Od Milanovića do Gotovca: Desetljeće urušavanja SDP-a u Zagrebu
Što je za druge stranke izvanredna mjera, za SDP Zagreb postalo je pravilo. Kronično nejedinstvo, loša kadrovska politika i nesposobnost upravljanja političkim realitetima doveli su do potpunog urušavanja unutarnje strukture.
Prvi presjek: Milanovićev rez 2010.
Politička agonija zagrebačkog SDP-a počinje, paradoksalno, u trenutku kad se pokušava spasiti. Tadašnji predsjednik SDP-a Zoran Milanović 2010. odlučno reže tri organizacije – Novi Zagreb – zapad, Brezovicu i Sesvete – jer su stale uz Milana Bandića u predsjedničkoj utrci protiv Ive Josipovića. Bio je to prvi ozbiljan pokušaj vraćanja političke kontrole nad organizacijom koju je Bandić desetljećima tretirao kao svoj kadrovski inkubator. Milanovićev potez bio je pravno čist, ali politički nedovršen – uklonjene su periferne ćelije, dok je srž problema ostala netaknuta.
Bernardić: kontinuitet slabosti
Nasljednik Davor Bernardić – ujedno i čovjek s najdubljim zagrebačkim stranačkim korijenima – preuzeo je stranku s idejom pomirbe. U praksi, to je značilo toleranciju prema frakcijskim borbama koje su razarale organizaciju iznutra. Raspuštanje ogranka Novi Zagreb – zapad 2017. zbog koaliranja s Bandićevcima bio je pokušaj da pokaže autoritet, ali usamljen, zakašnjel i bez strateškog učinka. SDP Zagreb nastavio je politički stagnirati, izgubivši u međuvremenu i biračko povjerenje i operativni kapacitet.
Grbinova metla i Gotovčeva epizoda
Najradikalniji potez dolazi 2021. kad Peđa Grbin, uz podršku Predsjedništva, raspušta cijelu gradsku organizaciju. Cilj: resetirati stranku, ukloniti ostatke bandićevskog utjecaja i stvoriti funkcionalnu organizaciju u glavnom gradu. U tom kontekstu dolazi Viktor Gotovac – profesor prava, izvanstranački lice, s imidžem korektnosti.
No već 2022. Gotovac unilateralno raskida koaliciju s Možemo!, izazivajući politički incident i vlastitu smjenu. Taj čin potvrđuje ono što se već znalo – zagrebački SDP nije politički rekonstruiran, već je privremeno zaleđen. Frakcijski mentalitet ostao je dominantan, a političko djelovanje potpuno nepovezano s interesima stranke na nacionalnoj razini.
Simptom ili uzrok?
Ono što zagrebački SDP čini posebno problematičnim nije samo učestalost raspuštanja, već činjenica da su ona uvijek kasna, defanzivna i bez vidljive strategije obnove. Odluke se donose reaktivno, nakon unutarnjih skandala ili izbora, umjesto proaktivno kroz kadrovski i politički razvoj.
U političkom sustavu u kojem je lokalna infrastruktura temelj nacionalne snage, zagrebački SDP postao je teret, a ne oslonac. Nije riječ samo o lokalnom problemu, već o toksičnom presedanu koji podriva ukupnu stabilnost stranke.
Što slijedi?
Raspuštanje može biti početak, ali ne smije biti sam sebi svrha. Ako novo vodstvo (ili povjerenik) bude još jedan kompromis između nefunkcionalnih struja – SDP Zagreb ostat će u začaranom krugu. Potrebna je depersonalizacija kadrovske politike, stroga politička selekcija i jasna odgovornost.
Stranka koja pretendira na vlast u državi ne može si priuštiti da deset godina ne zna tko je vodi u glavnom gradu.
Svaki novi pokušaj gradnje bit će samo gradnja na ruševinama
Zagrebački SDP više nije u stanju sam sebe reformirati. Svaka buduća strategija mora početi s priznanjem da trenutni model organizacije – sa stranačkom demokracijom koja funkcionira kao poligon za međusobna smaknuća – više nije održiv. I sve dok to ne priznaju, svaki novi pokušaj gradnje bit će samo gradnja na ruševinama.
