NA DANAŠNJI DAN: Kaligula, prvi vlak u Zagrebu, Maria Montessori, Charles Baudelaire, prvi svjetski Cionistički kongres, Richard Gere, John Ford, Antun Kikaš, princeza Diana

Kaligula, rimski car – 12.

Kaligula, rođen u Antiumu 31. kolovoza 12., je bio rimski car. Kaligula je bio Tiberijev pranećak, a nadimak Caligula, što na latinskom znači čizmica, dobio je od vojnika u očevom vojnom logoru. Vrlo rastrošan i ekstravagantan – potrošio je velik dio novca koji je Tiberije pribavio carskoj blagajni, na darove i proslave.

Kaligula

Vladao je od 37. do 41. godine. Na početku svoje vladavine je amnestirao sve one koji su osuđeni pod Tiberijem, ali je ubrzo zapao u neprijateljske odnose sa Senatom, jer se u stilu helenističkih kraljeva počeo osjećati i ponašati kao car i bog. U tom svom samoljublju čak je, smatrajući se reinkarnacijom Jupitera, tražio pravo na jedan hram na Palatinu. Svog konja je proglasio senatorom. Živio je raskalašenim životom.

Vrlo samoljubive prirode, sagradio je hram posvećen samome sebi na čijem se otvaranju pojavio obučen poput božice. Oženio je vlastitu sestru, a njegova ludost je potpuno izbila na površinu kada je prilikom njezine smrti proglasio naredne tjedne razdobljem javnog žalovanja i zabranu smijeha. Epizoda okupljanja ogromne količine rimskih legija kako bi napao Britaniju neslavno je završila jer je Kaligula naprosto zaboravio svojoj vojsci osigurati brodove kako bi prešli kanal.

Imao je mnoštvo ljubavnica kojima je, ljubeći ih u vrat, tepao da će izgubiti svoju prekrasnu glavu kad god on to odluči. Njegove okrutne kazne i smaknuća protivnika i zavjerenika bili su poznati širom carstva. Različite urote i okrutne odmaze učinile su odnose između Kaligule i senatora nepodnošljivom, a sam Kaligula je sve više tonuo u bolesne sklonosti i psihičku rastrojenost. Ubijen je od strane svojih vlastitih vojnika.

Prvi vlak u Zagrebu – 1862.

Dana 31. kolovoza 1862. godine stigla je iz Zidanog Mosta prva lokomotiva u Zagreb, na Zapadni kolodvor gdje se okupio gotovo cijeli grad kako bi vidio tu zadimljenu kočiju koja se kreće bez konja.

Od priključenja Zagreba željezničkoj mreži 1862. do gradnje Glavnog kolodvora 1892. Zagrepčani su se služili kolodvorom Sava ili Južnim kolodvorom (kasnije Zapadni)

Nakon uspjele pokusne vožnje u Zagreb je stigla i prva željeznička kompozicija s dva vagona, a kad su položeni brzojavni vodovi, signali i sigurnosni uređaji duž pruge, otvoren je 1. listopada 1862. redovit promet Zidani Most-Zagreb-Sisak.

Maria Montessori, pedagoginja – 1870.

Maria Montessori

Montessori Maria, talijanska liječnica i pedagoginja (Chiaravalle kraj Ancone, 31. VIII. 1870 – Noordwijk, Nizozemska, 6. V. 1952). Prva žena koja je završila medicinu (1896) na Sveučilištu u Rimu. Svoj liječnički i pedagoški rad započela je brigom za djecu s teškoćama u razvoju (osobito mentalnima), a poslije je radila i s djecom bez hendikepa (predškolske i školske dobi). Smatrala je da djeca imaju prirođene snage za samorazvoj pa im je izradila osobito prilagođen didaktički materijal, primjeren njihovu tjelesnom i duševnom razvoju. Poticala je osjetilno i zorno stjecanje znanja, samostalnost i samoaktivnost. Svoje pedagoške metode praktično je provjeravala i potvrđivala u domovima (Casa dei Bambini), pritom osobito vodeći računa o dječjem okružju i primjerenim razvojnim pristupima odgojitelja. Organizaciju i način odgojnoga rada po metodama M. Montessori u suvremenoj pedagogiji prihvaćaju u cijelome svijetu (osobito u predškolskom odgoju). U Hrvatskoj također ima ustanova privatne građanske inicijative koje rade po metodama Marije Montessori.

Charles Baudelaire, francuski pjesnik i kritičar – 1871.

Charles Pierre Baudelaire bio je francuski pjesnik i kritičar. Njegovo djelo sadrži elemente romantizma i orijetaciju simbolista.

Charles Baudelaire

Uz zbirku pjesama Cvjetovi zla, koju mnogi smatraju najvažnijim lirskim djelom 19. stoljeća, napisao je i zbirku pjesničkih crtica Spleen Pariza, kojima je stvorio novu pjesničku vrstu.

Pisao je sjajne likovne kritike, a istaknuo se i kao prevoditelj. Bio je jedan od prvih Francuza koji je upozorio na Wagnerov genij. Obilježen kao bludnik i odbacivan kao simbol boemstva i nemorala, svojim je pjesmama proširio područja poetskog, otkrio suvremenicima čitave predjele novih ljepota i grozota.

Ni za života, ni prvih desetljeća nakon smrti nije stekao zasluženo priznanje. Danas priznat kao vrhunski pisac francuske poezije, Baudelaire je postao klasikom. Umro je u Parizu 31. kolovoza 1867.

Prvi svjetski Cionistički kongres – 1897.

U Baselu počeo Prvi svjetski cionistički kongres. Izaslanici koje je sazvao austrijski novinar Theodor Herzl zahtijevali su osnivanje židovske države u Palestini.

U kolovozu 1897. godine Herzl u švicarskom Baselu saziva Prvi cionistički kongres na kojemu je osnovana Svjetska cionistička organizacija s ciljem ujedinjenja Židova u zajednički rad na stvaranju židovske države u Svetoj Zemlji. Herzl je izabran za prvoga predsjednika (za njegova će života biti održano još pet cionističkih kongresa), a u svome je dnevniku već u rujnu iste godine zabilježio kako su na njemu “postavljeni temelji moderne židovske države” i kako će se to vidjeti za pedeset godina.

Dvadeset godina poslije počeli su pregovori cionista i Velike Britanije o posjedu u Palestini pod britanskim mandatom, a pola stoljeća kasnije proglašena je Država Izrael – 14. svibnja 1948.godine.

Nikica Petrak, pjesnik – 1939.

Petrak, Nikica, hrvatski pjesnik, esejist i prevoditelj (Duga Resa, 31. VIII. 1939 – Dubrovnik, 20. VIII. 2016). Diplomirao anglistiku i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1963. Radio kao novinar i urednik kulturnih emisija na Televiziji Zagreb (1967–77), urednik u nakladničkoj kući Liber (1978–89), savjetnik u Ministarstvu prosvjete i kulture RH (1990–92) te kao urednik u Leksikografskome zavodu Miroslav Krleža (1992–2004).

Nikica Petrak

Redoviti član HAZU od 2004., a 2011. dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo. Pjesme objavljivao od 1959., prvu je zbirku objavio 1963 (Sve ove stvari). Autor homogena i konzistentna pjesničkog opusa, započetog u duhu naraštaja oko časopisa Razlog (tzv. pojmovno pjesništvo), od kojega se od početka odvajao odnosom prema vremenu kao jedinomu mogućem prostoru egzistencije. Pjesme zasniva na motivima lutanja, zaborava, kašnjenja pa i sporosti (odustajanja od načela brzine i napretka), od početka 1970-ih izrazitije i na odnosu prema tradiciji i povijesti.

Razvidna je i rastuća sklonost prema (auto)ironiji, kadikad i rezignaciji, a na planu izraza pomak od reduciranosti prema (intelektualistički obojenoj) opuštenosti i razigranosti, pri čem njegov iznimni osjećaj za govornu melodiju u kasnijim pjesmama doseže i baladičan ton. U temelju su njegova pjesništva svijest o jeziku kao jedinoj zbilji u književnosti te svijest o visokom stupnju samosvijesti pri pjesničkom stvaranju koje tako postaje arhetip identiteta. U skladu je s tim i Petrakova zaokupljenost jezičnom i književnom tradicijom koja daje smisao stvaranju i trajnom obnavljanju krhkog identiteta.

Takve preokupacije dijele i njegovi eseji, od kojih je neke skupio u knjizi Neizgovoreni govor: zapisi nasumce (2003). Prevodio s engleskog i njemačkog jezika: poeziju i eseje (D. Thomas, J. Donne, W. B. Yeats, E. Pound, T. S. Eliot, R. Graves, W. H. Auden), prozu (E. A. Poe, Murasaki Shikibu), drame (B. Jonson) te kulturnopovijesna i politološka djela (E. Burke, H. Arendt, Jacob Bronowski, Jacques Barzun, E. Friedell, L. Mumford, L. Strauss). Ostale značajnije zbirke pjesama: Razgovor s duhovima (1968), Suho slovo (1971), Tiha knjiga (1980), Izjava o namjerama (1989), Ispadanje iz povijesti (1996), Razmicanje paučine (1999), Arka (2004), Od ljubavi (2004), Blaženo doba (2009), Na otvorenom kraju (2014).

Richard Gere, glumac – 1949.

Richard Tiffany Gere (Philadelphia, 31. kolovoza 1949.), američki filmski glumac.

Rodom iz Philadelphije, odrastao je na očevoj farmi u blizini grada Syracuse u saveznoj državi New York. Već u školskim danima se počeo baviti glumom u školskoj kazališnoj grupi. Svira nekoliko instrumenata (klavir, gitara, truba). Sportska stipendija mu omogućuje studiranje filozofije na Sveučilištu u Massachusettsu.

Glumačku karijeru započeo je 1969. i to s raznim ulogama u Broadwayskim produkcijama, a na filmu je debitirao 1975. godine. No tek 1980. godine se proslavio u Američkom žigolu. Njegov izgled i talent za karakterne uloge glavni su mu adut, pa tako dobiva redovno uloge, no nikada nije osvojio Oscara.

John Ford, američki redatelj – 1973.

John Ford (Cape Elisabeth, 1. veljače 1895. – Palm Desert, 31. kolovoza 1973.), američki filmski redatelj.

John Ford

Iz obitelji irskog doseljenika; 1913. odlazi u Hollywood, gdje je njegov brat Francis bio glumac i redatelj vesterna; režira od 1917 (ukupno više od 120 filmova). U nijemom filmu snimao uglavnom vesterne, od kojih je najuspjeliji Željezni konj (The Iron Horse, 1924); 1930-ih i početkom 1940-ih ugled stječe ponajprije socijalnim, psihološkim i obiteljskim melodramama. Ističu se Potkazivač (The Informer, 1935), ekranizacija romana J. Steinbecka Plodovi gnjeva (The Grapes of Wrath, 1940) i sentimentalna saga o velškoj rudarskoj obitelji Kako je bila zelena moja dolina (How Green Was My Valley, 1941), za koje je nagrađen Oscarima, te biografski Mladi Lincoln (Young Mr. Lincoln, 1939). Prvim zvučnim vesternom Poštanska kočija (Stagecoach, 1939) pridonio oživljavanju žanra, a status njegova reprezentativnog redatelja potvrđuje Mojom dragom Klementinom (My Darling Clementine, 1946), djelom klasicističke forme o legendarnom obračunu kod O. K. korala, filmovima o američkoj konjici, npr. Nosila je žutu vrpcu (She Wore a Yellow Ribbon, 1949), te epski intoniranim Tragačima (The Searchers, 1956) i političkim vesternom Čovjek koji je ubio Liberty Valancea (The Man Who Shot Liberty Valance, 1962), u kojima žanrovske formule nadopunjuje tragičkim refleksijama i usredotočivanjem na neprilagođene junake (Fordov omiljeni glumac J. Wayne).

Od nevesterna u tom razdoblju izdvajaju se pastoralne komedije s nizom slikovitih likova: Miran čovjek (The Quiet Man, 1952., Oscar), Koga sunce grije (The Sun Shines Bright, 1953) i Donovanov greben (Donovan’s Reef, 1963) te njegov posljednji film, melodrama Sedam žena (Seven Women, 1966). Najistaknutiji redatelj američkog zvučnog filma, ostvario je prepoznatljiv i vrlo osoban opus kojemu su glavne značajke harmonične kompozicije kadrova, statična kamera, sklonost prizornomu redukcionizmu te iznimna vještina vođenja kretanja glumaca unutar kadra. Usmjeren prikazu skupina unutar duljega vremenskog razdoblja (čest motiv putovanja) te zaokupljen emocionalnim iskazima (dominantan osjećaj nostalgije, a u posljednjem razdoblju karijere također sumnje i tjeskobe) tematizirao je nastajanje američke nacije te rituale zajednica (obitelj, vojska, Divlji zapad, seoska Irska). Dobitnik je četiriju Oscara za režiju (najviše u povijesti nagrade) te prvi dobitnik priznanja za životno djelo Američkoga filmskog instituta.

JNA uhitila Antuna Kikaša na Plesu – 1991.

Na zagrebačkom aerodromu Pleso 31. kolovoza 1991. Jugoslavenska narodna armija uhitila je kanadskog poduzetnika hrvatskog podrijetla Antuna Kikaša.

Kikaš je uhićen u Boeingu 737 ugandske zrakoplovne tvrtke s 18 tona lakog pješačkog i protuoklopnog naoružanja namijenjenog Ministarstvu unutarnjih poslova i Zboru narodne garde Republike Hrvatske.

Antun Kikaš bio je ugledni kanadski građevinski poduzetnik vrlo aktivan u hrvatskoj iseljeničkoj zajednici. Među ostalim, uspio je 1987. osnovati Katedru za hrvatski jezik i književnost na sveučilištu Waterloo, a na razne druge načine organizirao je hrvatske iseljenike. Kada je nakon proglašenja hrvatske neovisnosti njegovoj domovini zaprijetio rat, svojim je novcem i novcem hrvatskih iseljenika kupio oružje za njezinu obranu.

Oružje je kupio u Južnoj Africi, a za njegov transport dobio je avion „Uganda airlinesa“ s kompletnom posadom. Plan je bio letjeti prema Trstu, a sletjeti u Ljubljani. No ulaskom u tadašnji jugoslavenski zračni prostor, prema tvrdnji Kikaša greškom pilota, ruta je promijenjena. Zrakoplov su tada presrela dva lovačka Mig-a 21 Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva i zapovjedili pilotu da odmah spusti avion na pistu zračne luke Pleso pored Zagreba. Ondje su ga dočekali jugoslavenski vojnici, koji su pretražili zrakoplov, zaplijenili naoružanje i uhitili Kikaša.

Antun Kikaš

Nakon torture Kikaš je odveden u vojni zatvor u Beogradu dok je ugandski avion s oružjem prebačen na Batajnicu. Nakon Kikaševa uhićenja kanadski Hrvati sakupili su 3 milijuna dolara za njegovo puštanje.

U međuvremenu su hrvatske postrojbe kod Slunja zarobile generala JNA Milana Aksentijevića te nekoliko oficira iz mreže vojne Kontraobaveštajne službe pa je dogovorena razmjena. Kao jamčevina tadašnjem načelniku KOS-a generalu Aci Vasiljeviću predan je novac kanadskih Hrvata. Poslije tri mjeseca zatvora, uz posredovanje Gojka Šuška, Antun Kikaš razmijenjen je na zagrebačkom aerodromu za generala Aksentijevića.

Poginula princeza Diana – 1997.

princeza Diana

Velška princeza Diana, poznata kao Lady Di, poginula je u prometnoj nesreći u pariškom tunelu 31.8.1997. S njom u automobilu bio je i Dodi Al-Fayed, sin egipatskog milijardera Mohameda Al-Fayeda i njezin dečko, koji je također poginuo. Gotovo 11 godina nakon nesreće, istražna porota presudila je da su za smrt slavnog para krivi vozač i paparazzi koji su ih slijedili.

Britanska javnost u tuzi se okrenula protiv kraljevske obitelji, prozivajući ih za neprimjerenu reakciju. Mediji su Dianu prozvali sveticom, a milijuni cvjetova ostavljeni su pred Kensingtonskom palačom. Pogreb je na televiziji pratilo 2,5 milijardi ljudi, a od Diane su se oprostili uglednici iz cijelog svijeta.

Dani nakon njezine pogibije bili su najmračniji u dugoj vladavini kraljice Elizabete II. Popularnost monarhije bila je uzdrmana, mnogi Britanci bili su ljutiti načinom na koji se kraljevska obitelj ophodila prema Diani.

Kraljica Elizabeta II. o Dianinoj se smrti oglasila tek nakon nekoliko dana, nakon velikog pritiska javnosti i tadašnjeg premijera Tonyja Blaira.

…

izvori:

Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža http://www.enciklopedija.hr; Prolexis enciklopedija, mrežno izdanje, https://proleksis.lzmk.hr; Wikipedija, https://hr.wikipedia.org