Kotao, ljubav i kapljica tradicije: Stjepan Štenc otkriva tajnu dobre rakije
Miris pečenih kobasica, gužva oko štandova i pokoja kap vina nisu uspjeli zasjeniti prizor bakrenog kotla iz kojega se, kap po kap, slijevala rakija. Na manifestaciji Stara jela z Dugog Sela upravo je to privuklo najviše znatiželjnika – starinski način pečenja rakije koji je pred očima publike vodio Stjepan Štenc.
Nije bilo mnogo filozofije, tek ognjište, kotao i stoljetna praksa. Ali kad se Štenc nagnuo nad kapljicu i počeo objašnjavati, bilo je jasno da se iza svega krije puno više od same destilacije: bila je to priča o redu, mjeri i – kako on kaže – ljubavi.
– Ovaj kotao je pravi, starinski. Na njemu se oduvijek pekla rakija, ništa se bitno nije promijenilo. Jedino što je danas manje ljudi peče jer zakon dopušta da obitelj smije imati najviše 50 litara rakije – kaže Štenc, dok bakar lagano pucketa na vatri.
Zamke u radu
Iz stotinu kilograma dropa, objašnjava, dobije se desetak litara rakije. I tu dolazi prva zamka.
– Ako niste pažljivi, može ispasti prejaka. Rakija ne smije imati manje od 19 gradi alkohola. Zato treba paziti da se ne poteče previše vode. Ako se to dogodi, ljudi znaju ponovno peći da isprave grešku. A da bi se ublažila jačina, dodaje se destilirana voda – pojašnjava domaćin, dok znatiželjnici klimaju glavama kao da upijaju drevnu lekciju.
Na pitanje što je najvažnije za dobru rakiju, Štenc uz osmijeh odgovara: – Mora biti sve čisto, prirodno, bez kemije. Kad ljudi dodaju previše vode i šećera, to nije to. Najbolja rakija je ona u kojoj ostane duša grožđa.
U njegovim riječima nadovezao se i unuk, jednostavno, kao da sažima cijelu filozofiju: za dobru rakiju potrebno je samo ljubavi – i prema kapljici i prema poslu.
U Hrvatskoj rakija nije samo piće. Ona je uspomena, tradicija i obiteljska priča koja se prenosi s koljena na koljeno – baš kao što se u Dugom Selu, kod obitelji Bunčić, prenosila uz starinski kotao i vatru koja je grijala rujansko jutro.
A rakiju smo probali i mi i došli do zaključka da loše rakije nema. Ima samo dobre i bolje. Živili!
