HZZO joj odobrio fizikalnu terapiju, ali na nju mora čekati gotovo dva mjeseca: Sama plaćam za zdravstvenu uslugu koju nisam trebala platiti

Antonija Buha iz Zagreba za N1 je ispričala svoje iskustvo sa zdravstvenim sustavom nakon što joj je nedavno u bolnici obavljena potpuna endoproteza, odnosno ugradnja umjetnog zgloba u koljeno.

Na samu operaciju i boravak u bolnici nema ikakvih zamjerki. No s problemima se suočila po izlasku iz bolnice kada je za početak trebala uslugu fizikalne terapije u kući kako bi odmah započela s poslijeoperativnom rehabilitacijom. Fizikalnu terapiju u kući moguće je ostvariti na teret Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO).

Za ostvarivanje tog prava na teret HZZO-a potreban je nalaz liječnika-specijalista na temelju kojega obiteljski liječnik daje prijedlog koji odobrava liječničko povjerenstvo HZZO-a, a onda se na temelju tog odobrenja pacijent obraća nekoj od ustanova za zdravstvenu njegu dogovarajući dolazak fizioterapeuta kući.

Prvi slobodni termini za šest do osam tjedana

– Nakon što mi je HZZO odobrio fizikalnu terapiju u kući u trajanju od 15 dana, krenula sam zvati ustanove u Zagrebu koje se bave time. Nazvala sam ih desetak i u skoro svima su prve slobodne termine imali tek za šest do osam tjedana. Znači, mjesec i pol do dva nakon što sam operirana! A u bolnici mi je nakon operacije rečeno da s fizikalnom terapijom, odnosno razgibavanjem zgloba trebam početi doslovno odmah kako mi se koljeno ne bi ukočilo, kazala je.

Upisala se na listu čekanja u ustanovi gdje joj je ponuđen najbliži termin. No čak i da je imala sreću započeti s fizikalnom terapijom već dva-tri dana nakon operacije, zbog administrativnih protokola to joj ne bi uspjelo.

Ogorčena sam, ali nemam izbora

Naime, na rješenje liječničkog povjerenstva HZZO-a, kojim joj je odobreno 15 dana fizikalne terapije u kući, morala je čekati čak sedam dana. A bez tog papira nije se ni mogla prijaviti u bilo koju ustanovu za prvi slobodan termin.

– Budući da sam već na prvoj stepenici izgubila čitav tjedan, nisam imala drugog izbora nego sama platiti fizikalnu terapiju i odmah početi s vježbama i usput čekati da dođem na red tamo gdje sam na listi čekanja. Svaku terapiju plaćam 50 eura. Deset dolazaka – to je 500 eura za zdravstvenu uslugu koju rješenjem HZZO-a nisam trebala platiti, ali bih morala čekati najmanje šest tjedana. Ogorčena sam, ali nemam izbora jer svako odgađanje povećava rizik da mi koljeno ne bude razgibano i da se već u startu upropasti efekt operacije, kazala je Antonija.

Ako ćete sami platiti…

Ako pacijent nakon operacije ne može ili ne želi čekati fizikalnu terapiju u kući istu može, kao i sve druge zdravstvene usluge, platiti iz svoga džepa. U Zagrebu se cijene fizikalnih terapija u kući kreću od 25 do 75 eura po dolasku, ovisno o vrsti i trajanju tretmana. Obično je riječ o tretmanima od 30 do 45 minuta.

Pacijenti trpe, sve je nakaradno postavljeno

Širi uzrok problema je u manjku fizioterapeuta ugovorenih u sustavu zdravstvene zaštite, kaže Renata Deduš, predsjednica Udruge Fizioterapeuti u zajednici (UFUZ).

– Ministarstvo zdravstva propisuje mrežu fizikalne terapije (planirani broj fizioterapeuta i timova fizikalne terapije u sustavu javne zdravstvene službe, nap.a.) pa je na određenom području – primjerice, na području Grada Ivanca, tom mrežom predviđeno pet fizioterapeuta, dok na nekom drugom području s približno istim brojem stanovnika imate više fizioterapeuta. A tamo ih je više jer su se županije različito očitovale na upit Ministarstva o potrebama za fizioterapeutima, ističe.

Za potrebe se, dodaje Deduš, nikada ne pita one koji se bave tom djelatnošću, nego ravnatelje domova zdravlja.

– Neki domovi zdravlja uopće ne provode djelatnost fizikalne terapije pa kažu da im fizioterapeuti ne trebaju. Jednostavno, ne čuju se potrebe s terena onih koji se bave tom djelatnošću. Pa ako se županije ne očituju, Ministarstvo samo prepiše stare podatke ne uzimajući u obzir stvarne potrebe. Otud manjak fizioterapeuta i liste čekanja. A pacijenti trpe jer moraju čekati na red ili sami plaćati. Sve je to nakaradno postavljeno, objašnjava Deduš.

Dođu na prvu kontrolu bez ikakve rehabilitacije

Problem je, kaže Deduš, u lošoj organizaciji posla između HZZO-a i Ministarstva zdravstva.

– To treba popraviti jer postoperativni pacijenti, poput vaše čitateljice, trebaju hitnu rehabilitaciju koju u toplicama također neće dobiti odmah, nego tek za šest mjeseci ako ne i duže. A ako s njim nitko ne radi nakon operacije, taj pacijent ode u kontrakture i mjesecima se ne može vratiti na stanje u kakvom je bio odmah nakon operacije. Razumljivo je da su takvi pacijenti frustrirani. Događa se da dođu na prvu kontrolu nakon operacije, a da nisu prošli nikakvu rehabilitaciju pa zahvat koji je kirurg obavio praktički nema svrhe jer nije bilo pravovremene rehabilitacije.

Pacijent u začaranom krugu poslije operacije

Predsjednica UFUZ-a upozorava i na “začarani krug” u kojemu se nađe pacijent kojemu je potrebna fizikalna terapija nakon operacije.

– On mora obijati sedam-osam vrata da bi došao do odobrenja za fizikalnu terapiju u kući. Ako je specijalist crno na bijelo napisao da je pacijentu potrebna ta terapija, zašto pacijent mora ići svome obiteljskom liječniku koji onda piše uputnice liječničkom povjerenstvu? A u tom povjerenstvu možda sjede ginekolog ili liječnik opće prakse koji uopće nisu mjerodavne struke za donijeti odluku treba li pacijentu fizikalna terapija. S odobrenjem povjerenstva pacijent opet mora svome obiteljskom liječniku da mu izda D1 uputnicu po kojoj fizikalna terapija u kući može krenuti. Tek tada pacijent ide na listu čekanja. To je cijeli jedan začarani krug koji silno frustrira. Za određena stanja pacijenata treba osigurati sredstva kako bi mogli dobiti fizikalnu terapiju odmah nakon operacije, smatra Deduš.