Pucarić: Sindikati su održali pokaznu vježbu, a sportski savezi ogledalo su države bez kontrole

Tjedni iza nas otvorili su niz tema koje na prvi pogled djeluju nepovezano, ali zajedno daju prilično sumornu sliku stanja u državi. Sindikalni prosvjedi, sumnje u nepravilnosti u sportskim savezima, prijepori oko Hoda za život, unutarnji lomovi u političkim strankama i kronično nepovjerenje u institucije, sve su to, prema Zoranu Pucariću, simptomi istog problema – sustava u kojem nedostaje odgovornosti, kontrole i stvarne političke ozbiljnosti.

Hrvatska javnost posljednjih dana prati nekoliko velikih tema koje se međusobno sijeku upravo na pitanju povjerenja. Sindikati traže veće plaće i veće mirovine, USKOK ulazi u sportske saveze, oporba optužuje vlast za korupciju i klijentelizam, a u Zagrebu se ponovno otvara politički i svjetonazorski sukob oko Hoda za život. Istodobno, unutar stranaka, osobito u SDP-u, otvaraju se pitanja legitimnosti, mobilizacije članstva i stvarne političke snage.

Gostujući u Zoomu, Zoran Pucarić pokušao je te teme povezati u jednu širu sliku društva koje, kako smatra, sve teže razlikuje stvarnu politiku od predstave, odgovornost od deklaracije i upravljanje od improvizacije.

Sindikati traže više, ali i sami otvaraju pitanje vjerodostojnosti

Komentirajući sindikalni prosvjed u Zagrebu i zahtjeve za znatno većim plaćama, Pucarić nije osporio pravo sindikata da traže više za svoje članove, ali je otvorio pitanje vjerodostojnosti njihovih poruka, osobito nakon priče o kupnji luksuznog Lexusa vrijednog oko 100 tisuća eura.

– Kupiti Lexusa od 100 tisuća eura je u redu, svaka čast, lijepo je da čovjek može. Ali pitanje je je li to primjereno u situaciji kada nastupaš kao predstavnik sindikata koji zagovara jako male plaće ljudi koji su prvi na ulici kad god je neka rizična situacija – rekao je Pucarić.

Po njemu, upravo tu nastaje problem jer sindikalna poruka gubi moralnu snagu onoga trenutka kada oni koji je izgovaraju ostavljaju dojam da žive bitno drukčije od ljudi koje predstavljaju. Sindikati, smatra, i dalje imaju svoju funkciju, ali bi morali ozbiljnije promisliti kako tu funkciju komuniciraju i kako je predstavljaju javnosti.

U tom je kontekstu podsjetio na staru dosjetku iz vremena suradnje s Hrvatskom udrugom poslodavaca – da su poslodavci siromašna udruga bogatih članova, a sindikati bogata udruga siromašnih članova. Upravo se ta rečenica, smatra, danas ponovno potvrđuje.

Istodobno, ne vjeruje da sadašnji sindikalni pritisak može dugoročno promijeniti ekonomsku politiku Vlade. Smatra da Vlada u ovom trenutku nema previše manevarskog prostora te da će eventualni veći ustupci biti mogući tek kada se približi izborni ciklus.

– Pričekajmo par mjeseci prije izbora, jer mislim da sada Vlada nema prostora da bilo što ozbiljno udovolji – rekao je.

Plaća je važna, ali nije jedini problem javnih službi

U raspravi o sindikalnim zahtjevima otvorena je i tema uvjeta rada u javnim službama. Pucarić smatra da sindikati prečesto sve svode na plaću, dok istodobno ostaju po strani kada je riječ o svakodnevnim problemima ljudi u sustavu, od pritisaka roditelja na nastavnike do nasilja nad medicinskim osobljem i djelatnicima hitnih službi.

Upozorio je da je situacija posebno ozbiljna u zdravstvu, gdje se medicinske sestre, tehničari i djelatnici hitne pomoći sve češće nalaze u kontaktu s agresivnim osobama, a sustav ih ne štiti dovoljno.

– Sindikat bi tu trebao ustati i reći da se takve stvari ne mogu tretirati kao običan prekršaj, nego kao napad na službenu osobu – poručio je.

No, istodobno smatra da sindikati radije posežu za jednostavnijim i politički isplativijim zahtjevima, poput većih plaća, jer je to najlakše komunicirati članstvu. Složeniji zahtjevi, poput reorganizacije sustava, boljih normi rada ili institucionalne zaštite zaposlenih, često ostaju u drugom planu.

Sportski savezi kao ogledalo sustava bez nadzora

Jedna od središnjih tema razgovora odnosila se na nove sumnje u nepravilnosti unutar sportskih saveza. Povod je bio ulazak USKOK-a u Hrvatski šahovski savez, ali Pucarić smatra da je riječ tek o jednoj epizodi puno šire priče.

– Očito je da se može skupiti jako puno novca i da još uvijek nismo dovoljno zagrebli po tome kako taj sustav funkcionira – rekao je.

Posebno ga brine reakcija Hrvatskog olimpijskog odbora na pokušaje da se od sportskih saveza zatraži potpuna dokumentacija o poslovanju. Upozorio je da je nedopustivo da se u takvim situacijama traže načini kako izbjeći dostavu podataka, umjesto da transparentnost bude osnovno pravilo.

Kao posebno problematičnu vidi činjenicu da se iz saveza u savez ponavljaju slični obrasci – sumnje u netransparentnu potrošnju, čudne račune, preusmjeravanje novca i nejasne odnose između donatora, saveza i vanjskih tvrtki.

– Nemoguće je da se u ovoliko sportskih saveza dogodilo ovoliko nepravilnosti, a da nitko na vrhu nije odgovoran. Od predsjednika saveza do ministra sporta, svi bi morali postaviti pitanje ostavke – rekao je.

Pritom je naglasio da ne vidi ništa sporno u donacijama javnih poduzeća sportu. Naprotiv, smatra da je to nužno kako bi se sport uopće mogao održavati, osim u rijetkim disciplinama koje se same financiraju. Problem vidi isključivo u tome što ne postoji dovoljno stroga i stalna kontrola trošenja tog novca.

– Transparentnost potrošnje je nešto što se mora uspostaviti i što se mora strogo kontrolirati – poručio je.

Politika je u sportu prirodna, ali ne smije biti alibi

Na pitanje koliko je sport pod političkim utjecajem, Pucarić odgovara da je ta povezanost gotovo prirodna. Tko god traži donacije, kaže, logično je da će na čelo saveza dovesti osobu koja zna ljude, otvara vrata i može privući novac.

Problem nastaje kada ta politička i društvena umreženost ne služi razvoju sporta, nego uspostavi zatvorenih krugova bez stvarne odgovornosti. Po njemu, predsjednik saveza ne mora nužno biti osoba koja je formalno odgovorna za svaki dokument, ali mora biti moralna vertikala koja uspostavlja kontrolne mehanizme.

– Inače, koja je svrha predsjednika saveza – zapitao je.

Upravo tu, smatra, Hrvatska iznova dolazi do istog zida. Formalne funkcije postoje, ali sadržaj odgovornosti često ostaje prazan.

Udruge, savezi i javni novac: bez transparentnosti nema povjerenja

Rasprava se potom proširila i na udruge, koje su, kako je istaknuto u emisiji, često pod jednakom javnom sumnjom kao i sportski savezi. Pucarić pritom nije zagovarao administrativno gušenje udruga, ali jest inzistirao na tome da svatko tko dobiva javni novac mora pristati na strogu kontrolu.

– Ja nemam problema neka se netko bavi ideologijom, lijevom, desnom, srednjom, bilo kakvom. Ali ako dobivate javni novac, onda tu mora postojati potpuna transparentnost – rekao je.

Pritom je upozorio da sumnju posebno bude situacije u kojima novac iz donacija vrlo brzo završava kod povezanih ili nejasnih tvrtki, osobito kada se poklope iznosi i vremenski slijed uplata. Takvi slučajevi, smatra, ne utječu samo na reputaciju pojedinih organizacija, nego i na ukupnu percepciju politike i institucija.

SDP kao simptom dubljeg raspada

Jedan od najoštrijih dijelova razgovora odnosio se na stanje unutar SDP-a. Polazište su bile dvojbe oko legitimnosti konvencija gradskih organizacija u Zagrebu i Splitu, slab odaziv članstva i činjenica da se za ključne funkcije često pojavljuje samo jedan kandidat.

Pucarić pritom nije birao riječi.

– SDP je mrtva stranka, samo oni to još ne znaju – rekao je.

Po njemu, stranka je godinama iscrpljena raspuštanjima ogranaka, unutarstranačkim obračunima, improviziranom demokracijom i održavanjem uskih vrhova na vlasti bez stvarne političke energije na terenu. Zbog toga, tvrdi, više i nema ni pravog natjecanja ni stvarne mobilizacije članstva.

– Pitajmo se što bi danas nekog člana SDP-a privuklo da dođe na konvenciju. Tko je taj govornik, tko je ta politička figura, tko je taj sadržaj zbog kojeg bi netko došao – upitao je.

Usporedio je to s HDZ-om, koji, bez obzira na sve kritike koje prima, i dalje održava ozbiljnu terensku infrastrukturu i organizacijsku disciplinu. Upravo je to, smatra, razlika između stranke koja živi od aparata i stranke koja aparat još uvijek zna održavati.

Jedan kandidat, nula neizvjesnosti

Pucarić je ocijenio da unutarnji izbori u hrvatskim strankama već godinama zapravo nisu pravi izbori. Neizvjesnosti gotovo da nema, a infrastruktura se koristi kako bi se unaprijed osiguralo da postoji samo jedan kandidat koji će biti potvrđen.

– Kad ste zadnji put imali stvarno neizvjesne unutarstranačke izbore? Mi smo u 2026., a odgovora gotovo da nema – rekao je.

Smatra da se taj model potom prelijeva i na širu političku scenu, jer lideri koji unutar stranke vladaju raspodjelom mjesta i lojalnosti isti obrazac prenose i na liste, institucije i državne funkcije. Građani, dodaje, to vide, pa gube povjerenje ne samo u stranke, nego i u sustav koji iz tih stranaka nastaje.

Hod za život i Zagreb: Vrijednosti su dopuštene, selektivna primjena zakona nije

U razgovoru se otvorila i tema ovogodišnjeg Hoda za život u Zagrebu, posebno u dijelu koji se odnosi na korištenje zastava i odnos gradske vlasti prema tom događaju. Pucarić smatra da činjenica da je odobrenje došlo kasnije nego što je trebalo pokazuje da nije riječ samo o administraciji, nego i o političkoj poruci.

– Ako se odobrenje izdaje kasnije nego što je potrebno, onda je to politička poruka – rekao je.

Njegov je stav da lokalna vlast smije imati vlastite vrijednosne stavove, ali da ti stavovi ne smiju utjecati na provedbu zakona. Drugim riječima, procedura mora biti ista za sve, bez obzira na to sviđa li se vlasti sadržaj nekog skupa ili ne.

– Lokalna vlast smije imati vrijednosne stavove, ali se apsolutno mora pridržavati slova zakona. Ono što nije zabranjeno, dopušteno je – poručio je.

Po njemu, upravo u Zagrebu taj se sukob posebno vidi, jer vlast želi svojim biračima poslati određenu poruku, ali je istodobno pravno ograničena u tome što doista može zabraniti.

Hrvatska nije nestabilna, ali povjerenje je ozbiljno načeto

Iako se u javnosti sve češće koristi retorika krize, nestabilnosti i institucionalnog sloma, Pucarić smatra da Hrvatska ipak nije zemlja u izvanrednom stanju. Ne vjeruje da građani imaju osjećaj da ne mogu izaći na ulicu ili da je društvo na rubu raspada.

No, upozorava da postoji jedna druga vrsta nestabilnosti, ona sporija i tiša, koja se vidi u svakodnevnom gubitku povjerenja. Ljudi, kaže, gledaju vijesti pitajući se hoće li idući mjesec imati dovoljno za račune, hranu i osnovne troškove. Kada uz to vide da političke stranke ne funkcioniraju, da unutar njih nema stvarnog sadržaja i da institucije sporo reagiraju, logično je da zaključuju kako su prepušteni sami sebi.

Pravosuđe kao ključ svega

Na kraju razgovora Pucarić je kao najvažniju točku mogućeg zaokreta izdvojio pravosuđe. Bez poboljšanja kvalitete rada pravosuđa, smatra, neće se vratiti ni povjerenje u institucije, ni u politiku, ni u sustav kontrole javnog novca.

– To je temeljno. Pravna država mora biti brza, jasna i vjerodostojna, a kod nas još uvijek predugo čekamo na pravorijek – upozorio je.

Istaknuo je da dogovori oko Ustavnog suda, Vrhovnog suda, veleposlanika i drugih važnih funkcija u demokratskom sustavu nužno uključuju i političku trgovinu, ali da bi cijeli postupak bio neusporedivo zdraviji kada bi osnovni kriterij bila izvrsnost, a ne raspodjela lojalnosti i utjecaja.

– Kada bi se predlagali ljudi koji su neupitni autoriteti, dogovor bi bio lakši, a učinak njihova rada puno veći – zaključio je.