Mladi do 35? Kad statistika uništava društvo
Definicija mladosti do 35 godina koju koriste UN i Eurostat više nije samo statistička pogodnost – ona odgađa odgovornost, destabilizira društvenu strukturu i produbljuje demografski problem.
U dokumentima UN-a i Eurostata mladost se danas proteže do 34 ili 35 godine. Na prvi pogled, riječ je o administrativnom triku kako bi se obuhvatila skupina koja se osamostaljuje kasnije. No u praksi, ova granica ima dalekosežne posljedice.
Ovo nije samo kulturni ili ekonomski problem
Pogreška UN-a nije samo statistička – ona sociološki legitimizira fenomen produžene mladosti. Ljudi koji bi trebali preuzeti odgovornost ostaju „mladi“ i nakon tridesete, dok društvo postaje zamrznuto u prijelaznoj fazi. Poslovna pravila i društvene norme lako se prilagođavaju ovom okviru: netko stariji od 35 godina može biti percipiran kao „prestar“ za napredak, dok „mladi“ unutar granice i dalje dobivaju privilegije.
Ovo nije samo kulturni ili ekonomski problem. Produžena mladost produbljuje demografski izazov. Odgađanje osamostaljivanja i formiranja obitelji znači nižu stopu rađanja, sve kasnije zasnivanje obitelji i dodatni pritisak na mirovinski i socijalni sustav. Statistički okvir UN-a, namijenjen mjerenju, u stvarnosti utječe na život i potiče generacijsko odgađanje reproduktivnih i profesionalnih ciklusa.
Ekstremno rastezanje granice mladosti odražava i ekonomsku nesigurnost. Nestabilni poslovi, manjak stalnih i dobro plaćenih radnih mjesta, visoke cijene stanovanja i najamnina prisiljavaju mlade da ostaju u roditeljskom domu. Uz to, kultura mamine kuhinje – produženi život kod roditelja uz minimalne troškove i sigurnu logistiku – postaje društveno prihvaćena norma. Posljedica je da se mladi kasnije suočavaju s odgovornošću, samostalnošću i planiranjem vlastite budućnosti.
Photo: Marko Picek/PIXSELL
Kulturni aspekt nije zanemariv
U društvima poput Hrvatske i drugih mediteranskih zemalja snažna obiteljska povezanost znači da roditelji često nastavljaju pružati potporu i nakon završetka obrazovanja. Dok su u sjevernim zemljama, poput Švedske ili Finske, očekivanja da se mladi osamostale rano, u Hrvatskoj je zadržavanje kod roditelja društveno prihvaćeno i često i očekivano. Takva razlika utječe na ritam društvenog života, raspodjelu resursa i društvenu dinamiku.
Demografske posljedice ovakvog modela su posebno ozbiljne. Mladi koji kasno napuštaju roditeljski dom i odgađaju formiranje obitelji doprinose niskoj stopi rađanja, smanjenju radno sposobnog stanovništva i povećanju opterećenja na mirovinski sustav. Dugoročno, ovakav obrazac može dovesti do kroničnog demografskog deficita i destabilizacije tržišta rada, što dodatno pojačava ekonomske i socijalne probleme.
Politika i institucije često koriste statistički okvir mladosti do 35 godina kao referencu u programima i politikama za mlade, što paradoksalno dodatno cementira fenomen odgađanja odgovornosti. Umjesto da pomažu stvarnom osamostaljivanju i reproduktivnoj samostalnosti, takve mjere mogu postati alibi za institucionalno neangažiranje i opravdanje za prolongiranje intervencija.
Ovakve definicije destabiliziraju društvenu strukturu
Granica mladosti, jednom proizvoljno podignuta, postaje alat koji odgađa samostalnost, fragmentira generacije i dodatno pogoršava demografski pad. UN i Eurostat, umjesto da objektivno prate životne cikluse, nenamjerno ih oblikuju – s opasnim posljedicama po cijelo društvo.
Zaključno, redefinicija mladosti od 35 godina nije bezazleni statistički trik – ona oblikuje društvenu stvarnost, produžuje ovisnost, odgađa odgovornost i produbljuje demografske i ekonomske krize. Granica mladosti, ako se ne preispita, prijeti da postane normativni okvir koji šteti generacijama koje dolaze.
Mladi Hrvati roditeljski dom napuštaju najkasnije u cijeloj Europskoj uniji
