NA DANAŠNJI DAN: Kraglski Dalmatin, Ambroz Vranyczany, Amedeo Modigliani, Pablo Neruda, Tomaš Bata, Ivan Goran Kovačić, Sputnik V, Rolling Stones, Antun Šoljan, Vinko Nikolić

2021-07-12-dndd

Erazmo Roterdarmski, filozof – 1498.

Erazmo Roterdamski (Rotterdam, 28. listopada 1465. – Basel, 12. srpnja 1536.) nizozemski je humanist, književnik, filolog i filozof.

S dvadeset i pet godina postao je svećenik i stupio u augustinski red, no čini se da nikad nije djelovao kao svećenik . Prelazi u službu Henrija de Bergue, biskupa u Cambraiu.

Erazmo Roterdamski

U toj službi ostaje pet godina da bi zatim otišao na nastavak studija u Pariz. Uzdržava se jedno vrijeme davanjem privatnih lekcija; upoznaje mladog engleskog lorda Williama Mountjoya koji mu postaje prijatelj i mecena. U strahu pred epidemijom bježi iz Pariza te živi neko vrijeme u južnoj Francuskoj, a zatim odlazi u Englesku gdje stječe mnoge prijatelje u znanstvenim i političkim krugovima Londona.

Godine 1506. putuje u Italiju, doktorira u Torinu, posjećuje Bolognu i Rim. U Veneciji je gost tiskara i izdavača Alda Manuzija koji objavljuje njegovu zbirku sentencija Adagia. Zbirka je postala iznimno popularna i utjecajna. Ali on prihvaća poziv novog engleskog kralja Henrika VIII. te po treći put odlazi u Englesku.

Mnogo važnija od Erazmovih putovanja njegova su djela. Tijekom boravka u Engleskoj počeo je filološki ispitivati grčke rukopise Novog zavjeta kako bi priredio novo izdanje i latinski prijevod.

Erazmovo je izdanje objavio Froben u Baselu (1516.) i ono je postalo temeljem znanstvenog proučavanja Biblije tijekom Reformacije. Bio je to prvi pokušaj kompetentnog i liberalnog znanstvenika da ustanovi što su pisci Novog zavjeta zaista napisali, a što je u tekst ušlo zbog pogrešaka prilikom prepisivanja.

Stanujući u kući kancelara Thomasa Morea piše i posvećuje domaćinu svoju Encomium Moriae (»Pohvalu ludosti«), satiru na neuku i lijenu raspuštenost samostanaca, nadutu učenost teologa i gramziv nemoral visoke crkvene hijerarhije; ovaj je tekst i danas Erazmovo najpoznatije i najprevođenije djelo.

Pozvan je na sveučilište u Cambridgeu gdje predaje grčki jezik i egzegezu. Njegov boravak u Bruxellesu poklapa se s počecima Reforme. Luther i čitav reformatorski krug očekuje da će Erazmo kao istaknuti kritičar papinstva i crkvenih zloupotreba pristupiti pokretu.

Ali Erazmo, unatoč svojim simpatijama za proturimski smjer Reforme i unatoč prijateljstvu s mnogim njezinim pobornicima, čuva svoju javnu neutralnost.

Prve novine na hrvatskome jeziku – 1806.

Prvi broj novina ‘Il Regio Dalmata – Kraglski Dalmatin’ tiskan je 12. srpnja 1806. godine u Zadru. Tadašnja je francuska uprava za svoju novu pokrajinu pokrenula dvojezični službeni list, a odluku o tome donio je car Napoleon. List je bio tjednik i imao je osam stranica.

Kraglski Dalmatin

Svaka stranica bila je podijeljena na dva stupca. Na lijevoj je strani tiskan tekst na talijanskom jeziku, a na desnoj na hrvatskom. Austrijsko-francuski sukobi u tadašnjoj Dalmaciji uzrokovali su neredovitost izlaženja lista, posebno se od Schönbrunnskog mira 14. listopada 1809., kojim je Austrija izgubila svoje povijesne pokrajine i čime počinje osnivanje Ilirskih provincija sa sjedištem u Ljubljani. Konačnim osnivanjem provincije i prenošenjem sjedišta uprave u Ljubljanu, Zadar je prestao biti glavni grad, a list je izgubio prvobitno značenje kao glasilo francuskih vlasti u okupiranim i anektiranim područjima.

Do ukidanja lista dolazi 1. travnja 1810. godine. Ukupno je izišlo 176 brojeva ‘Kraljskog Dalmatina’, i to na 1392 stranice.

Ambroz Vranyczany, hrvatski političar – 1870.

Kad je dio obitelji Vranjican, zbog protivljenja francuskoj okupaciji Dalmacije, napustio Hvar, otišao je s njima kao mali dječak i Ambroz Vranjican. Vranjicani su se naselili u Senju i Rijeci, a Ambroz zajedno s braćom Matijom, Ivanom i Nikolom, u Karlovcu. U Karlovcu se bavio trgovinom i stekao znatan imetak. Rano se priključio Ilirskom pokretu. Bio je kum djetetu Ljudevita Gaja. Vjenčao se 1837. s Terezijom Modrušan, s kojom je imao kćer Klotildu.

Ambroz Vranyczany

Jedan je od osnivača karlovačke čitaonice, 1838. godine. Godine 1844. osniva društvo za parobrodarstvo na Savi i Kupi, koje je bilo prvo dioničko društvo u Hrvatskoj. Društvo je kupilo parobrod “Floridsdorf”, koji je preimenovan u “Sloga”. Bio je to prvi hrvatski riječni parobrod, koji je 24. kolovoza 1844. s Ambrozom Vranjicanom i pod zapovjedništvom Đure Bana, krenuo iz Beča, te je Dunavom i Savom doplovio do Siska. Taj događaj je u ono vrijeme pobudio veliko zanimanje javnosti. “Sloga” je uspješno održavala putnički i robni promet između Zemuna i Siska, ali je u nesreći potonula 16. rujna 1845. Ambroz Vranjican sudjelovao je i u osnivanju Prve hrvatske štedionice, 1846. godine.

Nakon srpanjskih žrtava 1845. godine, bio je na čelu hrvatskog izaslanstva, koje se u Beču sastalo s državnim kancelarom Metternichom. U previranjima nakon revolucije u Beču i Pešti bio je, zajedno s Ivanom Kukuljevićem član narodnog odbora – privremenog organa vlasti, koji je sazvao narodnu skupštinu. Kad je ban Josip Jelačić iste godine osnovao bansku vladu, imenovao je Ambroza Vranjicana za načelnika financijskog odjela (državnog blagajnika), na kojoj je dužnosti bio do 1850.

Zbog teških financijskih prilika, zatražio je zajam od Kaptola, zbog čega se sukobio s crkvenim vlastima. Bavio se mišlju da Hrvatska uvede svoju valutu, “Križar”, pa je čak iskovano nekoliko pokusnih primjeraka tog novca. U vrijeme Bachova apsolutizma, bio je predsjednik Matice Ilirske od 1851. do 1857. Vodio je zagrebačku trgovačku komoru, osnovanu 1852. Odlučno se zalagao za gradnju željeznice u Hrvatskoj. Te iste, 1852. godine, preko komore traži od bečke vlade dozvolu za radnju željeznice od Zidanog Mosta do Zagreba.

Kad je, nakon vojnih poraza u Italiji, car Franjo Josip bio prisiljen 1860. sazvati Carevinsko vijeće, kao pripremu za povratak ustavnog uređenja, iz Hrvatske je pozvao biskupa Josipa Jurja Strossmayera i Ambroza Vranjicana, a iz Dalmacije Franu Borellija.

Ambroz Vranyczany umro je na današnji dan, 12. srpnja 1870.

Amedeo Modigliani, talijanski slikar i kipar –1884.

Amedeo Clemente Modigliani, rođen u Livornu 12. srpnja 1884., bio je talijanski slikar židovskog porijekla. Modigliani je rođen u siromašnoj obitelji kao četvrto i najmlađe dijete. Cijelog su ga života pratili zdravstveni problemi.

Amedeo Modigliani

Godine 1898. obolio je od tifusa, a nakon oporavka omogućeno mu je da napusti školu i pohađa satove crtanja i slikanja u umjetničkoj akademiji u Livornu. Krajem 1900. njegovo se zdravstveno stanje pogoršalo, obolio je od tuberkuloze te je zimu proveo u Napulju, na Capriju i u Rimu.

Godine 1906. odlazi u Pariz, gdje uvježbava crtanje osoba na Académie Colarossi. Upoznaje njemačkog umjetnika Meidnera koji opisuje Modiglianija kao posljednjeg pravog boema. Godine 1907. Modigliani pronalazi svog prvog mecenu – Paula Alexandrea. Preko njega upoznaje i Brancusija, jednog od najvećih kipara XX. st. U tom razdoblju pa sve do I. svj. rata Modigliani izrađuje uglavnom kamene skulpture inspirirane afričkom umjetnošću.

Godine 1910. upoznaje Anu Ahmatovu, s kojom će imati burnu aferu. 3. prosinca 1917. g. organizirana je izložba aktova u galeriji Berthe Weill. To mu je bila jedina samostalna izložba za života. Izazvala je velik skandal i policija je naredila da se slike s izložbe uklone. Nakon nekoliko uspješnih izložbi u Engleskoj, tamošnji su kolekcionari počeli kupovati Modiglianijeva djela. Ali on je krajem 1919. ozbiljno obolio od tuberkuloze, te je početkom sljedeće godine umro. Dan nakon smrti trudna Jeanne počinila je samoubojstvo skočivši iz stana svojih roditelja na petom katu. Pokopani su zajedno na pariškom groblju Père-Lachaise.

Pablo Neruda, pjesnik 1904.

Pablo Neruda (Parral, 12. srpnja 1904. – Santiago de Chile, 23. rujna 1973.), čileanski je pjesnik, pravim imenom Neftali Ricardo Reyes Basoalto.

Pablo Neruda

Pablo Neruda bio je čileanski je pjesnik, pravim imenom Ricardo Eliezer Neftalí Reyes Basoalto. Kao diplomat proveo je više godina u Madridu gdje se sprijateljio s Lorcom i drugim španjolskim pjesnicima te pristupio antifašističkom pokretu, zbog čega je u svojoj domovini bio proganjan. U početku piše pretežno ljubavnu liriku, a kasnije prelazi na društveno i politički angažiranu poeziju koja govori protiv ratnih strahota i ustaje u obranu potlačenih.

Objavio je 19 zbirki poezije, od kojih su značajnije ‘Španjolska u srcu’ u kojoj daje potresnu, ali uvjerljivu sliku borbe španjolskog naroda. Život i svijet doživljavao je prvenstveno čulno, pa su uzbuđenje, ogorčenje, samilost i srdžba osnovni motivi njegove poezije. Stilski, prešao je put od neoromantizma preko nadrealizma do čiste borbene i socijealne poezije. Osnovne su mu teme u ranijim godinama ljubav, kasnije pustoš, samoća, patnje, borba i smrt. Njegov vulkanski temperament, vječita spremnost da na nešto reagira i da se za nešto bori, učinio ga je jednim od najplodnijih (30 zbirki), ali i kvalitativno najneujednačenijih velikih pjesnika XX. stoljeća.

Njegov Sveopći spjev (Canto general, 1950.), postao je simbolom stremljenja za književnost čileanskog naroda. Godine 1971. dodijeljena mu je Nobelova nagrada za književnost. Ostala djela: Crepusculario; Sto ljubavnih soneta; Dvadeset ljubavnih i jedna očajna; Prstenovi; Pokušaj neizmjernog čovjeka; Boravak na zemlji; Elementarne ode; Podsjetnik s Crnog otoka; Ruke dana; Kraj svijeta.

Tomaš Bata, industrijalac – 1932.

Tomáš Baťa (Zlín, 3. travnja 1876. – Otrokovice, 12. srpnja 1932.) bio je osnivač poduzeća za proizvodnju obuće Bata i jedan od najvećih poduzetnika svoga vremena. Uveo je mnoge nove ideje u područje proizvodnje i prodaje proizvoda koje su utjecale na brojne buduće ekonomiste. Njegovi postupci i tehnologije bili su revolucionarni za tadašnje poduzetnike, a i danas se koriste kao primjer vrhunskog menadžmenta. Za svoje poduzeće, izgradio je grad Zlín te Borovo Naselje u Hrvatskoj.

Tomas Bata

Baťa je bio svojevrsni fenomen prvo u granicama ondašnje Čehoslovačke, a onda i šire. Među prvima je u svoju tvornicu uveo proizvodnju na tvorničkoj traci. Brinuo se za radnike, gradio im je smještajne objekte i brinuo se za njihovo obrazovanje. Podigao je i mnogo građevina, između ostalog, napravio je i Batin kanal.

Češki industrijalac je sa 18 godina preuzeo tvornicu i stvorio obućarsko carstvo sa 50.000 zaposlenih koje je svakog dana prodavalo milijun pari cipela.

Po modelu svojih tvornica Bata, 1931. godine osnovao je tvornicu „Bata-Borovo“ oko koje se oblikovalo Borovo Naselje, danas gradska četvrt u Vukovaru Godine 1936., naselje je imalo 122 zgrade izgrađene od neožbukane crvene opeke u kojima je živjelo 1,818 stanovnika. Osim u Češkoj, Bata je i u bivšoj Jugoslaviji ostao bez imovine, koja je pretvorena u obućarski kombinat Borovo.

Ivan Goran Kovačić, pjesnik – 1943.

Kovačić, Ivan Goran, hrvatski pjesnik, pripovjedač, esejist i prevoditelj (Lukovdol, 21. III. 1913 – okolica Foče, Bosna i Hercegovina, ? 12. VII. 1943). Jedan od najistaknutijih hrvatskih književnika u razdoblju prije i tijekom II. svjetskoga rata, autor znamenite proturatne poeme Jame.

Ivan Goran Kovačić

Ivan Goran Kovačić veliki je hrvatski pjesnik, pripovjedač, esejist, prevoditelj, novinar i kritičar. Rođen je 21. ožujka 1913. godine u Gorskom Kotaru, koji je kao trajni podsjetnik na rodnu grudu ostao u njegovu drugom imenu – Goran. Ovaj veliki hrvatski pjesnik prve je razrede škole završio u svome rodnom Lukovdolu, da bi potom nastavio obrazovni put u karlovačkoj realki. Zanimljivo da je prije njega, istu školu pohađao i Nikola Tesla.

Kada je riječ o novinarskim angažmanima, već s 23. godine se počeo uzdržavati novinarskim poslovima. Tako je uređivao kulturne rubrike, najprije u ‘Hrvatskom dnevniku’, potom u ‘Novostima’.

Bio je simpatizer HSS-a i Radićeve politike, a koncem godine 1942., u svojoj 29. godini se zajedno s kolegom pjesnikom i prijateljem Vladimirom Nazorom priključio partizanima.

Lansiran Sputnik V – 1960.

Sputnik V

Sovjetski savez je 1960. na današnji dan lansirao satelit Sputnik 5 u kojem su se nalazila dva psa (Belka i Strelka), 40 miševa, dva štakora i nekoliko biljaka. Bilo je to prvi puta da su životinje poslane u orbitu i uspješno spuštene na Zemlju. Glavna misija projekta Sputnik bila je priprema za svemirski let ljudske posade.

Prvi nastup The Rolling Stones-a – 1962.

Sastav “Rolling Stones”, imao je svoj prvi službeni nastup pod tim imenom 12. srpnja 1962. godine u londonskom Marquee Clubu, nastavili su kao lokalna rhythm and blues grupa, nastupajući vikendom u klubu Crawdaddy (u londonskom kvartu Richmond), u vlasništvu njihovog prvog podupiratelja i menadžera Giorgia Gomelskog.

Rolling Stones

Sastav je uglavnom svirao pjesme Bo Diddleya, Muddy Watersa, Chuck Berryja i Buddyja Hollyja i to ne baš u punoj dvorani. Taj stil glazbe, nije u to vrijeme bio previše popularan u UK, a postajale su i grupe koje su to bolje izvodile, kao Blues Incorporated (Alexis Kornera).

Premda je ideja o zajedničkoj skupini začeta ponovnim susretom školskih prijatelja Micka Jaggera (Michael Philip Jagger, r. 1943) i Keitha Richardsa (r. 1943) na željezničkoj postaji u Dartfordu u listopadu 1961., jednako važan član prve postave bio je gitarist i multiinstrumentalist Brian Jones (1942–69). U prvome razdoblju sudjelovao je i škotski pijanist Ian Stewart (1938–85), koji je izgubio status ravnopravnog člana, ali je zadržao ulogu povremenoga vanjskog suradnika i koncertnog menadžera. Konačan oblik sastav je dobio priključivanjem basista Billa Wymana (William George Perks Jr.; r. 1936) i jazzom nadahnutoga bubnjara Charlieja Wattsa (Charles Robert Watts; r. 1941) te se nametnuo kao nekonformistična, buntovna, senzualnija protuteža pitkoj, općeprihvatljivoj estetici Beatlesa.

Rolling Stones

Rolling Stones

Bez obzira na činjenicu da već dulje funkcioniraju kao dio establišmenta (i u skladu s vlastitim pravilima unutar globalne industrije zabave), njihov opus i ukupna pojava prekrojili su popkulturni krajolik prošloga i početka ovoga stoljeća. Kao najdugovječniji i najutjecajniji sastav britanskog blues-vala 1960-ih, u kasnijim etapama karijere uspjeli su kreirati i potom nadrasti vlastiti mit, redefiniravši parametre modernog rock-izraza – u glazbenom, estetskom i ikonografskom smislu.

Antun Šoljan, hrvatski književnik – 1993.

Antun Šoljan bio je pjesnik, pripovjedač, dramatičar, romanopisac, književni kritičar, esejist, feljtonist, prevoditelj, priređivač antologija, urednik triju značajnih književnih časopisa 1950-ih i 1960-ih.

Antu Šoljan

Pripadnik književnog naraštaja tzv. ‘krugovaša’, književnika koji su se okupljali uz časopis Krugovi. Književni mu opus obilježava ironija, topos mladenačke ‘klape’, mjestimice eskapizam, zatim društveno-moralne preokupacije i angažiranost, ponajprije u dramskom opusu, a kritika ga opisuje i kao ‘egzistencijalističkog pisca’ te ‘utopista’, ponajprije zbog vjere u moć književnosti.

Šoljan je pisao je pjesme, romane, drame, radiodrame, eseje i feljtone te priredio niz antologija, poput ‘Sto najvećih djela svjetske književnosti’. Zarana je zastupao i primjenjivao poetiku izrazito modernističkog iskustva. Poznata mu je pjesma Vukovarski arzuhal. Umro je u Zagrebu 12. srpnja 1993.

Vinko Nikolić, književnik – 1997.

Nikolić, Vinko, hrvatski književnik, kulturni djelatnik i političar (Šibenik, 2. III. 1912 – Šibenik, 12. VII. 1997). Diplomirao na Filozofskome fakultetu u Zagrebu 1937. Godine 1939–45. radio je u Zagrebu kao suplent na Trgovačkoj akademiji i gimnazijski profesor. Za NDH bio je djelatan na kulturno-izdavačkom polju, 1941. raspoređen u Odgojni odjel vojske NDH, a 1942. pokrenuo i uređivao polumjesečnik Život za Hrvatsku.

Vinko Nikolić

Godine 1945. napustio je Zagreb te živio kao ratni zarobljenik u izbjegličkim logorima u Italiji, 1946. dobio je status političkog emigranta, 1947. otišao je u Argentinu, gdje je djelovao u političkom i kulturnom životu hrvatske političke emigracije. S F. Nevistićem uređivao je od 1947. polumjesečnik Hrvatska, a 1951. s A. Bonifačićem pokrenuo Hrvatsku reviju i njezinu Knjižnicu, u kojoj je uza znanstvenu i književnu esejistiku objavljivao memoarska djela istaknutih hrvatskih političkih emigranata. Godine 1966. vratio se u Europu i nastanio u Parizu. Nakon izgona iz Francuske, na zahtjev jugoslavenskih vlasti, bio je 1967. prihvaćen u Španjolskoj, gdje je živio do povratka u domovinu 1991. Godine 1992. postao je predsjednik Hrvatske matice iseljenika i potpredsjednik Matice hrvatske, 1993. imenovan je zastupnikom Županijskoga doma Sabora RH.

U književnosti se javio pjesmama u skupnoj zbirci Lirika grude (1934). Središnje su teme njegova nostalgičnog i elegičnoga pjesništva zavičaj, majka, more, Bog, domovina i povratak (Proljetna svitanja, 1935; Svijetli putovi, 1939; Moj grad, 1941; Oslobođeni žali, 1943; Izgubljena domovina, 1947; Oskvrnuto proljeće, 1947; Duga nad porušenim mostovima, 1964; Gorak je zemje kruv, 1977). Priredio je i više antologija, od kojih se osobito ističe antologija egzilnoga pjesništva Pod tuđim nebom (1957). Njegova knjiga putopisa i razgovora Pred vratima domovine: susret s hrvatskom emigracijom 1965.: dojmovi i razgovori (I–II, 1966–67), nastala kao plod susreta s hrvatskim iseljeničkim zajednicama u svijetu, vrijedan je izvor za rekonstrukciju i ocjenu povijesti hrvatske političke emigracije toga doba. Objavio je i zbornik Bleiburška tragedija hrvatskoga naroda (1976), memoarsko-dnevničku knjigu Tragedija se dogodila u svibnju …: jedna (prva) godina egzila u dnevniku »ratnoga« zarobljenika br. 324.664 (I–II, 1984–85) i dr.

….

izvori:

Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža http://www.enciklopedija.hr; Prolexis enciklopedija, mrežno izdanje, https://proleksis.lzmk.hr; Wikipedija https://hr.wikipedia.org

Hrvatska
Vremeplov