovu strukturu ni učestalost. Ozbiljan urbani sustav mora biti projektiran tako da podnese upravo takve situacije, jer one više nisu iznimka nego sastavni dio klimatske i vremenske dinamike. Kada se to ne događa, tada problem više nije u vremenu, nego u načinu na koji je sustav postavljen.
Zato se cijela situacija ne može promatrati kao izolirani događaj, nego kao indikator šireg problema upravljanja gradom. Grad koji iznova reagira na iste izazove bez vidljivog pomaka u otpornosti sustava zapravo pokazuje da se problemi ne rješavaju u njihovom uzroku, nego se ciklički saniraju njihove posljedice. A takav pristup, dugoročno gledano, ne povećava sigurnost ni funkcionalnost grada, nego samo produžava stanje u kojem svaka nova kriza ponovno potvrđuje iste slabosti.
Neva Zganec/PIXSELL 
