SDP lovi Plenkovića po Hrvatskoj, dok se Hajdašu Dončiću stranka raspada

SDP i Možemo mjesecima napadaju Vladu zbog inflacije i stanja u zdravstvu. Kampanja traje, kilometri se skupljaju, konferencije se održavaju, ali političkog učinka nema. SDP ne raste, poruke se ne pamte, a stranačka infrastruktura istodobno se osipa.

Siniša Hajdaš Dončić želi biti kandidat za predsjednika Vlade. Prije toga trebao bi odgovoriti na jednostavnije pitanje. Može li uopće upravljati vlastitom strankom?

Kampanja nazvana po Plenkoviću najviše govori o Plenkoviću

SDP i Možemo u svibnju su pokrenuli zajedničku kampanju protiv inflacije. Najavili su dvomjesečnu turneju kroz dvadesetak gradova, razgovore s građanima i predstavljanje mjera protiv rasta cijena. SDP je još u studenome prošle godine počeo i svoju zasebnu kampanju o zdravstvu. Riječ je, dakle, o dvije povezane teme, ali ne i o jednoj zajedničkoj kampanji dviju stranaka.

Izbor tema nije sporan. Inflacija, korupcija, niske plaće i životni standard među najvećim su problemima građana. Upravo bi na tim pitanjima oporba trebala najlakše ugroziti vlast. Prema lipanjskom Crobarometru, 56 posto ispitanika inflaciju i rast cijena smatralo je jednim od glavnih problema u zemlji.

Problem je u sadržaju kampanje. Ona je nazvana „Plenkovićeva inflacija“. Glavni lik nije SDP, nije Hajdaš Dončić, nije njihov gospodarski program. Glavni lik je Andrej Plenković.

SDP je tako i vlastitu oporbenu kampanju pretvorio u još jednu priču o predsjedniku HDZ-a. Plenković je kriv za inflaciju. Plenković je kriv za zdravstvo. Plenković je kriv za model upravljanja. Možda i jest. Međutim, iz toga još ne proizlazi da bi Hajdaš Dončić znao voditi Vladu bolje.

Kritika vlasti nije program. Uvreda nije mjera. Knjiga u koju građani upisuju iskustva s poskupljenjima nije ekonomska politika.

HDZ pada, a SDP od toga nema nikakve koristi

Najveća oporbena stranka trebala bi rasti kada pada popularnost Vlade. SDP-u se događa suprotno.

U lipanjskom Crobarometru SDP je pao na 19,7 posto i ponovno završio ispod psihološke granice od 20 posto. HDZ je također bilježio pad, dok je Možemo bio na 12,5 posto. Polovica ispitanika imala je negativan dojam o Hajdašu Dončiću.

Srpanjski CRO Demoskop pokazao je isti smjer. HDZ je bio na 27 posto, SDP na 21,5 posto, a obje su stranke nastavile tromjesečni pad. Možemo je istodobno blago rastao i dosegnuo 12,2 posto. Čak 70 posto građana smatralo je da zemlja ide u pogrešnom smjeru.

To je poraz oporbe, a ne dokaz njezine snage.

Ako sedam od deset građana smatra da država ide u pogrešnom smjeru, a glavna oporbena stranka pritom ne raste, problem više nije samo u Vladi. Problem je i u oporbi kojoj građani ne vjeruju dovoljno da bi joj dali upravljanje državom.

SDP je pronašao teme, ali nije pronašao jezik kojim bi ih politički prisvojio. Nakon svih obilazaka teško je navesti jednu mjeru koju javnost nedvojbeno povezuje s Hajdašem Dončićem. Mnogo je lakše prisjetiti se njegovih usporedbi Plenkovića s balkanskim Trumpom, provincijskom kopijom ili HDZ-a s kriminalnim udruženjem.

Takve izjave donose naslov. Ne donose vlast.

Možemo ima identitet, SDP ima premijerskog kandidata

Partnerstvo SDP-a i Možemo na papiru izgleda logično. SDP ima veću nacionalnu organizaciju, više zastupnika i širu lokalnu infrastrukturu. Možemo ima vlast u Zagrebu, jasniji politički profil i discipliniranije biračko tijelo.

U praksi je odnos sve manje ravnopravan.

Možemo u zajedničku kampanju ulazi kao stranka s prepoznatljivim stavovima o okolišu, stanovanju, javnom prostoru, pravima manjina i upravljanju Zagrebom. Građani mogu podržavati ili odbacivati te politike, ali znaju što Možemo predstavlja.

Kod SDP-a je to sve teže objasniti. Stranka je veća, ali politički mutnija. Ima više članova, ali manje prepoznatljivih poruka. Ima Hajdaša Dončića, koji želi biti premijer, ali još nije objasnio zašto bi birač koji ne želi HDZ trebao izabrati upravo njega, a ne Sandru Benčić, Tomislava Tomaševića ili neku treću oporbenu opciju.

Zbog toga zajedničko pojavljivanje ne jača nužno SDP. Može ga dodatno svesti na izbornu infrastrukturu Možemo i logističku pratnju premijerske ambicije njegova predsjednika. I u samoj lijevoj oporbi otvoreno se upozorava da bi takav savez za SDP mogao postati politička kapitulacija.

SDP je desetljećima bio stožerna stranka hrvatske ljevice. Danas se ponaša kao da se unaprijed pomirio s time da mu politički sadržaj određuje manji partner.

U Zagrebu su problem konkurencije riješili ukidanjem konkurencije

Stanje u lokalnim organizacijama pokazuje da problem nije samo komunikacijski. Riječ je o ozbiljnom kadrovskom i upravljačkom deficitu.

Zagrebački SDP gotovo deset mjeseci bio je bez izabranog vodstva. Na kraju je za predsjednika izabran Matej Mišić. Bio je jedini kandidat. Time je organizacija formalno dobila vodstvo, ali nije dobila stvarni politički izbor.

Branko Kolarić upravo je takav model naveo kao jedan od razloga odlaska iz SDP-a. Tvrdio je da mu stranačko vodstvo nikada nije oprostilo što je ranije pobijedio na izborima za predsjednika zagrebačke organizacije i poremetio unaprijed pripremljeni kadrovski plan.

– To što sam se drznuo pobijediti u zagrebačkom SDP-u mislim da je moj najveći krimen u stranci – rekao je Kolarić.

Kolarić tvrdi da se u SDP-u više ne dopušta razvoj stvarne konkurencije. Posebno je kritizirao činjenicu da se u Zagrebu pojavio samo jedan kandidat, uz ocjenu da SDP tako preuzima HDZ-ov model u kojemu se rezultat zna prije izbora.

Njegove tvrdnje treba promatrati i kroz prizmu osobnog sukoba sa stranačkim vodstvom. No, činjenica ostaje. Najveća organizacija najveće oporbene stranke nije mogla proizvesti dva ozbiljna kandidata.

To nije stabilizacija. To je politička sterilizacija.

U Osijeku su predsjednika našli dan prije izbora

Još je neugodniji osječki slučaj.

Mario Jelavić odustao je od kandidature praktički dan prije konvencije zbog teških obiteljskih i zdravstvenih okolnosti. Njegove razloge nema potrebe dovoditi u pitanje. Problem je način na koji je SDP na to reagirao.

Stranka je u posljednjem trenutku nagovorila Gorana Kušeca da preuzme kandidaturu. Hajdaš Dončić potom je došao u Osijek i predstavio ga kao jedinog kandidata koji bi trebao vratiti u život organizaciju za koju se već tada javno navodilo da je u rasulu.

Drugim riječima, SDP nije imao rezervni plan za vođenje organizacije u četvrtom najvećem hrvatskom gradu. Kandidata je pronašao uoči same konvencije, a zatim taj kadrovski požar predstavio kao obnovu.

To nije ozbiljno upravljanje. To je improvizacija.

Stranka koja tvrdi da je spremna preuzeti ministarstva, državna poduzeća i cijeli javni sustav nije na vrijeme uspjela pripremiti ni dvije osobe za izbor predsjednika osječkog ogranka.

U Rijeci su nakon 30 godina vlasti ostala 136 glasača i dug od 76 centi

Rijeka je bila jedini veliki grad u kojemu su se natjecala dva kandidata. Već je to u današnjem SDP-u postalo gotovo dokaz demokratskog luksuza.

Na konvenciji je sudjelovalo samo 136 članova. Dugogodišnjem članu Čedomiru Saleviću glasanje je onemogućeno jer mu je nakon plaćanja zaostale članarine ostao dug od 76 centi. Rok za reguliranje statusa već je bio istekao pa mu pravo glasa nije vraćeno.

SDP je Rijekom upravljao tri desetljeća. Grad je bio simbol njegove lokalne moći. Nakon gubitka vlasti stranka je svela unutarnju raspravu na 136 članova, administrativnu evidenciju i dug manji od jednog eura.

Formalno, procedura je možda bila ispravna. Politički, prizor je bio poražavajući.

Riječka kriza nije počela na toj konvenciji. Bivši gradonačelnik Marko Filipović napustio je stranku nakon što mu je uskraćena podrška za novu kandidaturu. SDP je potom prvi put izgubio vlast u Rijeci. Stranačka centrala riješila se vlastitog gradonačelnika, ali nije uspjela sačuvati grad.

To je možda najčišći primjer Hajdaševa kadroviranja. Protivnika unutar stranke uspio je ukloniti. Protivnike izvan stranke nije uspio pobijediti.

Splitska obnova potrajala je manje od tri mjeseca

U Splitu je Sandro Glumac izabran 18. travnja. Bio je jedini kandidat, a njegov izbor predstavljen je kao završetak dugog procesa restrukturiranja razorene gradske organizacije.

Već 17. srpnja Glumac je podnio neopozivu ostavku. Nije javno naveo konkretne razloge. Novi predsjednik koji je trebao stabilizirati splitski SDP nije izdržao ni tri mjeseca.

U međuvremenu je stranku napustila predsjednica splitskog Foruma mladih Rafaela Matić. Otišli su i bivši predsjednik organizacije te kandidat za gradonačelnika Davor Matijević i vijećnica Katarina Prnjak. SDP je na kraju ostao sa samo jednim gradskim vijećnikom u Splitu.

To je rezultat obnove koja je trebala vratiti stranku u politički život drugog najvećeg hrvatskog grada.

U travnju su izabrali jedinog kandidata. U srpnju su ponovno tražili predsjednika. Između ta dva datuma ostali su bez dodatnih ljudi i bez političke relevantnosti.

Stranka koja je nekada ozbiljno konkurirala za vlast u Splitu danas se kadrovski popunjava kao pričuvna momčad nakon epidemije ozljeda.

Odlaze upravo ljudi koji su SDP-u donosili glasove

Daniel Radeta napustio je SDP nakon petnaest godina članstva. Bio je predsjednik zadarske organizacije, kandidat za gradonačelnika i jedan od prepoznatljivijih lokalnih kritičara HDZ-a. Na posljednjim izborima ostvario je jedan od boljih rezultata SDP-a u Zadru, ali je nakon poraza na unutarstranačkim izborima otišao iz stranke i nastavio djelovati kao nezavisni vijećnik.

Branko Kolarić otišao je nakon gotovo dvadeset godina. Bio je predsjednik zagrebačke organizacije i saborski zastupnik. Zadržao je mandat, a SDP je od njega zatražio da ga vrati.

Prije njih otišli su Marko Filipović u Rijeci, Davor Matijević u Splitu i Mitar Obradović u Požegi. Boška Ban napustila je SDP ranije, zatim počela podržavati parlamentarnu većinu i na kraju prešla u HDZ.

Svaki pojedini odlazak može se objasniti osobnim ambicijama, izgubljenim izborima, sporom oko funkcija ili političkom računicom. Međutim, kada stranku redom napuštaju bivši predsjednici organizacija, gradonačelnički kandidati, saborski zastupnici i ljudi koji su donosili mandate, više nije riječ o nizu nepovezanih osobnih drama.

Riječ je o kadrovskoj politici koja proizvodi poslušnost, ali ne proizvodi snagu.

SDP se rješava ljudi koji imaju vlastitu bazu, politički identitet ili profesionalnu neovisnost. Na njihova mjesta često dolaze jedini kandidati, privremena rješenja i ljudi koje stranačka centrala predstavlja u posljednjem trenutku.

Takvom strankom lakše je upravljati. Takvom strankom puno je teže pobijediti na izborima.

Hajdaš Dončić želi Banske dvore, ali još nije posložio Iblerov trg

Siniša Hajdaš Dončić preuzeo je SDP uz obećanje političkog zaokreta, jačanja stručnih savjeta i pripreme ozbiljne alternative HDZ-u. Umjesto toga dobio je stranku koja ne raste dok vlast pada, organizacije koje se raspadaju nakon konvencija i savez s Možemo u kojemu je sve teže utvrditi što je zapravo samostalna politika SDP-a.

Njegov najveći problem nije nedostatak medijske vidljivosti. Hajdaš Dončić dovoljno je prisutan. Problem je što prisutnost nije pretvorio u autoritet.

Nije uspio postati prirodni vođa oporbe. Nije izgradio jasnu ekonomsku platformu. Nije objasnio kako će urediti zdravstvo. Nije stabilizirao najvažnije gradske organizacije. Nije zaustavio odlaske prepoznatljivih ljudi.

Umjesto toga, biračima poručuje da je Plenković loš.

To već zna i dio birača HDZ-a.

Pitanje je zašto bi alternativa bio upravo SDP. Nakon gotovo dvije godine Hajdaš Dončić na to još nema uvjerljiv odgovor.

SDP se formalno ne raspada. Ima zastupnike, članstvo, gradonačelnike i novac iz državnog proračuna. No politički se smanjuje. Gubi ljude, identitet, inicijativu i sposobnost da privuče birače koji žele smjenu vlasti.

Dok obilazi Hrvatsku i upozorava da HDZ ne zna upravljati državom, SDP pokazuje da ne zna upravljati ni samim sobom.

Inflacija i zdravstvo ozbiljni su problemi Hrvatske. Međutim, najveći problem SDP-a danas više nije Andrej Plenković.

Najveći problem SDP-a je Siniša Hajdaš Dončić.

Meta opis: