Dva grada, ista poruka: Lokalni otpor protiv nametnutih odluka

U samo nekoliko dana, Hrvatska je svjedočila dvama snažnim prosvjedima koji su, iako udaljeni stotinama kilometara, imali istu srž – obranu zdravlja, okoliša i načina života. U Splitu je javnost ustala protiv uplovljavanja talijanskog broda Moby Drea, na kojem se nalazi 250 do 300 tona azbestnih panela, dok su u Pregradi građani blokirali plan izgradnje solarne elektrane snage 14 MW na zemljištu koje nazivaju svojom djedovinom.

U Splitu, građanski bunt počeo je odmah nakon što je krajem srpnja brod stigao u škver Brodosplita. Tvrtka je tvrdila da nema opasnosti, ističući da je azbest vezan u materijal i da će se radovi odvijati prema najstrožim standardima, uz stalni stručni nadzor. No, stanovnici su sumnjičavi – podsjećaju na ranija negativna iskustva s industrijskim i opasnim otpadom te odbijaju da njihov grad postane, kako kažu, “deponij tuđeg otpada”. Na prosvjedima, koji su se održavali i ispred gradske uprave i ispred škvera, okupile su se stotine ljudi. Gradonačelnik Tomislav Šuta otvoreno je stao na stranu građana, tražeći od ministarstava i inspekcija jasne i odlučne poteze. Konačna odluka Vlade stigla je 11. kolovoza – brod mora napustiti Split u roku od sedam dana.

Djedovina nije na prodaju

Pregrada je, s druge strane, 10. kolovoza bila poprište mirnog, ali odlučnog prosvjeda protiv projekta solarne elektrane koja bi se nalazila praktički u središtu naselja. Građani tvrde da ih nitko nije pitao, da je izmjena prostornog plana 2021. godine provedena bez javne rasprave i da je riječ o zemljištu koje nosi duboku obiteljsku i kulturnu vrijednost. Transparenti s porukama “Djedovina nije na prodaju” i “Ovo je dom, a ne poslovna zona” dominirali su prosvjedom. Gradonačelnik Goran Vukmanić nazvao je izmjenu plana greškom koju treba ispraviti, dok je predsjednica Gradskog vijeća podsjetila da projekt ima pravne temelje i podršku novih zakonskih odredbi o obnovljivim izvorima energije.

I u Splitu i u Pregradi, ključna točka prijepora nije samo okolišna ili zdravstvena dimenzija, nego i osjećaj da se odluke donose bez istinskog sudjelovanja lokalne zajednice. Stanovnici su spremni koristiti i pravne i javne mehanizme pritiska kako bi zaštitili ono što smatraju svojim temeljnim pravom – da odlučuju o prostoru u kojem žive i o uvjetima koji izravno utječu na njihov život.

Ovi događaji pokazuju sve izraženiji trend: lokalne zajednice u Hrvatskoj sve su spremnije javno se suprotstaviti projektima koje doživljavaju kao prijetnju zdravlju, okolišu i identitetu, bez obzira na to dolazi li opasnost iz industrijske, energetske ili infrastrukturne sfere. U oba slučaja, poruka je jasna – zdravlje i djedovina ne daju se bez borbe.