Stoljetna tradicija ovog obiteljskog obrta priča je o odricanju i ljubavi

Priča o ovom zagrebačkom obrtu počinje 20-tih godina prošlog stoljeća, kada je Pavao Danilović otvorio knjigovežnicu u Martićevoj ulici na broju 5. Vizura tog dijela grada bila je tada sasvim drugačija nego danas, a kako je Zagreb rastao i mijenjao se, ova lokacija polako je postala dio njegovog najužeg centra. I danas kroz prozor podrumskog objekta možete vidjeti terase obližnjih kafića u kojima ljudi uživaju u druženju i ne znajući da se u njihovoj neposrednoj blizini nalazi najstarija knjigovežnica u gradu. Već sto godina ovaj mali obiteljski obrt izrađuje knjige.

Majstor Pavo knjigoveški zanat izučio je u Padovi, koja se u tom trenutku mogla pohvaliti jednom od najvećih knjižnica u Europi te je imala izrazito razvijenu knjigovešku djelatnost. „Šegrtiju“ (praksu) završio je u Beču i nakon toga se zaposlio u Zagrebu u struci. Nakon što je osnovao obitelj, odlučio se osamostaliti i otvoriti obrt. Uz to, otvorio je i antikvarijat u Mesničkoj koji je stradao u požaru, nakon čega je ta dio priče završio. Pavao je bio i jedan od suosnivača Ceha grafičara pri Hrvatskoj obrtničkoj komori.

Drugi svjetski rat i poslijeratne godine bile su traumatične za ovu obitelj. Najstariji sin, Leopold, koji je trebao naslijediti jednog dana obrt, dočekao je kraj rata u mornarici NDH i nakon toga završio u logoru. Vrlo brzo nakon puštanja iz logora, 1946. godine umire, a samo tri mjeseca poslije toga nove vlasti uhapsile su i zatvorile Pavla zbog toga što je uvezao „tri prohrvatske knjige“. Za to je odležao tri godine u Staroj Gradišci.

– Nakon povratka kući, dida se vratio u knjigovežnicu i nastavio posao. Posla je bilo. Dobivao je narudžbe iz Nacionalne knjižnice, Medicinskog i Pravnog fakulteta. Sve je bilo super, dok dida nije umro. To se dogodilo iznenada. Ujak je bio liječnik i nije mu padalo na pamet da ostavi svoju profesiju pa je izbor pao na moju majku – kaže Vesna Hrkač.

Prst sudbine odlučio je kako će se obrt nasljeđivati po ženskoj liniji

Tamara je bila jako privržena ocu i to je presudilo da se ostavi posla redaktora u Redakciji vijesti Radio Zagreba te 1963. godine i preuzme obiteljski posao. Situacija u obrtu nije bila sjajna, osipale su se mušterije, a djelatnici su „vodili svoju politiku“. Bila je to teška borba, ali se obrtnica uspjela othrvati svim izazovima. Pokazala je da je prava nasljednica svoga oca, a uskoro je dobila i pomoć, koja se na prvu i nije činila takvom.

– Na vrata je jedan dan došao stariji gospodin i zamolio majku da primi jednog šegrta, dodavši da bi njezin otac to sigurno učinio. Riječ je bila o Mladenu Vitezu, koji je tada bio u Kazneno-popravnom domu Glina. Mladića nitko nije htio zaposliti, a mama je već vodila „rat“ s fakinima u knjigovežnici. Zbog tate ona ga je odlučila uzeti – ispričala je Vesna.

Mladen je uskoro postao stup obrta, a s vremenom i dio obitelji. Više od pedeset godina radio je u knjigovežnici te svojim znanjem i iskustvom pomagao Tamari, a kasnije i Vesni. Pred početak Domovinskog rata, 1990. godine, Vesna se našla pred istim izazovom kao njezina majka tri desetljeća ranije. Nakon što je na Filozofskom apsolvirala povijest umjetnosti i komparativnu književnost, na Akademiji dramskih umjetnosti diplomirala je filmsku montažu i radila je jedno desetljeće kao samostalni umjetnik. Dobila je i ponudu za posao na Hrvatskoj radio televiziji, ali to je odbila i odlučila je preuzeti obiteljski obrt.

– Muž je otišao u rat, a ja sam doma imala dvoje djece. No, na svu sreću ovaj obrt tada je bio u svom zenitu i imali smo puno posla. Ja sam imala nekog iskustva u ovom poslu jer sam znala pomagati mami i zaraditi si za džeparac za ljetovanje, ali nikad nisam mislila da ću raditi ovdje – objasnila je obrtnica.

Udahnuti novi život knjizi i razveseliti njezina vlasnika njezino je najveće zadovoljstvo

Vesna kaže kako je zavoljela ovaj posao te kako je jednom kvalitetnom zanatu udahnula i svoju umjetničku notu. Naročito ju je zanimao zlatotisak, a poslije se pronašla u restauriranju starih knjiga. Njezin pristup različit je od onoga Restauratorskog zavoda i restauratorske struke, koji knjigu obnavljaju puno studioznije kako bi ona završila nekoj u vitrini. Ona želi knjizi udahnuti život i vratiti je njezinom vlasniku na korištenje.

– Reakcije ljudi su mi najvažnije. Nedavno mi je došla jedna mlada žena i izvadila kuharicu svoje pokojne majke te me zamolila da je spasim. Kroz suze mi je rekla da joj je to draga uspomena. Kad sam pogledala vidjela sam da će to biti veliki izazov. Nedostajala je jedna korica, a stranice su bile raskupusane. No, unutra sam pronašla njezin crtež i napise mama, koja je ona kao dijete pisala i crtala u toj bilježnici. To me pokrenulo da se primim posla i krenula sam uređivati list po list. Veliki je posao krpati, čistiti i peglati svaku stranicu. Napravila sam nove korice, koje su izgledom podsjećale na stare i bila sam jako zadovoljna odrađenim poslom. Gospodična je ostala bez riječi kad ju je vidjela, a nakon toga krenule su i suze. U trenutku jakih emocija ta mlada žena prišla mi je i zagrlila me. Rekla mi je ovo je savršenstvo, ovo je moja mama – otkrila nam je Vesna.

Tradicijski obrti su brend na koji trebamo biti ponosni

Tradiciju i kvalitetu proizvoda urađenih u Knjigovežnici 1924 prepoznat je i izvan granica Hrvatske. Švicarska organizacija „Michelangelo Foundation“ uvrstila ih je na popis članova njihove zajednice „Homo Faber“, koja okuplja obrte prepoznate po izvrsnosti svojih obrtničkih vještina i dugoj tradiciji. Nažalost, u našem društvu stari tradicijski obrti nisu prepoznati kao brend na koji se može koristiti u promociji naše zemlje u inozemstvu. Kad mi to ne znamo, to ponekad učine drugi u naše ime.

– Uzmimo primjer Knjigovežnice Šoban. Slična situacija kao i kod nas, posao se nasljeđivao po ženskoj liniji. Unuka je osnivača pokušala je nastaviti posao. I oni i mi smo u najmu. Državne nekretnine naplaćivale su joj cijeli prostor, iako je korištena samo trećina prostora u kojoj se nekad nalazila i tiskara u vlasništvu njezina djeda, a koja je poslije Drugog svjetskom rata konfiscirana. Tražila je od Države da joj omogući da kupi tu trećinu ili da joj obračunavaju najam realno. No, od toga nije bilo ništa. Našla se pred zidom. Odlučila je pokušati prodati stare strojeve koji su se nalazili u knjigovežnici, ali nitko za to u Hrvatskoj nije imao sluha. Iz Ministarstva kulture rekli su joj da te strojeve proda kao sekundarne sirovine. Odlučila se ipak za drugi pristup i ponudila ih putem interneta. Nije trebalo dugo čekati, javio se čovjek iz Kanade i otkupio ih sve. Nakon nekog vremena osvanuli su u kanadskom paviljonu Expo-a u Dubaiju. Sve je bilo restaurirano i izloženo, a iznad toga je pisala godina osnutka Knjigovežnice Šoban, Zagreb, Hrvatska i na kraju Europa – istaknula je obrtnica.

Iako je Knjigovežnicu 1924 već preuzela kćer, Vesna kaže kako se nada da se u njihovom slučaju neće ponoviti ista situacija kao u Knjigovežnici Šoban. No, ako stvari krenu u neželjenom smjeru želja joj je pokloniti knjigovežnicu franjevcima. Kako kaže, oni su Pavu poslali u Padovu da izuči knjigoveški zanat pa bi bilo u redu da oni i u tom slučaju naslijede njegove strojeve.