Ustav kao političko oružje: Možemo!, SDP i Milanović u borbi za interpretaciju države

Pozivanje na Ustav posljednjih je mjeseci postalo dominantan politički jezik lijevog spektra u Hrvatskoj, ali ne kao trajna institucionalna doktrina, nego kao situacijski alat koji se aktivira u trenucima političkog pritiska. Upravo ta dinamika – nagli ulazak ustavnosti u fokus javne rasprave, pa njezino povlačenje kad politički efekt bude postignut – otvara pitanje koristi li se Ustav kao stabilan normativni okvir ili kao instrument političke konfrontacije.

Razlog zbog kojeg je ta tema ponovno izbila u prvi plan nije pravne, nego političke naravi. Nakon niza ideološki nabijenih događaja i sukoba u javnom prostoru, osobito onih vezanih uz kulturne i identitetske teme, politički akteri s lijevog spektra počeli su sustavno posezati za argumentom ustavnosti. U tom procesu ključnu ulogu imaju platforma Možemo!, zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević i politički partneri iz SDP-a, koji su niz poteza i političkih reakcija počeli obrazlagati upravo zaštitom ustavnog poretka i demokratskih standarda.

Milanović vodi paralelnu političku liniju

U isto vrijeme predsjednik Republike Zoran Milanović vodi paralelnu političku liniju, ali s drugačije pozicije moći. Kao predsjednik često ulazi u sporove s Vladom i političke odluke interpretira kroz ustavne ovlasti i granice izvršne vlasti. Time ustavnost postaje središnja točka političke retorike, ali ne kao zajednički standard, nego kao polje sukoba.

Dodatnu težinu toj dinamici daje i aktualni proces pregovora o izboru troje preostalih sudaca Ustavnog suda. Umjesto da se vodi kao stručni i institucionalni postupak, i on je postao dio političkog nadmetanja, pri čemu lijevi politički akteri pitanje sastava Suda koriste kao argument u širem političkom sukobu. Ustavni sud tako prestaje biti samo institucija nadzora ustavnosti i postaje prostor političke borbe za interpretaciju poretka.

Ključna teza koja se iz toga izvodi jest da lijevi politički spektar poseže za Ustavom prvenstveno u trenucima političke mobilizacije – kada je potrebno politički konflikt prevesti na višu razinu legitimacije. U takvim situacijama rasprava se više ne vodi oko stavova ili ideologije, nego oko dopuštenog i nedopuštenog. Ustav postaje vrhovni argument, a politički protivnik implicitno se smješta izvan okvira prihvatljivog.

Obrazac je prepoznatljiv

U razdobljima bez izraženih sukoba ustavna pitanja rijetko su u središtu političkog djelovanja. No čim se otvore teme koje nose snažan društveni naboj, retorika se naglo pomiče prema ustavnosti, proceduri i zaštiti demokratskog poretka. Time se politička inicijativa pretvara u institucionalni sukob, a Ustav u ključni alat političke dramatizacije.

Takva dinamika vidi se i kroz političke karijere ključnih aktera. Zoran Milanović kao premijer branio je primat izvršne vlasti i politički legitimitet parlamentarne većine, dok danas kao predsjednik sustavno naglašava ustavne granice Vlade i vlastitu ulogu korektiva. Promijenila se funkcija, a s njome i način pozivanja na Ustav. Sličan obrazac prisutan je i kod lijevih stranaka: dok su izvan izvršne moći, naglasak je na ustavnim ograničenjima i kontroli; kad upravljaju institucijama, fokus se pomiče prema političkom mandatu i operativnim odlukama.

U tom kontekstu pozivanje na ustavnost ne djeluje kao dugoročna institucionalna strategija, nego kao politički refleks. Ustav se aktivira kada treba pojačati politički pritisak, delegitimirati protivnika ili vlastite poteze prikazati kao obranu sustava. Upravo zato njegova prisutnost u javnom prostoru dolazi u valovima – intenzivno u krizama, gotovo nevidljivo u stabilnim razdobljima.

Ovdje nije riječ o tvrdnji da se Ustav krši, nego da se koristi selektivno. Lijevi politički akteri posežu za njim kada je to politički oportuno, osobito u trenucima kada ideološki ili društveni sukob treba dobiti institucionalni okvir. U tom procesu ustavnost postaje sredstvo političke mobilizacije, a ne stalna referentna točka djelovanja.

Takav obrazac ima i šire implikacije

Ako Ustav postane primarno političko oružje, a ne stabilni normativni temelj, svaka buduća rasprava o njegovim izmjenama automatski dobiva ideološku dimenziju. A to znači da se pitanje ustavnosti više neće otvarati samo kad je riječ o institucionalnim odnosima, nego i kada se želi redefinirati društvene, kulturne ili ekonomske politike. Upravo zato aktualna učestalost pozivanja na Ustav nije samo pravno pitanje, nego signal dublje političke strategije – borbe za interpretaciju poretka i smjer države. U toj borbi Ustav više nije samo temeljni dokument koji određuje odnose vlasti, nego postaje prostor političkog nadmetanja u kojem se pokušava definirati što je društveno prihvatljivo, a što nije, gdje završava politika, a počinje institucionalna zabrana, te tko ima pravo postavljati granice javnog djelovanja.

Kada se ustavnost počne pojavljivati kao ključni argument u gotovo svakom većem političkom sukobu, to znači da se rasprava više ne vodi samo o pojedinačnim odlukama, nego o modelu države. Tada pitanje više nije tko je u pravu u jednoj konkretnoj situaciji, nego tko ima legitimitet tumačiti pravila igre. A onaj tko uspije nametnuti svoju interpretaciju Ustava, dugoročno ne dobiva samo politički spor, nego i okvir unutar kojeg će se voditi buduće politike.

Pokušaj oblikovanja društvenog i vrijednosnog sustava države

Zato se učestalo pozivanje na ustavnost ne može promatrati izolirano od političkih ciljeva. Ono je dio šireg procesa u kojem se kroz pravni jezik pokušava oblikovati društveni i vrijednosni smjer države – od odnosa vlasti, preko kulturnih i identitetskih pitanja, do ekonomskih i građanskih prava. U tom kontekstu Ustav prestaje biti samo pravni temelj i postaje političko bojno polje.

A kada se politika preseli na to polje, svaka buduća rasprava – bilo o ovlastima, vrijednostima ili pravima – više se neće voditi samo argumentima, nego i pozivanjem na ustavnost kao krajnju liniju obrane. Upravo tu počinje prava bitka: ne za pojedinačnu odluku, nego za definiciju države kakva će Hrvatska biti u idućim desetljećima.