Doček rukometaša ogolio odnose na ljevici: SDP najveći gubitnik, oporba profitirala
Photo: Neva Zganec/PIXSELL Umjesto sportskog protokola, Zagreb je dobio političku krizu u kojoj je oporba dobila argumente protiv modela upravljanja Tomislava Tomaševića, dok je SDP ostao bez vlastite poruke i ponovno završio u sjeni partnera iz Možemo.
Zagreb je i ovaj put dobio politički sukob umjesto sportskog događaja. Doček rukometaša pretvoren je u ideološki poligon na kojem se nije raspravljalo o organizaciji, protokolu ni odnosu države i Grada, nego o vrijednostima, simbolima i političkim identitetima. U tom sudaru najviše je izgubila ljevica, a najviše profitirala oporba koja je dobila jasan okvir za kritiku modela upravljanja Tomislava Tomaševića.
Cijela epizoda otvorila je pitanje načina na koji gradska vlast donosi odluke i komunicira ih javnosti. Gradonačelnik se odlučio za vrijednosni pristup i ušao u sukob koji je bio unaprijed politički, a ne operativni. Umjesto da tema ostane u domeni organizacije dočeka, pretvorena je u raspravu o društvu, ideologiji i povijesnim simbolima. Time je politički prostor otvoren protivnicima koji su događaj brzo preusmjerili na pitanje upravljanja gradom i političke odgovornosti.
Zatvorenost gradske vlasti
Oporba u Zagrebu dobila je ono što joj mjesecima nedostaje – konkretan primjer kojim može ilustrirati tezu o zatvorenosti i netransparentnosti gradske vlasti. HDZ, nezavisni zastupnici i manji politički akteri uspjeli su artikulirati zajedničku poruku: odluke se donose u uskom krugu, politički se opravdavaju ideološkim argumentima, a odgovornost se raspršuje između institucija. U takvom okviru Tomašević prestaje biti simbol promjene i postaje klasični politički akter koji upravlja krizama, ali ih i proizvodi.
Istodobno, dobitnik situacije nije samo desnica. Profitirali su svi koji su mogli pokazati da gradska vlast reagira defenzivno, a ne strateški. Sukob oko dočeka pretvorio se u ogledni primjer političkog upravljanja krizom: inicijalna odluka, zatim objašnjavanje, pa naknadne korekcije i prebacivanje odgovornosti. Takav obrazac daje oporbi stabilan narativ koji se može ponavljati u svakoj sljedećoj gradskoj temi – od otpada do prometa.
Najveći politički gubitnik, međutim, nije Možemo, nego SDP. Stranka koja je godinama gradila identitet samostalne političke sile u Zagrebu ponovno se našla u poziciji mlađeg partnera. Umjesto da artikulira vlastitu poziciju, priklonila se političkoj liniji Možemo i time preuzela dio političkog tereta odluke, bez ikakve političke koristi. U javnosti je ostao dojam da SDP ne vodi vlastitu politiku, nego prati poteze gradonačelnika i njegove stranke.
Problem je dodatno naglašen trenutkom u kojem se sve dogodilo. Rasprava o fašizaciji i ideološkim podjelama otvorena je upravo kada je SDP pokušavao nametnuti teme s vlastite konvencije. Umjesto programskih poruka, medijski prostor ispunio je sukob oko dočeka rukometaša. Stranka je ostala bez vlastitog političkog trenutka i ponovno završila u ulozi pratitelja, a ne kreatora političke agende.
SDP bez jasnog političkog prostora
Možemo je, s druge strane, ostao unutar svoje ideološke zone. Politička baza te stranke takve poteze razumije i podržava, ali problem nastaje izvan tog kruga. U širem biračkom tijelu odluka se doživljava kao ideološki rigidna i politički uska. Time se potvrđuje percepcija da je riječ o stranci koja ima snažan utjecaj u Zagrebu, ali ograničen doseg izvan njega i ograničenu sposobnost širenja političke poruke na nacionalnu razinu.
Cijeli slučaj ponovno je otvorio staru političku dilemu: može li se Zagreb voditi isključivo vrijednosnom politikom ili je nužan pragmatičan model upravljanja. Tomašević je izabrao prvo, oporba ga pokušava gurnuti u drugo. Sukob oko dočeka rukometaša postao je simbol tog sudara – između politike identiteta i politike upravljanja.
Na kraju, sportski događaj nestao je iz fokusa, a ostala je politička slika. Oporba je dobila narativ, Možemo je ostao u svojoj ideološkoj poziciji, a SDP je ponovno ostao bez jasnog političkog prostora. U takvom rasporedu snaga doček rukometaša prestao je biti pitanje protokola i postao indikator političkog odnosa snaga u Zagrebu. I to je, dugoročno gledano, njegova najveća politička posljedica.
