Kako politički opstaje Milorad Pupovac: Od ‘građanskog rata’ do relativiziranja ideologije zla

U hrvatskom javnom prostoru ovih se dana ponovno odigrala politička predstava koju publika već dugo zna napamet. Najprije događaj koji je sigurno kontroverzan, zatim reakcije kakve su se mogle predvidjeti i na kraju poruka o smirivanju, dijalogu i opasnostima „rastućeg nacionalizma“. Milorad Pupovac pritom se pozicionira kao razuman, umjereni glas među zavađenim stranama, iako upravo od zavađanja živi njegova politička snaga. U tom obrascu ništa nije slučajno i ništa nije spontano.

Ove godine Dani srpske kulture u Zagrebu i Splitu izabrali su kao središnju točku izložbu posvećenu Dejanu Medakoviću. Taj izbor nije bezazlena kulturna odluka, nego politička poruka. Medaković nije tek znanstvenik. On je bio jedan od potpisnika Memoranduma SANU iz 1986., dokumenta koji je postavio temelje ideologije na kojoj je izgrađena velikosrpska politika u godinama koje slijede. Memorandum je tvrdio da su Srbi navodno ugroženi u Hrvatskoj, da je Jugoslavija nepravedno ustrojena i da treba redefinirati granice. Samo nekoliko godina kasnije, JNA, paravojne skupine i snage pod zapovjedništvom Slobodana Miloševića izvršile su agresiju na Hrvatsku. U tom kontekstu, izložba u čast Medakoviću nije akademska, nego duboko politička gesta.

Zagreb i Split reagirali su zato što povijest nije izbrisana

Zbog takvog izbora nije bilo teško predvidjeti reakcije. U Zagrebu je policija morala spriječiti pedesetak maskiranih muškaraca da upadnu u prostor Srpskog kulturnog centra. Nitko ne opravdava nasilje, ali jednako je opasno praviti se da je događaj bio obična kulturna večer. Zagreb je proživio rat. Granate su padale na civile. Hrvatska je 1991. bila napadnuta upravo pod idejama koje je Memorandum SANU opravdavao. Kada se u takvoj sredini slavi potpisnik tog dokumenta, reakcija nije čuđenje, nego politička memorija.

Split je prošao sličan scenarij. Ondje je izložba izazvala napetosti, policijska privođenja i sukobe s navijačkim skupinama. I opet, umjesto da se otvori rasprava o razlozima nezadovoljstva, pokušalo se sve svesti na „hrvatsku netoleranciju“. No Split je grad koji je devedesetih godina gledao kako ratna mornarica blokira luku, koji je primao tisuće ranjenika i izbjeglica, i koji je ostao simbol otpora. Očekivati da će takve sredine šutjeti dok se u ime kulture provodi povijesna revizija jednostavno je politički naivno.

Nakon što se situacija zakuhala – Pupovac zove na razgovor

Tek nakon što su se pojavile naslovnice o incidentima, Pupovac je izašao s porukom kako treba sjesti za stol i razgovarati o rastućem nacionalizmu. To je trenutak kada se politički krug zatvara. Prvo se izabere simbol koji će sigurno izazvati napetost, zatim se pričeka reakcija, a onda se zauzme pozicija razumnog posrednika. Pupovac u tom trenutku postaje ključan akter, čovjek koji navodno smiruje situaciju. U takvom okruženju njegova politička vrijednost raste, jer ako se društvo doživljava kao podijeljeno, onda se Pupovac predstavlja kao jedini koji može mostiti razdor. To je taktika održavanja političke relevantnosti, ne borba za suživot.

Takav obrazac ne vidimo prvi put. Tijekom dvijetisućitih, dok su međunarodni sudovi, povjesničari i dokumenti jasno govorili o srpskoj agresiji, Pupovac je u javnom govoru često koristio sintagmu „građanski rat“. Bila je to svjesna politička poruka. Ako je rat bio građanski, onda Hrvatska nije bila napadnuta, onda nema agresora, nema okupatora, nema međunarodnog prava na obranu i nema moralne jasne crte. Slično se događalo i kasnije, kada se u medijima i izjavama naglašavala stradanja Srba, ali bez konteksta tko je rat pokrenuo. Svaki put kada su se u javnosti relativizirale osnovne povijesne činjenice, Pupovac je bio njihov najglasniji glasnik.

Ovo nije pitanje manjina, nego politike koja živi od podjela

Jedna od najvećih manipulacija u ovakvim situacijama jest pokušaj da se kritika Pupovca predstavi kao napad na srpsku manjinu. To je lažna teza. Hrvatska manjinska prava su široka, ustavno zaštićena i među najnaprednijima u Europi. Srbi u Hrvatskoj imaju pravo na službenu uporabu jezika i pisma tamo gdje to propisuje zakon, imaju predstavnike u Saboru, kulturne institucije, obrazovne programe, medije i političke organizacije. Problem nije manjina, nego politika koja se predstavlja kao njihov jedini autentični glas, i to tako da stalno proizvodi osjećaj ugroženosti. U atmosferi stalnih tenzija Pupovac postaje nezamjenjiv. U mirnom društvu njegova bi politička snaga bila manja, a time i prostor za trgovinu utjecajem.

Zato i nije iznenađenje da pozivi na dijalog dolaze tek nakon što je situacija već zapaljena. Istinski dijalog traži razumijevanje povijesti, priznanje činjenica i poštovanje žrtava. On ne može početi na izložbi posvećenoj čovjeku koji je sudjelovao u pisanju dokumenta koji je ideološki pripremao agresiju na Hrvatsku. I tu leži bit problema. Ako netko želi pomirenje, bira simbole koji spajaju, a ne one koji dijele. Ako netko želi smirivanje tenzija, ne provocira ranjene zajednice. Ako netko želi iskreno razgovarati o budućnosti, ne započinje govorom o „građanskom ratu“ u državi koja je bila međunarodno priznata, napadnuta i razorena.

Nitko ne treba glumiti da je ovo iznenađenje

Sve dok se ovakav model isplati, ponavljat će se. I zato hrvatska javnost ne bi smjela pristati na ulogu naivne strane koja svaki put iznova „ne razumije“ što se događa. Hrvatska nije društvo koje mrzi manjine. Hrvatska je društvo koje je prošlo rat, koje je obranilo svoju slobodu i koje ima pravo braniti povijesnu istinu. Zato reakcije na izložbu u čast jednome od autora Memoranduma SANU nisu ispad neobuzdanog nacionalizma, nego izraz dostojanstva i sjećanja.

Zbog toga je najvažnije razumjeti jedno: nitko ne smije nasjesti na predstavu u kojoj se Pupovac pojavljuje kao smiritelj sukoba koje je sam potaknuo. Hrvatska može razgovarati, može surađivati i može graditi budućnost, ali samo na istini, a ne na negiranju činjenica. Onaj tko doista želi dijalog bira simbole koji spajaju, a ne one koji nose teret agresije. Onaj tko iskreno želi smirivanje, govori o miru prije nego što se tenzije podignu, a ne tek kad izbiju.

Jer realno, ne postoji situacija u kojoj bi u Beogradu bila organizirana kulturna manifestacija posvećena hrvatskim generalima iz Domovinskog rata uz poruku da srpska javnost treba biti tolerantna i „smiriti tenzije“. To se ne bi dogodilo danas, niti će se dogoditi u budućnosti, jer srpska javnost hrvatske generale vidi kao neprijatelje, a ne kao kulturne figure. Upravo zato je nerealno očekivati da će hrvatska javnost bez reakcije prihvatiti promoviranje osobe koja je bila dio Memoranduma SANU, dokumenta bez kojeg velikosrpska politika i agresija ne bi bile ono što jesu.