Izgubljeni u algoritmu: Kako manosfera pretvara nesigurne mladiće u “fataliste bez nade”

Manosfera nije nastala u vakuumu, ali se u digitalnom dobu proširila brže nego što su roditelji, škole i javnost uopće stigli shvatiti što gledaju. Za dio mladih muškaraca ona je postala mjesto na kojem prvi put čuju da je njihov osjećaj nesigurnosti stvaran.

Nije pokret, nego digitalni ekosustav

Problem je u tome što im odmah zatim nudi i otrovni dodatak: objašnjenje da su za njihove probleme krivi feminizam, društvo, “sustav”, biologija, žene ili svijet koji im je navodno ukrao vrijednost. Između Redpilla, Blackpilla, incela i opsesije izgledom, manosfera se danas sve manje može svesti na rubni internetski folklor, a sve više na simptom generacije koja odgovore o sebi traži na najgorem mogućem mjestu – kod algoritma.

Društvene mreže odavno više nisu samo prostor zabave, dopisivanja i gubljenja vremena. One su postale mjesto na kojem se formiraju stavovi, identiteti, politički impulsi, slike o sebi i o drugima. Upravo zato se i tema manosfere iz internetskog slenga sve snažnije prelila u ozbiljan javni prostor. U središtu tog fenomena nalazi se pitanje koje se više ne može ignorirati: zašto je digitalni svijet koji mladim muškarcima nudi pripadnost, jednostavne odgovore i privid kontrole postao toliko privlačan?

U emisiji Zoom, u kojoj su o toj temi govorili dr. sc. Lovre de Grisogono i student Leonardo Prekratić, odmah je na početku razbijena jedna od najčešćih javnih zabluda. Manosfera, upozorava de Grisogono, nije uredno organiziran, hijerarhijski posložen pokret s jedinstvenim tijelom vjerovanja, nego rasuta, fragmentirana i promjenjiva mreža digitalnih zajednica, ideja i utjecaja.

Nije koordinarana škola misli

Upozorio je na opasnost da se o toj temi govori u apsolutima, jer se tada gubi sposobnost da se fenomen razumije. U tom je smislu izričit.

– To nije nikakva koordinirana škola misli. Zato meni uopće ni to na određen način iz perspektive znanosti smeta kada se govori u apsolutima o tome, kada se kaže to je tako, to je pokret koji mrzi žene, to je pokret koji truje. Naravno, u svakom pokretu postoje pojedinci, postoje možda čak i grane koje će biti takve, ali u osnovi to je, kako mi to volimo zvati, jako raštrkano, distrazivno – rekao je Lovre de Grisogono.

To je važno već na samom početku jer manosfera nije jedna stranica, jedna grupa ni jedan influencer. To je čitav digitalni okoliš u kojem se susreću različite podgrane – od tzv. pick-up artista i “muškaraca koji se bore za svoja prava”, preko Redpill i Blackpill zajednica, pa do incela i onih koji vjeruju da se život može “optimizirati” kroz fizički izgled, status i disciplinu. Upravo ta raspršenost otežava ozbiljnu javnu raspravu. Kad se sve trpa u jednu kutiju, onda se istovremeno i banalizira i preuveličava. A kada se banalizira, problem se ne vidi. Kad se preuveličava, onda se on pogrešno opisuje.

Stari osjećaj, nova platforma

Iako se sam termin manosfera, kako kaže de Grisogono, pojavio tek 2009. i 2010. u internetskom prostoru, ideja koja se iza njega skriva mnogo je starija. Njezini korijeni, tvrdi, sežu još u kraj 19. stoljeća, a snažno se intenziviraju tijekom 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća. To znači da manosfera nije internetom stvorila problem, nego mu je samo dala novu infrastrukturu, novi jezik i neusporedivo veću brzinu širenja.

– Ideja manosfere, jer to bi u osnovi bilo bitnije nego samo ime, je antifeministički pokret. Početci su, kažem, kraja 19. stoljeća, a intenziviralo se 70. i 80. prošlog stoljeća, upravo zbog toga što su muškarci počeli osjećati na nekakav način, opravdano ili ne, to je sad u potpunosti druga stvar, kao da gube tlo pod nogama – rekao je Lovre de Grisogono.

U toj rečenici krije se možda i središnje objašnjenje današnje privlačnosti manosfere. Bez obzira na to slažemo li se s tim osjećajem ili ne, dio mladih muškaraca doista doživljava da se od njih očekuju različite, često međusobno proturječne uloge, a da im pritom nitko ne zna jasno objasniti što se od njih zapravo želi. U tom vakuumu algoritam radi ono što najbolje zna: nudi im sadržaj koji im potvrđuje nelagodu, a zatim je pretvara u ideološki paket.

Redpill, Blackpill i logika bez izlaza

Da bi se razumjelo zašto je manosfera toliko prijemčiva, treba razumjeti njezin rječnik. A taj rječnik nije tek gomila internetskih šifri nego sustav pojmova kroz koji se mladim korisnicima objašnjava stvarnost. Najpoznatiji među njima je Redpill, pojam preuzet iz Matrixa. De Grisogono je u emisiji podsjetio na scenu u kojoj Neo bira između crvene i plave tablete. Jedna znači suočavanje s “ružnom istinom”, druga ostanak u blaženom neznanju. Upravo je ta metafora postala temelj jedne od najraširenijih ideja unutar manosfere: uvjerenja da društvo mladim muškarcima laže o odnosima, moći, ženama i vlastitoj ulozi u suvremenom svijetu. Kako je objasnio de Grisogono,

– Crvena pilula, to je Redpill, govori o nekakvoj ružnoj stvarnosti za mlade muškarce. Dakle, upravo to, da je feminizam mako tlo pod nogama, da smo izgubili bitnost, ne moć, bitnost koju smo imali – rekao je Lovre de Grisogono.

No Redpill je tek početna stanica. Prirodni razvoj tog narativa, kako ga opisuje sugovornik, vodi prema Blackpillu, tamnijoj i radikalnijoj interpretaciji iste logike. Dok Redpill još nudi iluziju buđenja i nekakve akcije, Blackpill uvodi fatalizam, uvjerenje da ne postoji izlaz.

– A onda nekakva prirodna, prirodni razvoj crvene pilule je crna pilula koja kaže ne samo sve to, već i da više nema nikakve nade za mlade muškarce. Evo, to bi bila crna pilula najgore što može biti – rekao je Lovre de Grisogono.

Opsesija izgledom i opasne metode

Unutar tog crnog pogleda na svijet dalje se granaju dvije vrlo važne linije. Prvu čine oni koji vjeruju da još uvijek mogu utjecati na vlastitu vrijednost tako što će “maksimizirati” izgled, status ili privlačnost. To su tzv. Lux Maxeri, mladići koji vjeruju da se kroz optimizaciju tijela, lica, stila i socijalnog nastupa mogu probiti na bolje mjesto u hijerarhiji poželjnosti. Drugu čine inceli, najpoznatiji pojam iz popularne kulture, koji nisu tek frustrirani mladi muškarci nego, u ovom specifičnom kontekstu, ljudi koji vjeruju da promjena više nije moguća. De Grisogono je tu razliku vrlo jasno opisao.

– I unutar crne pilule dijelimo ta dva pravca. Mlade muškarci koji vjeruju da mogu utjecat na svoj izgled, dakle, lux izgled, max povećati. I, kako mi to zovemo inače, ove totalne fataliste, koji misli da više nema nikakvog smisla ništa, to su inceli – rekao je Lovre de Grisogono.

Manosfera nije homogena

Ta razlika između onih koji vjeruju da još mogu “popraviti sebe” i onih koji su potpuno odustali od bilo kakve nade ključna je za razumijevanje cijelog fenomena. Ona pokazuje da manosfera nije homogena ni po tonu ni po posljedicama. Njezine blaže i radikalnije verzije mogu izgledati slično na površini, ali vode prema različitim ishodima. Jedna počinje u teretani, druga završava u rezignaciji. Jedna se maskira kao samopomoć, druga otvoreno prodaje očaj.

No upravo tu nastaje jedna od najvećih javnih pogrešaka. Manosfera se često svede na priču o mizoginiji i mržnji prema ženama, pa se tako iz fokusa izgubi ono što sugovornici u emisiji smatraju stvarnim i najopasnijim problemom: činjenica da dio mladića usvaja medicinski besmislene i psihološki destruktivne prakse u pokušaju da popravi ono za što vjeruje da ga čini nedostatnim. De Grisogono je izravno upozorio da se prečesto raspravlja o ideološkim etiketama, a premalo o stvarnim posljedicama na živote mladih muškaraca.

– Bitno je da vi danas imate mlade muškarice koji preporučuju da se treba lupati čekićem u glavu – rekao je de Grisogono, a zatim dodatno pojasnio da je riječ o savjetima za oblikovanje čeljusti koji su, kako kaže, medicinski nonsens.

Muška verzija anoreksije

Upravo u tom dijelu emisije izrečena je jedna od najjačih i najzvučnijih teza cijele rasprave, ona koja i najjasnije objašnjava zašto se manosfera ne može promatrati samo kao politička ili kulturna tema. De Grisogono povlači paralelu između današnje muške opsesije izgledom i nekadašnje epidemije anoreksičnih obrazaca među djevojkama.

– Vidimo fenomen jako sličan onome što je kod mladih djevojaka u osnovi bilo anoreksija. S ovim što je danas, recimo, to unaprijeđenje svog izgleda – rekao je Lovre de Grisogono.

To je usporedba koju nije moguće olako odbaciti, upravo zato što pogađa središte problema. Generacije djevojaka odrasle su pod pritiskom nerealnih standarda ljepote koje su nametali časopisi, modne piste i reklame. Današnji mladići odrastaju u digitalnom prostoru u kojem influenceri prodaju isto to, samo u muškoj verziji: savršeno tijelo, savršenu čeljust, savršen status, savršen uspjeh, savršenu zaradu i savršenu dominaciju. Razlika je samo u pakiranju. Posljedica je ista – osjećaj da nisi dovoljno dobar, da kasniš, da zaostaješ, da si manje vrijedan i da bi, uz dovoljno discipline ili dovoljno očaja, možda ipak mogao dosegnuti ono što ti se servira kao norma.

De Grisogono to dodatno pojašnjava kad govori o neostvarivim uzorima.

– Dakle, neostvarivi uzori. Vi gledate manekenke na pistama u časopisima i mlade djevojke misle da svaka djevojka treba tako izgledati. Vi imate takav sam slučaj sa tim influencerima gdje oni prodaju priču o savršenom izgledu, bogaćenju preko noći. Mladi, psihički u osnovni nezreli muškarci misle da je to stvarno moguće napriti preko noći – rekao je Lovre de Grisogono.

Upravo u toj točki manosfera postaje puno više od internetske ideologije. Ona postaje tržište nesigurnosti. Prodaje odgovor onima koji su nesigurni, a zatim tu nesigurnost dodatno hrani.

Generacija koja odgovore traži online

Leonardu Prekratiću, kao pripadniku generacije koja s tim sadržajem živi izravno, upravo je to bilo ključno za objašnjenje privlačnosti takvih zajednica. Upozorio je da se tradicionalni problemi mladih nisu izgubili, nego su samo pojačani digitalnim uređajima i kulturom stalne izloženosti. Mladi se i dalje uspoređuju, i dalje se pitaju jesu li dovoljno dobri, i dalje se boje odbacivanja, ali danas to rade u kontaktu s desecima tisuća lica, tijela i života koji im se prikazuju kao objektivni standard.

– I sada ako ja već imam tu misao u glavi da moja biologija nije dostatna i da je ne mogu promijeniti i ako već odlazim na internet samom činjenicom da sam unutar te generacije i uviđam ljude koji su na nekoj objektivnoj razini sto puta ljepši od mene, ja ću do neke mjere sebe automacije krenuti uspoređivati sa takvim ljudima, što zapravo ja sebe uspoređujem sa tisućama, desecima tisuća ljudi pošto sam na internetu, sada govoreći iz perspektive prosječnog mladića, i iz toga ja ću zapravo dobiti odgovor na svoja pitanja oko toga jesam li ja dovoljan ili ne. Najčešće ću zaključiti da nisam dovoljan kako bih uopće bio poželjan nekome partneru, partnerici, neovisno koga volim – rekao je Leonardo Prekratić.

To je možda i najprecizniji opis mehanizma kojim manosfera djeluje. Ona ne ulazi nužno u život mladića kao gotova ideologija. Mnogo češće ulazi kroz pitanje: jesam li dovoljan? A kada se to pitanje jednom otvori, internet nudi čitav spektar odgovora. Blackpill kaže da nisi i da nikad nećeš biti. Redpill kaže da te lažu o razlozima. Lux Maxing kaže da se moraš popraviti. A razni influenceri na sve to nadograđuju financijske, emocionalne i socijalne “savjete” koji često nemaju nikakvo ozbiljno uporište.

Mladi ne traže nužno mržnju, nego odgovor

U tom je smislu Prekratić upozorio da mladi u manosferi ne traže nužno mržnju, nego odgovor.

– Ti nekakvi odgovori koliko god se oni razlikovali unutar samog polja manosfere, Blackpill govori o toj nepromjenjivosti socijalnih, seksualnih ili općih društvenih očekivanja i nekakvih, dajmo reći, zadača, ili sve do Redpilla koji zapravo nalaže da mi možemo sebe promijeniti, zapravo čitava, dajmo reći, skupina vjerovanja zapravo daje nekakve korisne odgovore mladićima kako biste trebali ponašati što je zapravo jedina prijmana stvar – rekao je Leonardo Prekratić.

Drugim riječima, manosfera ne pobjeđuje zato što je nužno logična, nego zato što je jednostavna. Ona kompliciranu stvarnost prevodi u formulu. A formula je uvijek zavodljiva, posebno kada dolazi onome tko se osjeća izgubljeno.

Izgubljenost, usamljenost i potreba za pripadanjem možda su i najvažniji faktori bez kojih se ne može razumjeti rast ovog fenomena. Prekratić izravno govori o izoliranom mladiću koji se, povučen u sebe i uronjen u digitalni svijet, pita kome se uopće može obratiti.

– Ako si određeni mladić koji je izoliran, samog si sebe izolirao iz društva do neke mjere, jedino ono pitanje koje si je normalno postaviti je kome bih se mogao obratiti za određene savjete oko toga kako da ja živim vlastiti život. I ovdje je sada, na pozornicu stupa, ta određena pripadnost različitim internetskim zajednicama, koje u načelu pokušavaju nuditi različita rješenja oko toga kako se nositi sa vlastitim mentalnim i opće životnim problemima – rekao je Leonardo Prekratić.

Kriza identiteta kao temelj

Ta dimenzija pripadnosti u emisiji je posebno naglašena. Jer neovisno o tome jesu li poruke zajednice pozitivne ili negativne, pripadati nečemu za mladog, usamljenog čovjeka često znači više od samog sadržaja. Prekratić je to vrlo jasno formulirao kada je rekao da je ponekad upravo osjećaj pripadnosti “jedina bitna stvar”. To puno govori o vremenu u kojem se mladi društveno ne formiraju više isključivo na igralištu, u kvartu, u školi ili kroz hobije, nego i kroz internetske mikrozajednice koje imaju svoj jezik, rituale, uzore i neprijatelje.

U tom kontekstu pojavila se i tema pandemije te lockdowna, koji su dodatno ubrzali povlačenje mladih u sobe, ekrane i virtualne svjetove. Prekratić je izričito rekao da je korona snažno pomogla ubrzanju tog procesa.

– Korona kriza je jako pomogla tom nekakvom, ajmo reći, ubrzanju tog procesa mladih muškaraca koji traže nekakvu pripadnost bilo kojoj društvenoj skupini, internetskoj zajednici, primjerno zato što na primjer ako si student ili učenik u srednjoj školi kojiako se žele samo družiti sa svojim prijateljima, ono želimo otići na košarku, na primjerice školska igra ili nešto, jednom kada ti to postane onemogućeno, ti ćeš prirodno gravitirati prema svojoj vlastitoj sobi, mobitelu i onda ćeš se krenuti i jednostavno povezivati sa takvim skupinama – rekao je Leonardo Prekratić.

Ispod svega nešto banalnije i dublje

Upravo tu se vidi koliko je pojednostavljeno svoditi manosferu samo na ideološku radikalizaciju. Da, u njoj postoje mizoginija, teorije zavjere, pa i antisemitizam, o čemu je Prekratić također govorio, ali ispod svega toga često se nalazi nešto banalnije i dublje: usamljenost, nedostatak zajednice i potreba da netko izgovori jednostavno objašnjenje svijeta. Problem je što takva objašnjenja rijetko liječe, a često guraju dublje u tunel.

De Grisogono nije negirao da su pojedini kritičari pokušali povezati ozbiljne zločine, pucnjave po školama i napade u SAD-u s takvim zajednicama. Međutim, upozorio je da iz istraživačke perspektive nije moguće jednostavno povući liniju uzročnosti između ta dva fenomena.

– Nekakvi kritičari pokušali su povezati s tim fenomenom ozbiljne zločine, pa nekakva naravno pucanja u Americi, što po školama, što po nekakvim drugim institucijama, ali u osnovi mi ne možemo povezati ta dva fenomena. Mi moramo, ako želimo zadržati nekakvu objektivnost, moramo stati iza toga da je to još uvijek digitalni pojam – rekao je Lovre de Grisogono.

Tu je posebno važno ono što je rekao o empiriji i europskim dokumentima koji su upozoravali na mogućnost terorističkih fenomena unutar zajednica poput incela. Iako se u javnosti takve tvrdnje često prenose kao gotova stvar, de Grisogono tvrdi da ih konkretni slučajevi nisu potvrdili.

– To je otišlo čak toliko daleko da je EU platila izradu nekakvog dokumenta gdje je upozorava na mogućnost nekakvih terorističkih fenomena i zajednica kao što je Inceli, ali taj dokument je sad star već nekoliko godina i nismo imali ni jedan slučaj – rekao je Lovre de Grisogono.

Nije da problema nema samo se pogrešno opisuje

Njegova poanta pritom nije bila da problema nema, nego da se pogrešno opisuje. Ako se sve svede na raspravu o terorizmu, onda iz fokusa izmiču one štete koje su možda manje spektakularne, ali mnogo prisutnije: bullying koji samo mijenja platformu, emocionalna manipulacija, financijske prevare, body dysmorphia, uporaba nedopuštenih kemijskih sredstava i kultura odustajanja od života.

De Grisogono je to izravno i rekao kada je upozorio da javnost, novinari i razni self-help autoriteti često ne pogađaju srž problema. Po njemu, fokus mora biti na konkretnim posljedicama za mlade muškarce, a ne na političkom dramatiziranju.

Financijaske prevare

Jedan od zanimljivijih dijelova emisije bio je i razgovor o tome koliko su financijske prevare sastavni dio rubnih dijelova manosfere. Voditelj je to usporedio s pričom o “nigerijskim prinčevima”, a Prekratić je tu analogiju prihvatio i razradio kroz primjer Netflixova dokumentarca Inside the Manosphere.

Po njegovim riječima, dio influencera iz tog okruženja vrlo vješto koristi emocionalnu ranjivost mladih muškaraca kako bi im prodao aplikacije, ulaganja, kriptovalutne sheme ili “garantirane” modele zarade. Prepričavajući primjer iz dokumentarca, Prekratić navodi da je novinar uložio novac u jednu takvu aplikaciju i na kraju se našao u ozbiljnom gubitku.

Zaključak koji iz toga izvodi vrlo je jasan.

– Ti periferni ogranci manosfere zapravo upotrebljavaju tu emocionalnu ranjivost i povoljivost mladih muškaraca primjerno radi svoje vlastite sebične i financijske ili određene emocionalne dobiti – rekao je Prekratić.

Identitetski krik

Dakle, manosfera nije samo ideologija ni samo identitetski krik. Ona je i tržišni model. Utjecajni muškarci koji na internetu glume nepogrešive vodiče kroz život vrlo često kapitaliziraju nesigurnost svoje publike. A kada mladić vjeruje da mu netko konačno govori istinu o svijetu, tada lakše povjeruje i da mu isti taj čovjek može prodati put do brze zarade, samopouzdanja ili poželjnosti.

U emisiji se otvorilo i pitanje šire društvene pozadine. De Grisogono tvrdi da se nalazimo u stvarnoj krizi identiteta mladih muškaraca i da je manosfera prije svega odgovor na tu krizu.

– Da, imamo krizu identiteta mladih muškaraca – rekao je Lovre de Grisogono. Pritom naglašava da današnje društvo mladima šalje međusobno suprotstavljene poruke. S jedne strane govori im se da moraju biti ranjivi, emotivni, otvoreni i empatični, a s druge strane i dalje postoje institucionalna i kulturna očekivanja koja su izrazito tradicionalna i koja se, primjerice, vide i u raspravi o vojnom roku.

U tom dijelu emisije de Grisogono je vrlo jasno upozorio na konfuziju koju takvi signali stvaraju kod mladića od 15 do 18 godina. Kako je rekao, šalje im se poruka da trebaju odbaciti stare obrasce muškosti, a istodobno ih se i dalje poziva na dužnosti koje se tiču samo muškaraca. Za njega je upravo ta proturječnost jedan od izvora dodatnog produbljivanja krize.

Manosfera raste u prostoru proturječja

Ta njegova teza može biti politički sporna, ali je u ovom kontekstu važna zato što objašnjava zašto manosfera ne nastaje ni iz čega. Ona raste u prostoru proturječja. Kada mladić nema jasan, društveno priznat odgovor na pitanje što znači biti muškarac, tada će ga potražiti ondje gdje mu se nudi. A internet uvijek nudi.

Zanimljivo je i ono što de Grisogono kaže o samoj logici uspješnih ideologija. Po njemu, nijedan takav narativ ne može potpuno uspjeti ako u sebi ne sadrži barem zrno istine. U tom smislu upozorava da manosfera ne postaje uvjerljiva zato što je potpuno lažna, nego zato što polazi od nečega što ljudi intuitivno prepoznaju. Na primjer, od činjenice da privlačniji ljudi u prosjeku doista lakše prolaze u nekim područjima života.

– Mi znamo po istraživanjima da ljepši ljudi bolje prolaze u životu. To je nedvojbeno. Mi idemo toliko daleko s istraživanjima da znamo do što su ti zubi pravilni i da ti raste postupak vjerojatnosti da te se zaposle. Problem dolazi u toksičnom narativu koji ide dalje iz toga – rekao je Lovre de Grisogono.

Tu dolazimo do jedne od najvažnijih distinkcija cijele emisije. Nije isto reći mladom čovjeku da prehrana, higijena, trening i urednost mogu pomoći samopouzdanju i društvenoj percepciji, ili mu reći da je cijeli njegov život unaprijed određen biologijom, visinom, crtama lica i genetikom. Prvo je banalna i razumna istina. Drugo je biološki determinizam koji mladića pretvara u očajnika. De Grisogono to formulira vrlo precizno kada kaže da je problem u trenutku kad se činjenica o društvenim razlikama pretvori u priču “da nema više nikakve šanse”. Upravo je tu, po njemu, granica ulaska u toksičnu domenu.

Nisu sve jednako radikalne ili opasne

U kasnijem dijelu emisije upozorio je i da se različite strane manosfere moraju jasno razlikovati jer nisu sve jednako radikalne ni jednako opasne. Netko tko govori mladom čovjeku da pazi što jede, da ode u teretanu i vodi računa o sebi ne može se automatski stavljati u isti koš s onima koji promoviraju drogiranje, samoozljeđivanje, rezignaciju i “game over” filozofiju života.

– Jako je bitno razumjeti da smo mi svi prošli ideje kako ćemo bolje izgledat, pa pazi malo šta jedeš, pa bolje imat koju kilu manji, pa odi u teretanu, ali to je svjetlosnim godinama daleko od toga… ideja da si idemo unaprijedit naš izgled je dobra, to je zdravo, ali ideja da se idemo drogirat u osnovi definitivno više nije zdrava – rekao je de Grisogono.

Tu je i njegova možda najmračnija opaska o pojedinim ograncima fenomena, onima koji otvoreno reklamiraju odustajanje od života.

– Grane tog društvenog fenomena zapravo jako glasno reklamiraju odustajanje od života, reklamiraju jednu totalnu rezigniranost mladih muškaraca u smislu ništa nema smisla, mi to zovemo game over – rekao je de Grisogono.

Kada se tome pridoda njegova opaska o visokoj stopi suicida među mladim bijelim muškarcima u ruralnim dijelovima SAD-a, postaje jasno da manosferu u ovoj interpretaciji ne vidi prvenstveno kao sigurnosni nego kao civilizacijski problem. Problem koji se prelijeva iz američkog konteksta prema Europi, najprije kroz englesko govorno područje, a zatim kroz algoritamski pogonjene kulturne obrasce.

Tema nije odmah vidljiva na površini

Prekratić je pak na kraju emisije dao možda najkorisniji generacijski uvid. Rekao je da u njegovom okruženju ta tema možda nije uvijek izravno vidljiva na površini, ali da je vrlo često prisutna ispod nje. Neki prijatelji, kaže, ne staju na zdravijim oblicima brige o sebi, nego vrlo brzo posežu za ekstremnim metodama čim intenzivnije konzumiraju takve internetske sadržaje. Drugim riječima, fenomen se ne mora uvijek prepoznati po tome da netko otvoreno govori jezikom manosfere. Dovoljno je da usvaja njezinu logiku.

I tu dolazimo do vjerojatno najneugodnijeg zaključka cijele priče. De Grisogono na samom kraju emisije kaže da današnja generacija možda ni sama nije svjesna koliko duboko živi unutar tog svijeta, upravo zato što joj je on postao druga koža. To je ozbiljno upozorenje. Jer najveći problem s manosferom možda nije u tome što postoji radikalna margina koja viče preglasno, nego u tome što su njezini pojmovi, uzori i obrasci postali toliko normalizirani da ih mnogi više i ne prepoznaju kao ideologiju.

Treba li je osuđivati ili braniti?

Zato se ova tema ne može odbaciti ni kao moralna panika ni kao medijski hir. Ako je manosfera doista, kako je na kraju emisije sažeo voditelj, odraz nesigurnosti, frustracije i potrage za identitetom, onda se pitanje više ne može svesti na to treba li je osuđivati ili braniti. Pitanje je zašto toliko mladića uopće osjeća da odgovore o sebi mora tražiti ondje gdje ga čekaju manipulatori, lažni gurui i zajednice koje mu najprije kažu da je povrijeđen, a zatim ga uvjere da za njega više nema mjesta u svijetu kakav jest.

Ako je nešto iz ove rasprave postalo sasvim jasno, onda je to da se o problemima mladih muškaraca neće moći govoriti samo kroz etikete, ismijavanje ili političke rovove. Bit će potrebno, kako je i sam de Grisogono poručio, otvoriti ozbiljniji razgovor, manje sklon ekstremnom politiziranju i više usmjeren na stvarne živote. Jer dok odrasli raspravljaju je li manosfera samo ideologija, digitalni fenomen ili nova moralna panika, tisuće mladića već su duboko unutra, uvjerene da su njihove slabosti dokaz njihove bezvrijednosti, a njihova budućnost unaprijed izgubljena bitka.