Lokalni mediji nose najteži teret novinarstva: Dubravka Kovačić otvoreno o pritiscima, politici i borbi za opstanak struke

Dok velike redakcije najčešće dolaze kada priča već eksplodira, lokalni novinari žive je od početka, poznaju aktere, slušaju glasine, provjeravaju informacije i istodobno pokušavaju ostati profesionalni u sredinama u kojima se novinar i sugovornik svakodnevno susreću na ulici, u školi, na manifestacijama i u istom društvenom životu. Upravo o toj nevidljivoj strani profesije u emisiji Zoom govorila je novinarka Radija Nova Gradiška Dubravka Kovačić.

Kad lokalna priča preraste lokalne granice

Razgovor je otvoren temom Nove Gradiške, grada koji se posljednjih mjeseci ponovno našao u fokusu javnosti zbog političkih događaja koji su odjeknuli i izvan lokalne sredine. No umjesto da se emisija zadrži samo na dnevno-političkom sloju, vrlo brzo je postalo jasno da je važnija druga dimenzija priče – ona novinarska.

Upravo su lokalni novinari, istaknuto je u razgovoru, prvi koji prate takve događaje u svojim gradovima, prvi postavljaju pitanja i prvi otvaraju teme koje kasnije postaju nacionalne. Problem nastaje u trenutku kada se od njih očekuje da istodobno budu i profesionalni promatrači i sugrađani koji s akterima tih priča dijele isti životni prostor.

Dubravka Kovačić pritom je vrlo jasno opisala što lokalnu razinu čini težom od nacionalne.

– Lokalna razina ima jedan ogroman teret koji nacionalna razina nema, a to je da mi te ljude poznajemo osobno – rekla je Dubravka Kovačić.

Objasnila je da lokalni novinari te iste ljude susreću cijeli život, s njima se nalaze na manifestacijama, u udrugama i u svakodnevnim privatnim situacijama, ali da u trenutku kada počnu raditi svoj posao moraju napraviti jasan profesionalni odmak.

– Ja se moram odmaknuti od toga i pogledati što vi radite. Jeste li vi profesionalac u svom poslu? Radite li vi dobro svoj posao? – poručila je Dubravka Kovačić.

Kad pitanje postane problem

Jedna od središnjih tema razgovora bilo je pitanje odnosa javnosti i politike prema novinarima, osobito kada novinarski posao prestane biti ugodan i ceremonijalan, a postane neugodan i istraživački. Kovačić je upozorila da se u javnom prostoru prečesto stvara slika novinara kao napadača, iako je njihov posao upravo suprotan – tražiti odgovore na pitanja od javnog interesa.

– Nas novinari napadaju, dobro, zamišljamo skupinu ljudi koja okolo trči sa vilama, ne znam, škarama, nekakvim predmetima i mi napadamo ljude da nam nešto odgovaraju. Prvo, mi to ne radimo – rekla je Dubravka Kovačić.

Po njezinim riječima, problem počinje onda kada novinar postavi pitanje koje se ne uklapa u komfor političkih ili institucionalnih aktera. Dok se od novinara očekuje da prate manifestacije, prenose lijepe priče i bilježe društveni život zajednice, sve funkcionira bez većih potresa. No kada u fokus dođu računi, prioriteti, javni novac i odgovornost, odnos se naglo mijenja.

– Kad dođemo u situaciju gdje razgovaramo o nekakvim pitanjima koja nisu zgodna, onda sam ja zločesta novinarka i ja napadam ljude – rekla je Dubravka Kovačić.

Upravo taj prijelaz iz poželjnog u nepoželjno novinarstvo jedna je od ključnih poruka cijelog razgovora. Lokalni novinar u maloj sredini nije problem dok služi kao kroničar događaja. Problem postaje kada počne tražiti objašnjenje za način upravljanja javnim novcem i postavljati pitanje koje građani imaju pravo čuti.

Pritisci koji ne ostaju samo na riječima

Najpotresniji dio emisije odnosio se na osobna iskustva pritisaka i prijetnji. Kovačić je otvoreno govorila o tome da se neugodne situacije ne zaustavljaju na komentarima, nego vrlo često ulaze duboko u privatni prostor novinara.

– Kad sam krenula s tom pričom, da želim informirati javnost o nekim stvarima koje su meni već dolazile duže vrijeme, došla sam u situaciju gdje mene privatno zovu nepoznati brojevi, gdje me se maltretira, prijeti da će me neko pretući, da ću biti silovana – rekla je Dubravka Kovačić.

Dodala je da su prijetnje išle toliko daleko da su joj usred noći čitani detalji silovanja, zbog čega je cijelu situaciju prijavila policiji. Posebno je istaknula da takvi pritisci ne ostaju samo na novinaru, nego se prelijevaju i na obitelj.

– Ta situacija je bila stresna za sve. Znači, ne samo za mene, već i za njih koji se moraju brinuti za moju sigurnost, prvenstveno i za moju obitelj, već i za moje dijete – rekla je Dubravka Kovačić.

Upravo tu lokalno novinarstvo pokazuje svoju najtežu stranu. Dok se televizijsko lice vidi i lakše prepoznaje, radijski i portalski novinar često je javnosti manje vidljiv, ali je itekako izložen. U maloj sredini ne postoji anonimnost. Novinar je na trgu, na događajima, u trgovini, među susjedima. Taj fizički i društveni kontakt cijelu priču čini mnogo opasnijom nego što to izvana izgleda.

– Ne znači da nas netko može zbog toga puno lakše zlostavljati ili dovoditi u situaciju da mi razmišljamo o tome trebam li ja odustati od posla – rekla je Dubravka Kovačić.

Grad u kojem svi sve znaju, ali ne govore javno

Govoreći o lokalnoj sredini, Kovačić je otvorila još jednu važnu temu – kulturu prešućivanja. Kako je opisala, mnogi građani privatno daju podršku novinarima, javljaju informacije i potvrđuju da znaju o čemu je riječ, ali se rijetko odlučuju to izreći javno.

Takva klima dodatno otežava posao lokalnim novinarima. S jedne strane svi očekuju da medij nešto objavi, istraži ili razotkrije. S druge strane, kada novinar to doista učini, vrlo brzo ostaje sam i postaje meta etiketa, napada i društvene izolacije.

– Svi razumijemo tekst i onda su joj ljudi privatno zvali, kao što to zovu i mene unutar nekoliko godina, evo, podrška, mi znamo, tu smo uz vas. Recite naglas što imate za reći, sve pet, ali ne smiju lajkati, ne smiju napisati komentar, ne smiju javno nigdje u kafiću reći – rekla je Dubravka Kovačić.

U tom dijelu razgovora spomenula je i kolegicu Zlatu Pazman-Petrić kao primjer novinarke koja je, kako je navela, zbog upornog postavljanja logičnih pitanja dovedena na rub egzistencije.

– Ona je samo javno postavljala logična pitanja koja ona kao novinar mora i treba pitati – rekla je Dubravka Kovačić.

Taj dio emisije otvorio je šire pitanje koliko lokalna zajednica doista želi slobodne medije ako nije spremna javno stati iza njih onda kada im je to najpotrebnije.

Objektivnost na testu svakog dana

Zanimljiv i iskren dio razgovora odnosio se na ono o čemu novinari rijetko govore javno – unutarnje profesionalne dileme. Kovačić nije skrivala da je u maloj sredini ponekad teško strogo razdvojiti profesionalni standard i ljudsku potrebu da se zaštiti trud ljudi koji rade nešto korisno za zajednicu.

Kao primjer navela je događaje i manifestacije koje možda nisu bile posjećene onoliko koliko su organizatori očekivali, ali iza kojih su stajali volonteri, udruge i građani koji su uložili svoj trud i vrijeme. U takvim situacijama, objasnila je, često je pokušavala pronaći način da tekstom zaštiti vrijednost uloženog rada i pošalje poruku da takve inicijative ipak imaju smisla.

– Ja bih rekla da je tu moja objektivnost pala na testu. Zaista pala sam tu sigurno i ne mogu reći drugačije ako ćemo govoriti iskreno – rekla je Dubravka Kovačić.

Ta rečenica možda najbolje pokazuje razliku između teorijskog i stvarnog novinarstva. U velikim gradovima i velikim redakcijama lakše je inzistirati na čistim profesionalnim formama. U lokalnim sredinama novinar svaki dan hoda po tankoj granici između obveze prema javnosti i svijesti da iza svake priče stoje konkretni ljudi, njihovi pokušaji, pogreške, entuzijazam i slabosti.

Sve u jednom poslu

Velik dio emisije bio je posvećen svakodnevici rada u lokalnom mediju. Iz tog dijela razgovora izašla je slika novinara koji više nije samo novinar u klasičnom smislu riječi. On je istodobno urednik, voditelj, terenski reporter, tehnička podrška, producent, osoba koja uređuje sadržaj za web, sudjeluje u marketingu i istodobno pokušava održati profesionalni standard.

– Ja sam voditelj emisije, urednica emisije, radim priloge za informativu. Skočit ću u redakciju, nije problem, odradit ću ja informativu – rekla je Dubravka Kovačić.

Naglasila je da Radio Nova Gradiška za lokalnu razinu zapošljava relativno velik broj ljudi i da se trude održati pristojne uvjete rada, ali da to ne mijenja činjenicu da lokalni mediji danas rade pod stalnim pritiskom financija, brzine i opterećenja.

– Mi se prije svega jako puno naradimo, mada se to kad izađe u javni prostor ne vidi – rekla je Dubravka Kovačić.

U tome je sadržana jedna od najvažnijih poruka cijelog gostovanja. Publika vidi konačan proizvod – prilog, tekst, vijest, objavu ili emisiju. Ono što ne vidi jesu svi sati provjere, telefoniranja, koordinacije, uređivanja, odlazaka na teren i stalne improvizacije kojom lokalni mediji nadoknađuju ono što velike redakcije rješavaju s više ljudi i više resursa.

Istraživačko novinarstvo u maloj sredini

Poseban naglasak stavljen je i na istraživački rad, odnosno na činjenicu da lokalna sredina s jedne strane pruža blizinu informacijama, ali s druge strane otvara cijeli prostor tračeva, poluistina i manipulacija. Kovačić je objasnila da je upravo to najveći izazov – odvojiti ono što jest informacija od onoga što je samo buka.

– Istraživački problem je zanimljiv iz jednostavnog razloga što je to mala sredina pa je tu puno tračeva – rekla je Dubravka Kovačić.

Dodala je da novinar i u takvim okolnostima radi isto što i svaki drugi novinar – šalje medijske upite, provjerava informacije i pokušava dobiti odgovor. Problem nastaje kada institucije odugovlače, odgovaraju nepotpuno ili daju podatke koji ne odgovaraju postavljenom pitanju.

– Vi pitate za prvih šest mjeseci, a oni vam odgovaraju za sedmi, osmi, dalje pa nadalje. I onda ponovno upit, i onda ti opet nešto krivo – rekla je Dubravka Kovačić.

Takva praksa, upozorila je, nije samo tehnički problem. To je način iscrpljivanja novinara i oduzimanja vremena koje bi trebalo biti potrošeno na stvarni rad.

Transparentnost i novac

Jedan od najpreciznijih dijelova cijelog razgovora odnosio se na povezanost financiranja medija i njihove stvarne slobode. Kovačić je izravno rekla da je teško govoriti o neovisnom lokalnom novinarstvu ako medij egzistencijalno ovisi o istim strukturama koje bi trebao kritički pratiti.

– Nemoguće je funkcionirati na način da vi egzistencijalno ovisite o vlasti i onda da vi transparentno informirate javnost o toj istoj vlasti – rekla je Dubravka Kovačić.

Po njezinu mišljenju, upravo je financiranje temeljni problem iz kojega proizlazi niz drugih – od profesionalne nesigurnosti do suženog prostora za kritičko izvještavanje. Istodobno je upozorila da to nije samo hrvatski problem, nego pitanje koje muči i druge zemlje, a za koje još nema jednostavnog i općeprihvaćenog modela.

Radio nije prošlost

U vremenu u kojem se često olako zaključuje da radio gubi utrku s društvenim mrežama i portalima, Dubravka Kovačić ponudila je drukčiji pogled. Po njezinu mišljenju, radio i dalje ima važnu ulogu, osobito na lokalnoj razini.

– Radio ima veliku važnost i ima budućnost – rekla je Dubravka Kovačić.

Objasnila je da lokalni radio ima prednost neposrednosti, domaće atmosfere i stalnog kontakta sa zajednicom. Osim toga, riječ je o mediju koji se prilagodio novim okolnostima pa radijske emisije više ne ostaju zatvorene unutar frekvencije, nego se sele i na web i na društvene mreže.

– To smo kompenzirali na način da te radijske emisije stavljamo na naš web, onda ga stavimo na društvenu mrežu – rekla je Dubravka Kovačić.

U njezinu opisu radio nije nostalgični ostatak nekog prošlog vremena, nego živi medij koji opstaje upravo zato što je duboko vezan uz zajednicu i njezine stvarne potrebe.

Lokalni medij kao kroničar zajednice

Posebno zanimljiv bio je dio razgovora u kojem je govorila o lokalnim medijima kao kroničarima vremena. Dok nacionalni mediji najčešće ulaze u priču kada ona postane dovoljno velika, lokalni mediji godinama prate ljude, udruge, manifestacije, obljetnice, tragedije, uspjehe i kontinuitet života jedne sredine.

– Doslovno jesu kroničarke tog vremena. Mi koji stasamo za njima jesmo također i trudimo se oko toga – rekla je Dubravka Kovačić govoreći o starijim kolegicama u redakciji.

U toj rečenici stala je cijela filozofija lokalnog medija. On ne služi samo za prijenos informacije, nego i za očuvanje pamćenja zajednice. Zna tko je nešto pokrenuo, kako je nastala neka udruga, što se događalo prije deset, dvadeset ili trideset godina i zašto nešto što danas možda izgleda malo zapravo ima duboko značenje za lokalni identitet.

Cehovske udruge i granice pomoći

Kada je riječ o suradnji s novinarskim udrugama, Kovačić je rekla da podrška postoji, ali i da su mogućnosti tih organizacija ograničene. Kao članica Hrvatskog novinarskog društva navela je da je u njemu imala kontakte, savjete i ljude koje je mogla nazvati kada je trebala usmjerenje, no da ni HND nema instrumente kojima bi stvarno zaštitio novinare od svih problema s kojima se susreću.

– Ja mislim da kao organizacije oni daju podršku, ali oni nemaju instrumente da zaštite novinare – rekla je Dubravka Kovačić.

Istodobno je naglasila da je važna i solidarnost među samim novinarima, koja često izostane upravo onda kada je najpotrebnija. Zato je istaknula da bi, kada bi neka njezina kolegica bila izbačena sa sjednice ili događaja, i ona izašla s njom.

Takav stav otvara pitanje jesu li najveći problem lokalnog novinarstva samo politika i novac ili i nedovoljna međusobna zaštita unutar same profesije.

Bez razumijevanja publike nema ni promjene

U završnom dijelu emisije Kovačić je kao jednu od ključnih promjena koje bi mogle pomoći lokalnom novinarstvu navela medijsku pismenost i bolje razumijevanje građana o tome što mediji rade.

– Medijska pismenost, ja bih rekla, i razumijevanje građana, i shvaćanje građana uopće što su to mediji, što mi to radimo – rekla je Dubravka Kovačić.

Naglasila je da publika najčešće vidi samo gotov sadržaj, ali ne vidi što mu je prethodilo, koje su privatne okolnosti, koliko je ljudi uključeno, kakvi su pritisci postojali i što sve stoji iza naizgled kratke vijesti ili jednostavne objave.

U tom smislu lokalni mediji ne bore se samo za novac i prostor, nego i za elementarno razumijevanje vlastitog posla.

Novinarstvo kao moralna obveza

Na samom kraju razgovora Kovačić je vrlo jednostavno, ali precizno sažela ono što smatra temeljem novinarskog posla, bez obzira radi li se o Novoj Gradiški, Zagrebu ili bilo kojem drugom gradu.

– Novinar uvijek u podsvijesti mora imati taj svoj film. Dužna sam objektivno, profesionalno, pravovremeno i točno informirati svoje sugrađane – rekla je Dubravka Kovačić.

U toj rečenici stala je i srž cijele emisije. Lokalni mediji možda nemaju veliku infrastrukturu, moćne redakcije i goleme budžete, ali imaju ono što se ne može lako nadomjestiti – neposredan kontakt sa stvarnim životom zajednice. Upravo zato njihov posao često jest najteži dio novinarstva. Ne zato što je formalno veći ili važniji od drugih, nego zato što se odvija bez distance, bez zaštitnog zida i bez luksuza anonimnosti.

Kada lokalni novinar postavi pitanje, on ne odlazi u drugi kraj grada i ne nestaje iz vidokruga. On ostaje tu, među ljudima o kojima piše i koje propituje. Zato lokalno novinarstvo nije samo profesija, nego svakodnevni test izdržljivosti, integriteta i odgovornosti prema javnosti.