Nova knjiga Ljiljane Stanko: „Eci, meci, nekaj reci“ – dječje igre vrbovečkoga kraja
Nakon što je prije tri godine izdala svoju prvu knjigu „Vrbovečka nošnja“, iz pera Ljiljane Stanko upravo je izašla i druga knjiga o dječjim igrama ovog područja, pod naslovom „Eci, meci, nekaj reci“.
Autorica navodi kako su „u knjigu uvrštene igre koje su igrali odrasli ili starija djeca s malom djecom, brojalice koje su služile kao način izbora tko će žmiriti, loviti ili nešto raditi u nekoj igri, brzalice koje su služile za vježbanje suglasnika koje djeca nisu mogla izgovoriti, rugalice koje su bile omiljene, a često i vrlo grube, stare zagonetke čije bi odgonetanje bilo teško i nekim današnjim odraslim ljudima jer se mnoge sprave njima obuhvaćene više ne koriste, a poslovi ne obavljaju, zatim igre za razvijanje fine motorike, igre s pravilima, igre s pjevanjem, dječje pjesmice, plesovi primjereni dječjem uzrastu, običaji kroz godinu u kojima su sudjelovala djeca. Spomenute igre s pjevanjem, pjesmice i plesove u knjizi prate notni zapisi. Plesove sam opisala na laički način kako bi ih mogli razumjeti i oni koji ne poznaju plesno pismo.
Kako je malom broju poznata, a još manjem dostupna knjižica „Hrvatske narodne pjesme i pripovijetke“, koju je 1868. izdao Rikardo Ferdinando Plohl Herdvigov, a u kojoj su zapisani tekstovi 94 pjesme i 28 kratkih pripovijetki koje su mu kazivali Vrbovčani, odlučila sam u knjigu uvrstiti 25 priča iz te knjižice. Možda će netko reći da te priče nemaju neku vrijednost, ali smatram da su značajne samim time što su prije 160 godina zapisana kazivanja naših predaka. Iz te knjige sam upotrijebila i neke pjesme jer sam srećom nedavno našla napjeve tih pjesama koje je od 1878. do 1881. objavio Franjo Ksaver Kuhač.“
Recenzent knjige prof. dr. sci. Tvrtko Zdunić s Instituta za etnologiju i folkloristiku navodi, među ostalim: „Prošle su tri godine otkad je objavljena prva knjiga Ljiljane Stanko, o vrbovečkim nošnjama. Može se reći da nije baš česta pojava da se autori mogu pohvaliti višestrukim izdanjima knjiga u tako kratkom razdoblju. Znanje i brojna kazivanja autorica skuplja već gotovo tri desetljeća, a zahvaljujući dobroj organiziranosti i svijesti da sve to valja zapisati i ostaviti novim naraštajima na korištenje, nastao je i ovaj rukopis, nova knjiga o dječjim igrama Vrbovca i okolice.
Autorica je voditeljica, koreografkinja i kostimografkinja HKUD-a „Petar Zrinski“ u Vrbovcu, a ponajviše dobra pedagoginja, koja svojim ustrajnim i strpljivim radom okuplja i odgaja brojne naraštaje djece i mladih oko osnovne ideje – djeci i mladima usaditi ljubav prema vlastitoj tradiciji. Da silno poštuje svoje kazivače, otkriva na samom početku knjige: „S obzirom na to da su mi kazivači govoreći o svom djetinjstvu rekli mnogo zanimljivosti koje nisam mogla formulirati u neku igru, odlučila sam uz svakog kazivača navesti neki od njihovih citata. Ti citati imaju posebnu vrijednost jer govore o igrama koje su sami smišljali, dok se igre u nastavku knjige mogu naći i u drugim dijelovima Hrvatske jer su mnoge bile u knjigama za gimnastiku u pučkim školama krajem 19. i početkom 20. stoljeća.“
Upravo su ta kazivanja i zapisi posebno vrijedni i topli iskazi iz kojih se može saznati mnogo o načinu života iz kuta gledanja tadašnje djece, katkad teškom i mukotrpnom, siromašnom i skromnom, a pritom prepunom radosti i bezbrižnosti.“
I zaključuje:
„Kao izvor podataka i priručnik za učenje dječjih igara knjiga je odličan prilog relativno rijetkoj literaturi o dječjim tradicijama općenito, pa i o igrama. Dokumentirana je brojnim starim i suvremenim fotografijama, pa se neke igre može lakše naučiti zahvaljujući upravo tom fotografskom zapisu.
I u ovoj knjizi autorica Ljiljana Stanko naslovnoj temi pristupa cjelovito i temeljito. Njezina osobnost i široki interes ostvarili su se u vrhunskom rezultatu. I tom drugom knjigom Ljiljana Stanko značajno je zadužila vrbovečku javnost, ponajviše onu koja se bavi kulturnom baštinom, jer je i ovim prilogom pokazala kako vrijedan pojedinac može nakon dugoročnog djelovanja, svojom upornošću i ljubavlju, uvijek nanovo značajno pridonijeti očuvanju lokalnih tradicija, materijalne i nematerijalne kulture, odnosno baštine u cjelini.“
Ljiljana Stanko rođena je 1967. u Vrbovcu, gdje i danas živi i radi, u obitelji za koju se moglo reći „što oči vide, ruke naprave“. Izložena raznim tehnikama ručnih radova i šivanju, i sama se vrlo rano počinje za njih zanimati.
Ljiljanu Stanko upoznala je, ne samo vrbovečka kulturna javnost, još 1994. godine, otkada radi kao voditeljica i koreografkinja folklornog ansambla HKUD-a „Petar Zrinski“, ali i kao osvjedočena promotorica vrbovečke nošnje, pjesama, plesova i običaja. Od osnivanja 2006. godine aktivna je članica ŽVS „Lera“. Godinama uz koreografski i voditeljski rad educira članove o održavanju vrbovečke nošnje i izradi tradicijskog nakita. Od kraja 90-ih godina prošlog stoljeća obilazi vrbovečko područje, proučava i zapisuje igre, običaje, pjesme, plesove i nošnju vrbovečkoga kraja, što povremeno objavljuje (časopis „Kaj“, DVD o vrbovečkoj nošnji, 2018. knjiga „Vrbovečka nošnja“), a godinama uređuje i vodi emisiju Vrbovečka poculica u programu Radio Vrbovca.
Za svoj rad 2019. godine primila je i Godišnju nagradu grada Vrbovca.
