Priča o nostalgiji, domu i plehnatom tanjuru
U Dugom Selu, na manifestaciji Stara jela z Dugog Sela, hrana se ne poslužuje na plastici. Umjesto jednokratnog pribora koji nakon obroka završava u kanti, posjetitelji za bonove dobiju plehnati tanjurić i pribor od inoksa. Taj tanjur, jednostavan i hladan na dodir, postaje više od posude – on nosi priču, uspomenu i poruku. Ostaje nakon što se mirisi kobasica i variva raziđu, nakon što šator utihne, nakon što ljudi krenu svojim kućama.
U mojoj kuhinji danas stoje dva takva tanjura. Nisu zaključani u vitrini kao suvenir nego žive, sudjeluju, prisutni su za stolom. I svaki put kad ih uzmem u ruke, vraćam se u svijet u kojem su stvari bile sporije, jasnije, toplije.
Svi mi koji smo na privremenom radu, makar on trajao godinama, znamo koliko nas iznenadi vlastita čežnja. Ponekad miris variva iz susjednog stana probudi u nama cijelu galeriju uspomena. Zvuk lonca na štednjaku zna biti glasniji od najglasnije tišine u tuđem gradu. I dok sam prolazio kroz razne dijelove Hrvatske, pokupio sam mnogo navika i okusa. Ali kad želim osjetiti dom, posežem za onim starim, jednostavnim jelima – i upravo u njih uranjam žlicu u plehnatom tanjuru iz Dugog Sela.
Nije samo posuda, već vremeplov
Grah, raštika s kaštradinom, drobe od starog kruha utopljenog u mlijeko – to nisu samo jela, to su mirisi djetinjstva. Kad se para digne iz lonca, ona ne ide samo prema stropu, već prema prošlosti, prema bakinoj kuhinji u Hercegovini. U njoj je sve mirisalo na dim i pečeni kruh ispod sača, na toplinu doma u kojem se nije brojalo kalorije, nego zalogaje dijelilo.
Majčina dalmatinska kuhinja bila je drugačija, morska i blaga, ali jednako skromna. Drobe – komadići kruha što su u toplom mlijeku tonula kao mali bijeli otoci – za mene su bili jutro i sigurnost, dokaz da i u siromaštvu može postojati obilje ako ga netko skuha s ljubavlju. I danas, kad u plehnatom tanjuru potone komad starog kruha, osjetim da se vrijeme zaustavilo, a ja sam opet dijete.
Zvuk žlice o emajlirani rub tanjura ima neku posebnu melodiju. To je pjesma sjećanja. Zveket koji ne zvuči hladno nego toplo, jer me podsjeća na razgovore za stolom, na glasove koji se preklapaju, na smijeh koji nikad ne prestaje. Taj tanjur je moj vremeplov, moja kuhinjska kronika.
U svijetu u kojem je sve jednokratno, taj plehnati tanjur vraća trajnost. On zahtijeva da ga opereš, da ga ponovo koristiš, da mu ponovo podariš jelo i uspomenu. Njegova ogrebotina nije mana, nego trag života. On je tih, ali govori. Govori da hrana nije samo gorivo, nego priča, obred i prisjećanje.
I dok jedem iz njega, osjećam kako mirisi, zvukovi i slike oblikuju moju vlastitu knjigu uspomena. Stranice se ne okreću rukama, već žlicom. I zato, kad se u tanjuru pojavi para i kad zazveči metal o emajl, znam da sam, barem na trenutak, kod kuće.
