Kad se pravo ukida peticijom, sloboda postaje privremena

Postoje trenuci u kojima se društvo ne lomi na velikim povijesnim odlukama, nego na naizgled malim, tehničkim pitanjima. Trenuci u kojima se ne odlučuje o ratu ili miru, nego o tome hoće li se zakon primijeniti ili zaobići. Upravo se u takvom trenutku nalazi hrvatski javni prostor dok se ozbiljno razmatra mogućnost zabrane zakonite, mirne i prijavljene javne molitve – ne zato što krši zakon, nego zato što dio javnosti s njome nije svjetonazorski suglasan.

U samoj peticiji nema ničega spornog. Pravo na peticiju je ustavno pravo i ono je legitimno sredstvo političkog i građanskog pritiska. Problem ne nastaje u činu potpisivanja, nego u zahtjevu koji se tom peticijom postavlja: da se, mimo zakona i mimo Ustava, zabrani nešto što je zakonito dopušteno.

Tu prestaje biti riječ o demokratskom izražavanju mišljenja, a počinje pitanje pravne države.

Jer činjenice su jasne i ovdje nema prostora za interpretaciju. Okupljanje je prijavljeno. Odvija se mirno. Ne ometa prolaz građana. Ne zauzima javni prostor na način koji onemogućuje njegovo korištenje. Ne koristi razglas. Ne proizvodi buku. Ne uznemiruje prolaznike. Drugim riječima, ispunjeni su svi zakonski uvjeti.

Ako se unatoč tome traži zabrana, onda se ona ne traži zbog prava, nego zbog svjetonazora. Ne zbog ponašanja, nego zbog poruke. A to je prijelomna točka.

U tom trenutku više ne raspravljamo o molitvi. Raspravljamo o presedanu. O prvoj karici u lancu koji se ne kuje odjednom, nego postupno, normalizacijom iznimke. Jer nijedno društvo ne klizi u ograničavanje sloboda preko noći. Ono to čini kroz „razumne” zahtjeve, „opravdane” zabrinutosti i „iznimne” situacije koje s vremenom prestaju biti iznimke.

Ako se danas prihvati da se zakonito ponašanje može zabraniti zato što nekoga vrijeđa ili mu stvara nelagodu, sutra više ne postoji čvrst kriterij za zaštitu bilo kojeg prava. Sve postaje podložno procjeni trenutne većine, broju potpisa ili jačini medijskog pritiska.

Upravo zato je opasno kada se u ovu raspravu uključuju i medijski djelatnici ne kao izvjestitelji, nego kao zagovaratelji zabrane. Mediji imaju pravo na stav, ali kada se stav predstavlja kao nužnost, kao „volja društva” ili kao nešto što bi institucije morale provesti unatoč jasnom pravnom okviru, tada se prelazi granica između komentara i aktivizma.

A presedani ne poznaju namjeru. Oni ne razlikuju „dobre” i „loše” ciljeve. Oni ostaju zapisani u praksi.

Danas je to javna molitva. Sutra to može biti mirni prosvjed koji nekoga „previše uznemirava”. Prekosutra politički skup koji „polarizira društvo”. Nakon toga medij koji „širi štetne ideje”. Ili knjiga. Ili izložba. Ili predavanje.

Logika je uvijek ista: nije problem što je nešto nezakonito, nego što je nepoželjno.

U tom trenutku prava prestaju biti prava, a postaju privilegije. Privilegije koje vrijede samo dok su društveno prihvatljive. No ustavna prava nisu osmišljena da štite ugodne, već da štite nepopularne. Ona nisu nagrada za ispravne stavove, nego zaštita od samovolje.

Posebno je važno razumjeti da ovdje nije riječ o suprotstavljanju svjetonazora, nego o obrani principa. Čovjek može biti duboko nesuglasan s porukom javne molitve i istovremeno braniti njezino pravo da se održi. Upravo se u toj sposobnosti razlikuje demokratsko društvo od društva koje slobodu shvaća kao dopuštenje.

Zabrinjava i lakoća s kojom se dio javnosti odriče tog principa, uvjeren da se to „njima” nikada neće dogoditi. Povijest, međutim, pokazuje suprotno. Jednom kada se uspostavi praksa da se prava mogu ukidati političkim pritiskom, nitko više nije siguran. Ni vjerske skupine. Ni političke stranke. Ni mediji. Ni civilne udruge.

Sloboda ne funkcionira selektivno. Ili vrijedi za sve, ili ne vrijedi ni za koga.

Zato je važno ovu raspravu voditi hladno, pravno i bez emocionalnih prečaca. Nitko ne traži da se javna molitva voli. Traži se samo da se zakon poštuje. A u pravnoj državi poštivanje zakona ne može ovisiti o anketama, peticijama ili raspoloženju društvenih mreža.

Onog trenutka kada se prvi put pristane na to da se zakonito pravo ukine izvan zakona, lanac je već iskovan. Možda još nije vidljiv. Možda još ne steže. Ali svaka sljedeća karika dolazi lakše, brže i uz manje otpora.

U demokraciji koja želi ostati slobodna, odgovor na ideje koje nam se ne sviđaju ne smije biti zabrana, nego argument. Ne cenzura, nego govor. Ne pritisak na institucije, nego dosljedna primjena prava.

Sve drugo vodi u tišinu. A tišina, koliko god se ponekad činila ugodnom, nikada nije bila prostor slobode.