Možemo! i SDP kopaju rovove: Kako je politika podjela postala zamjena za nadu

Umjesto vizije i zajedničkog smjera, hrvatski politički prostor, predvođen Možemo! i SDP-om, sve se češće pretvara u poprište kulturnog rata u kojem se simboli, sjećanja i građani razvrstavaju po ideološkim linijama, a država i grad gube ulogu neutralnog okvira za sve.

Politika bi trebala nuditi nadu i viziju. Smjer, a ne rovove. Zajednički nazivnik, a ne popis podobnih i nepodobnih. No hrvatski javni prostor posljednjih godina sve češće funkcionira po obrnutom obrascu, a predvodnici takvog pristupa, po ocjeni sve većeg dijela javnosti, postali su Možemo! i SDP.

Podjele na “progresivne” i “zadrte”

Umjesto da se oko temeljnih društvenih vrijednosti traži široki konsenzus, njihov se politički govor često gradi na liniji podjele: na „progresivne“ i „zaostale“, na „prihvatljive“ i „problematične“. U tom okviru obrana u Domovinskom ratu, uspjesi sportaša ili javna slavlja prestaju biti zajedničko iskustvo i postaju kulturna oznaka jedne strane. Rječnik se pritom mijenja: slavlje se naziva „dernekom“, navijač se prikazuje kao smetnja, a emocionalna veza prema simbolima države i povijesti dočekuje se s podozrenjem.

Dvostruki standardi u takvom pristupu ne ostaju neprimijećeni. Jedne se udruge i manifestacije institucionalno podupire i promovira, dok se druge gura na marginu uz obrazloženje da ne pripadaju „vrijednosnom okviru“ koji se želi nametnuti kao mjerilo javnog prostora. Umjesto neutralne države i grada koji stvaraju okvir za sve, dobiva se selektivnost koja politički filtrira sudjelovanje u javnom životu.

Posebno osjetljivo ostaje pitanje ratnog nasljeđa. Pjesme, simboli i poruke nastale u kontekstu 1991. godine sve se češće vrednuju isključivo kroz današnje ideološke kriterije, bez priznanja povijesnog trenutka u kojem su nastali — u vremenu razaranja gradova, progona i borbe za opstanak države. Rasprava o zakonitosti i primjerenosti u današnjem društvu legitimna je, ali teško može biti poštena ako se iz nje briše kontekst u kojem su se oblikovali strahovi, otpor i identitet.

Njihov liberalizam u praksi znači sužavanje prostora na “naše”

Možemo! i SDP pritom se često pozivaju na liberalne i demokratske vrijednosti, ali liberalizam u praksi ne znači sužavanje prostora na „naše“. On znači širenje prostora za različite. Sloboda izražavanja nema smisla ako vrijedi samo za stavove i simbole koji su ideološki bliski onima na vlasti ili u političkoj većini.

U trenutku kada se politička borba prestane voditi oko programa, rješenja i vizije budućnosti, a svede na kulturni rat oko identiteta, politika prestaje biti alat za upravljanje zajedničkim dobrom. Postaje instrument razvrstavanja građana po svjetonazorskim ladicama.

Ako želimo društvo koje ide naprijed, pitanje nije tko sluša koju pjesmu, na koji skup ide ili koje simbole nosi, nego kako gradimo institucije koje su jednako otvorene za sve. Nada i vizija ne nastaju iz isključivanja, nego iz osjećaja da u javnom prostoru ima mjesta za različite poglede na prošlost i različite ideje o budućnosti.

Jer kada politika počne mjeriti tko je „dovoljno dobar“ da bi bio dio zajednice, ona više ne gradi zajednicu. Ona kopa rovove.