NA DANAŠNJI DAN: Matija II. Habsburški, Mihajl Lomonosov, Franz Schubert, Ćiril Kos, Staljingrad, pokolj u Nadinu, Vincent van Gogh, skandal Clinton – Lewinsky, dan prevencije zlostavljanja djece

2021-11-19-dndd

Matija II. Habsburški okrunjen za hrvatsko-ugarskog kralja – 1608.

Matija (njemački Matthias) (Beč, 14. veljače 1557. – Beč, 20. ožujka 1619.), rimsko-njemački car (1612. – 1619.), ugarsko-hrvatski kralj kao Matija II. (1608. – 1619.) i češki kralj (1611. – 1619.) iz dinastije Habsburg.

kralj Matija

Matija je rođen kao drugorođeni sin cara Maksimilijana II.. Ekscentrična vladavina i duševna bolest njegovog brata Rudolfa II., kojega je često zamjenjivao kao namjesnik u austrijskim nasljednim zemljama te Ugarskoj i Hrvatskoj, dovodi 1608. do pobune na čijem se čelu nalazi častohlepni Matija. Brata je prislio da se odrekne prvo ugarsko-hrvatske, a potom i češke krune (1611.). Rudolfu je ostao još jedino carski naslov. U stvarnosti Matija je njemačko-rimski car od ratne pobjede nad bratom 1608., ali do krunidbe dolazi tek nakon njegove smrti 20. siječnja 1612. Matijina desna ruka i kancelar od 1599. bio je bečki biskup Melchior Khlesl, odlučan zagovornik protureformacije. Međutim, Matija je prema protestantima u Njemačkoj vodio umjerenu politiku. Oni su ipak bili u opoziciji prema njemu. Pred kraj njegove vladavine suprotnosti između katolika i protestanata dosegle su vrhunac. To 23.svibnja 1618. dovodi do Praške defenestracije (izbacivanja carskih namjesnika kroz prozor palače u Pragu gdje su stolovali) koja je označila početak Tridesetogodišnjeg rata. Kako nije imao djece, Matija je za svoga nasljednika odredio stričevića nadvojvodu Ferdinanda Štajerskog, gorljivog katolika i nepomirljivog protivnika protestanata.

Mihail Vasiljevič Lomonosov, znanstvenik i pjesnik – 1711.

Lomonosov Mihail Vasiljevič, ruski znanstvenik i pjesnik (Denisovka kraj Holmogora, Arhangelska gubernija, 19. XI. 1711 – Sankt Peterburg, 15. IV. 1765). Seljački sin, učenik Slavjano-grčko-latinske akademije u Moskvi 1731. Početkom 1736., kao jedan od najboljih učenika, poslan je u Sankt Peterburg na studij na sveučilište Akademije znanosti. Od 1736. studirao u Marburgu filozofiju, matematiku i fiziku, a od 1739. u Freiburgu rudarstvo, metalurgiju i proizvodnju stakla. Putovanja po Njemačkoj proširila su njegovo obrazovanje. Vrativši se 1741. u Sankt Peterburg, postao je Akademijin izvanredni, a 1745. redoviti član s naslovom profesora kemije, kao prvi Rus toga zvanja i naslova. U Akademiji se bavio različitim disciplinama i organizacijom znanstvenoga rada, slijedeći ideje Petra I. God. 1748. dovršio je gradnju prvoga kemijskog laboratorija u Rusiji, pa se smatra utemeljiteljem ruske kemije. Pet njegovih rasprava na latinskom objavljeno je 1750., čime je označen početak ruske znanstvene literature. God. 1752. osnovao je prvu rusku tvornicu stakla, koja je proizvodila i obojena stakla za crkvene vitraje i mozaike. Preustrojio je carsku Akademiju u Sankt Peterburgu i 1755. osnovao Moskovsko sveučilište, koje nosi njegovo ime.

Mihail Vasiljevič Lomonosov

O Lomonosovljevim znanstvenim prinosima i pogledima na glavne kemijske i fizikalne probleme njegova doba doznaje se iz knjige njegovih sabranih rasprava prevedenih s latinskoga na ruski. Njegova korpuskularna teorija slična je Boylovoj, prema kojoj se najmanje čestice (često ih zove elementima) udružuju u složene čestice (corpus mixtum), a u osnovi je toplinskih pojava kaotično gibanje čestica. Takva razmišljanja dovela su ga do kinetičke teorije topline, što je opisao u raspravi Razmišljanja o uzroku topline i hladnoće (Meditationes de caloris et frigoris causa, 1750). God. 1751. napisao je Govor o korisnosti kemije (Oratio de utilitate chemiae), a 1752. Pismo o korisnosti stakla (Pis’me o pol’ze stekla). Značajno je njegovo djelo o jedinstvu prirodnih pojava i strukture tvari Slovo o podrijetlu svjetla: nova teorija boja (Slovo o proishoždenii sveta, noviju teoriju o cvetah predstavljajuščee) iz 1756., te njegovi teorijski radovi o elektricitetu iz 1753. i 1756., u kojima je, među ostalim, proučavao atmosferski elektricitet i zajedno s Georgom Vilhelmom Rihmanom utvrdio da je elektricitet munje posljedica jakoga konvektivnoga strujanja u oblacima. U Razmišljanjima o čvrstom i tekućem (Rassuždenii o tverdosti i židkosti tel, 1760) uveo je ideju univerzalnoga zakona prirode, tj. zakona o očuvanju mase i energije, što zajedno s korpuskularnom teorijom čini temelj njegovih istraživanja. Prvi je upotrijebio naziv fizikalna kemija. Bavio se geografijom, posebno Arktikom, i rješenjem problema Sjevernoga morskog puta, kojim bi se iz Europe stiglo na Daleki istok, pisao je o stvaranju santi leda u sjevernim morima, slojevima Zemljine kore i dr. Prvi je ustanovio da su tektonske promjene posljedica energije Zemljine unutrašnjosti. Zanimala ga je i astronomija; na temelju loma svjetlosti na rubovima Sunčeve ploče prilikom prolaska Venere, otkrio je da je taj planet okružen atmosferom kao i Zemlja. Svojim je idejama bio znatno ispred istaknutih znanstvenika XVIII. st. God. 1760. postao je počasnim članom Švedske akademije znanosti, 1763. članom Sanktpeterburške akademije umjetnosti, a 1764. Bolonjske akademije.

Na području filologije i književnosti Lomonosov je dao radove od pionirskoga značenja. Rasprava Predgovor o koristi crkvenih knjiga u ruskom jeziku (Predislovie o pol’ze knig cerkovnyh v rossijskom jazyke, 1757) postala je temeljem reforme ruskog književnog jezika. Ostajući vjeran crkvenoslavenskoj tradiciji, funkcionalnom diobom jezika na visoki, srednji i niski stil otvorio je put pučkomu govoru u »niže« književne vrste (komedije, epigrami, pisma, opisi) te omogućio laicizaciju ruske književnosti. Klasicističke su mu ode pisane »visokim stilom«, uporabom crkvenoslavenskog leksika, a posvećene su ruskim vladaricama, pobjedama ruskog oružja (Oda o osvajanju Hotina – Oda na vzjatie Hotina, 1739) ili su duhovne. Neke popraćuju prirodoznanstvena istraživanja (npr. polarne svjetlosti), a epistole govore i o praktičnoj znanosti. Za ode su karakteristični retorika, metaforičnost, biblijski i mitološki motivi, dosljedni jampski ritam. Njima je u rusku poeziju uveo silabičko-tonski stih, što je podupro i raspravom Pismo o pravilima ruskoga stihotvorstva (Pis’mo o pravilah rossijskogo stihotvorstva, 1739). Svojom je djelatnošću odsudno utjecao na razvoj književnosti u XVIII. st.

Franz Peter Schubert, kompozitor – 1828.

Franz Peter Schubert (Lichtenthal kraj Beča, 31. siječnja 1797. – Beč, 19. studenog 1828.), austrijski skladatelj.

Franz Schubert

Jedan od prvih i glavnih predstavnika romantizma u glazbenom stvaralaštvu. U kratkom stvaralačkom razdoblju od 18 godina stvorio je bogat opus koji se odlikuje romantičnim sadržajem i izrazom. Skladao je oko 630 solo pjesama na stihove Goethea, Schillera i mnogih drugih pjesnika, zatim djela za vokalne sastave i zborove, te klavirske sonate, komorna djela i simfonije. Njegova scenska glazba i opere pale su u zaborav.

Veći dio života Schubert je proveo u Beču u materijalno skromnim prilikama, a izdržavao se kao učitelj glazbe. Afirmirao se u umjetničkom krugu prijatelja koji su od 1823. priređivali privatne koncerte zvane “Šubertijade”, posvećene njegovoj glazbi. Prvi javni koncert na kojem su izvedene isključivo Schubertove skladbe, održan je neposredno pred njegovu smrt, 1828. godine.

Ćiril Kos, biskup đakovački i srijemski –1919.

Ćiril Kos (Ribić Breg, 19. studenoga 1919. – Osijek, 6. srpnja 2003.), bio je đakovačko-srijemski biskup, borac protiv komunističke vlasti i vrstan propovjednik.

Rođen je u Ribić Brijegu, a njegova obitelj 1925. godine seli u Slavoniju radi boljih životnih uvjeta. Osnovnu školu polazio je u Hrkanovcima, Klasičnu franjevačku gimnaziju u Širokom Brijegu, a Bogosloviju u Đakovu. Za svećenika je zaređen 1944. godine.

biskup Ćiril Kos

biskup Ćiril Kos

Zbog neutemeljene političke krivnje, proveo je dvije i pol godine u zatvoru. Nakon toga, imenovan je tajnikom Biskupskog ordinarijata u Đakovu. Za biskupa đakovačkog i srijemskog imenovan je 1974. godine. Kao biskup ostat će zapamćen po izgradnji doma umirovljenih svećenika i modernizaciji biskupske ekonomije.

Na njegov poticaj sagrađene su nove crkve i župni domovi, te obnovljena stara crkvena zdanja.

Njegovim zalaganjem održana je 1982. godine proslava stogodišnjice posvete Strossmayerove katedrale, 1100. godišnjica smrti Sv. Metoda i Čirila 1985. godine i 750 godina povijesnog spomenika Đakova i postanka biskupije 1989. godine. Umirovljen je 1997. godine.

Bitka za Staljingrad – 1942.

Nn današnji dan 1942. General Georgij Žukov i sovjetske snage pokreću “Operaciju Uran” – protunapade na Staljingrad – time se kolo sreće rata okreće u korist SSSR-a

Bitka za Staljingrad bila je jedna od najvećih bitaka u Drugom svjetskom ratu i jedna od najkrvavijih u ljudskoj povijesti. Smatra se, da je ova bitka bila psihološka prekretnica rata, a ujedno je Staljingrad bio krajnja točka prodora njemačkog Wehrmachta u dubinu teritorija Sovjetskog Saveza.

Vodila se na području Staljingrada (danas Volgograd), a sastojala se od njemačke opsade južnog dijela grada, bitke unutar grada i sovjetske kontraofanzive u kojoj su uništene, odnosno zarobljene preostale snage Sila osovine na tom području. Sile osovine su u ovoj bitki izgubile oko četvrtine ukupnog ljudstva na istočnom bojištu i od tog se gubitka nisu nikada uspjele oporaviti. Za Sovjete, pobjeda kod Staljingrada značila je početak oslobađanja domovine i prvi korak ka pobjedi nad nacističkom Njemačkom. Dok u odnosu na završetak bitke nema nedoumica (Paulus 2. veljače 1943. potpisuje akt o predaji preostalih snaga Wermachta snagama Crvene armije), u odnosu na njen početak među povjesničarima vlada nesuglasje koju operaciju Wermachta treba smatrati početkom upravo ove bitke. Tako se u izvorima sreću navodi o njenom početku od lipnja pa sve do rujna 1942. godine. Jednako tako, nesuglasice postoje i u odnosu na broj žrtava te bitke: procjene se kreću od 700.000 pa sve do 2 milijuna poginulih vojnika i civila. Sasvim točan broj žrtava ove strašne bitke neće se s potpunom sigurnošću moći nikada utvrditi.

Pokolj u Nadinu – 1991.

Snage JNA počinile pokolj u Nadinu, ubivši 14 hrvatskih civila, spalivši i opljačkavši selo Nadin kod Benkovca.

Ravnokotarsko selo Nadin (Nedini­um, Nedinum) nalazi se istočno od Zadra a ll km zapadno od Benkovca. Nadin je selo u Zadarskoj županiji, koje se nalazi u podnožju starog grada Nadina.

Mjesto je stradalo i u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku. Tada su srpski odmetnici uz pomoć JNA su počinili masovni ratni zločin u ovom selu 19. studenoga 1991. godine, dan nakon masakra u Škabrnji i na Ovčari. Tog dana su ubili 14 hrvatskih civila, preživjeli seljani su protjerani, a imovinu seljanima su zapalili ili opljačkali.

“Portret umjetnika bez brade” za 71.5 milijuna dolara – 1998.

Autoportret umjetnika bez brade je ulje na platnu nizozemskog slikara Vincenta van Gogha iz rujna 1889. godine, za koje se vjeruje kako je njegov posljednji autoportret. Van Gogh je tijekom svoje slikarske karijere naslikao oko 40 autoportreta, a povjesničar umjetnosti Ronald Pickvance vjeruje da je ovo njegov posljednji autoportret, dok Ingo F. Walther i Jan Hulsker vjeruju kako je to ipak drugi autoportret iz 1889. Naime, Hulsker vjeruje kako je naslikan u Arlesu nakon što se umjetnik morao obrijati po prijamu u bolnicu poslije odsijecanja svog uha, te se može vidjeti na zidu manje verzije slike Soba u Arlesu, koja se nalazi u muzeju d’Orsay u Parizu. No, sigurno je kako je ovu sliku van Gogh darovao svojoj majci za rođendan.

Dana 19. studenoga 1998., sliku su nasljednici Jacquesa Koerfera (Švicarsko-njemačkog kolekcionara i bivšeg predsjednika automobilske tvrtke BMW koji je preminuo 1991.) za 71,5 milijuna $ u aukcijskoj kući Christie’s, New Yorku, dospjevši na popis najskupljih slika kao treća najskuplja slika na svijetu.

Skandal Lewinsky saslušanje predsjednika SAD Billa Clintona – 1998.

Clinton-Lewinsky

Skandal Clinton-Lewinsky, također poznat i kao afera Lewinsky ili Monicagate, bio je seks skandal prouzroučen preljubničkom vezom američkog predsjednika Billa Clintona sa Monicom Lewinsky, mladom ženom koja je radila kao pripravnica u Bijeloj kući za vrijeme njegovog predsjedničkog mandata. Afera je izbila početkom 1998. godine, kada je postojanje preljubničke veze objelodanjeno zahvaljujući građanskoj tužbi koju je Paula Jones vodila protiv Clintona tražeći odštetu za seksualno uznemiravanje u vrijeme dok je Clinton bio guverner Arkansasa. Lewinsky, koja je bila svjedočila na suđenju, se bila o vezi povjerila svojoj prijateljici Lindi Tripp, koja je razgovor bila snimila, a potom kontaktirala Kena Starra, nezavisnog tužioca koji je protiv Clintona i njegove supruge Hillary vodio istragu povodom korupcijskih afera. Kada su detalji veze došli u javnost, Bill Clinton je ispočetka negirao vezu, a što je vodstvo Kongresa, kojim su tada dominirali republikanci, shvatilo kao priliku za njegov opoziv, optuživši ga za krivokletstvo. Postupak opoziva je izglasan u Predstavničkom domu, ali ne i u Senatu gdje republikanci nisu imali za to potrebnu kvalificiranu većinu, te je Clinton ostao na mjestu predsjednika do kraja mandata.

Dan muškaraca

Danas se obilježava svjetski dan muškaraca, kako bi se podigla svijest muškaraca vezana uz njihovo zdravlje. Studije pokazuju da je životni vijek muškaraca za 7 godina kraći od životnog vijeka žena.

Dan prevencije protiv zlostavljanja djece

Women’s World Summit Foundatio (WWSF) 2000. g. potaknuo je obilježavanje Svjetskog dana prevencije zlostavljanja djece, kao doprinos prevenciji nasilja nad djecom, s posebnim naglaskom na seksualno zlostavljanje. Dan se obilježava svakog 19. studenoga u sinergiji s godišnjicom Međunarodnog dana prava djeteta (20. studenoga), koji ima za cilj okupljanje inicijativa oko problema zlostavljanja djece i potrebe za hitnim i učinkovitim programima prevencije.

Hrvatska
Vremeplov