Tomaševićev zadnji mandat koji to više nije

Postoji jedna rečenica koja u politici nikada ne smije biti izgovorena olako: ovo mi je zadnji mandat. To nije usputna opaska, to nije floskula za popunjavanje etera, nego politička obveza. Kad je Tomislav Tomašević to rekao nakon izborne pobjede, rekao je to s punom sviješću što ta rečenica znači i kakvu poruku šalje. Ne samo o sebi, nego o tome kako vidi vlast, trajanje moći i vlastitu ulogu u gradu.

Problem nastaje onda kada se takva rečenica naknadno počne rastvarati. Ne frontalno, ne jasno, nego polako, birokratski, gotovo tehnički: odlučit ću u zadnjoj godini, ovisit će o projektima, ima još vremena. To više nije ista rečenica. To nije ni ista poruka. I to nema veze s političkom zrelošću, nego s političkom ugodnošću.

Naravno da svi političari to rade. To je prva linija obrane kad funkcija prestane biti teorija, a postane navika. Ali Tomislav Tomašević se sam svjesno postavio iznad tog obrasca. Godinama je govorio o ograničavanju mandata, o tome da vlast ne smije postati trajno stanje, o potrebi da se nakon dva mandata otvori prostor drugima. Nije to bio lapsus, nego ponavljani stav. Upravo zato danas ne može proći kao da se ništa nije dogodilo.

Jer ovo više nije pitanje trećeg mandata. Ovo je pitanje vjerodostojnosti. Ili su dva mandata dovoljna jer je to princip, ili nisu jer je to taktika. Oboje ne može biti istovremeno. A najgora varijanta je ona u kojoj se princip zadrži u govoru, a taktika u praksi.

Posebno bode oči činjenica da je rečenica o zadnjem mandatu izrečena u trenutku političke snage, bez ikakvog rizika, dok se relativizacija pojavljuje kasnije, kada projekti zapinju, rokovi klize, a fotelja više nije privremena nego radna. Tada se ideologija tiho povuče, a ostane Excel tablica i kalendar.

Nema ovdje potrebe za teškim riječima ni moralnim lekcijama. Dovoljno je podsjetiti da građani pamte ono što političari misle da se zaboravlja. Rečenice ne zastarijevaju samo zato što su izgovorene prije nekoliko mjeseci.

Gledano iznad brkova, stvar je vrlo jednostavna: ako si godinama govorio da vlast mora imati granicu, onda tu granicu ne možeš micati kad se približi tebi. U suprotnom, ne postaješ „kao svi drugi“. Postaješ upravo ono protiv čega si govorio da se boriš.