Grad vječnih početaka: Kad nema rezultata, Tomašević najavi novi megaprojekt i novo obećanje

Postoji nešto politički vrlo zanimljivo u načinu na koji aktualna zagrebačka gradska vlast posljednjih godina upravlja krizama vlastitog mandata. Što su problemi u gradu konkretniji, vidljiviji i svakodnevno neugodniji za građane, to su najave budućih projekata veće, skuplje i grandioznije.

Gotovo po automatizmu, svaki put kada javnost počne preglasno govoriti o prometnom kolapsu, Jakuševcu, raspadnutoj infrastrukturi, kroničnom manjku parkirališta, sporosti obnove ili nefunkcionalnom javnom prijevozu, pred građane se iznese novi “strateški projekt”, nova vizija budućnosti i nova velika investicija koja bi trebala simbolizirati početak transformacije Zagreba.

Takav ritam političke komunikacije s vremenom je postao lako prepoznatljiv. Problem nastaje u trenutku kada građani više ne vide jasnu vezu između velikih obećanja i stvarnih rezultata na terenu.

Jarunski most danas je možda najbolji simbol takvog modela upravljanja Zagrebom. Radi se o projektu koji gradu objektivno treba. Zapadni dio Zagreba prometno je podkapacitiran desetljećima, Jadranski most funkcionira na granici izdržljivosti, a Novi Zagreb i zapad grada odavno više nisu periferija nego gusto naseljeni urbani prostori s ogromnim prometnim pritiskom.

Svaki novi prijelaz preko Save realno znači manje gužve, bolju povezanost i mogućnost ozbiljnijeg razvoja tramvajske mreže. Problem nije u tome treba li Zagrebu novi most. Problem nastaje u trenutku kada građani više ne vjeruju da gradska vlast zna provesti ono što tako bombastično najavljuje.

Jer posljednje četiri godine Zagreb gotovo neprestano gleda isti politički scenarij. Najprije dolazi velika konferencija za medije i optimistične izjave o “povijesnom projektu”. Nakon toga slijede godine projektiranja, administrativni problemi, novi rokovi i nova usklađivanja dokumentacije. Na kraju građani ponovno gledaju prezentaciju projekta koji je trebao biti davno pokrenut.

Grad koji stalno kreće ispočetka

Upravo priča o Jarunskom mostu najbolje pokazuje kako danas funkcionira Zagreb pod aktualnom gradskom upravom. Građani slušaju kako se predstavlja projekt vrijedan oko 140 milijuna eura bez PDV-a koji bi trebao povezati Trešnjevku i Novi Zagreb, rasteretiti promet i omogućiti širenje tramvajske mreže prema Blatu.

Istodobno građani saznaju da stari projekt iz 2007. godine praktički odlazi u povijest te da slijedi novo projektiranje, novi natječaj i nova dokumentacija. Drugim riječima, Zagreb je nakon gotovo dva desetljeća priče o Jarunskom mostu ponovno došao do faze u kojoj tek treba odlučiti kako će most zapravo izgledati.

Teško je ne primijetiti ironiju u tome da se kao veliki razvojni iskorak predstavlja činjenica da grad ponovno kreće u projektiranje projekta koji je već desetljećima predmet političkih obećanja. Upravo zato sve veći broj građana na takve najave više ne reagira entuzijazmom nego cinizmom.

Prepoznaje se obrazac po kojem se gotovo svaka politička kriza ili upravljačka nemoć pokušava prekriti ogromnim infrastrukturnim planom čija je realizacija dovoljno udaljena da nitko za nju u ovom mandatu neće ozbiljno politički odgovarati.

Posebno je zanimljivo što se istodobno otvaraju i vrlo ozbiljni problemi s otkupom zemljišta i nekretnina na trasi mosta. Građani javno govore da za ponuđene iznose ne mogu kupiti ni garsonijeru u istom dijelu grada, dok drugi upozoravaju da im se gase desetljećima uređivani prostori i poslovanja bez jasnog plana što dalje.

Takve scene, naravno, nikada ne ulaze u promotivne vizualizacije budućeg Zagreba u kojima redovito gledamo dronove, bicikliste, zelene koridore i političke izjave o održivom urbanom razvoju.

Zagreb prezentacija i Zagreb stvarnosti

I upravo tu nastaje najveći politički problem aktualne gradske vlasti. Između Zagreba kakav građani svakodnevno žive i Zagreba kakav se prikazuje na konferencijama za medije postoji sve veći jaz koji više nije moguće sakriti ni političkim marketingom ni stalnim pozivanjem na naslijeđene probleme iz Bandićeve ere.

Prošlo je dovoljno vremena da građani počnu postavljati vrlo jednostavno pitanje: što je nakon četiri godine mandata stvarno završeno, operativno riješeno i funkcionalno?

Jer Zagreb danas, usprkos svim velikim riječima o transformaciji grada, često izgleda kao grad improvizacije. Otvara se previše procesa koje administracija očito ne može pratiti ni koordinirati. Građani svakodnevno gledaju prometni kolaps koji postaje gotovo trajno stanje grada, beskrajne radove bez jasne koordinacije, tramvajsku infrastrukturu koja se raspada brže nego što se obnavlja, kronični nedostatak parkirališta i javni prijevoz koji ne uspijeva pratiti stvarne potrebe stanovništva.

Simbolički je pritom gotovo savršena situacija u kojoj Zagreb dvije godine gradi parkiralište da bi se potom ustanovilo kako ono zapravo nema pristupnu cestu. Teško je zamisliti bolju metaforu načina na koji funkcionira velik dio gradske administracije pod aktualnom vlasti.

Stadioni, renderi i politička kulisa razvoja

Sličan obrazac vidljiv je i u slučaju stadiona u Kranjčevićevoj. Projekt se javnosti predstavlja kao golemi iskorak zagrebačkog sporta, iako svi vrlo dobro razumiju da je njegova osnovna funkcija osigurati Dinamu privremeni stadion kako bi Grad i država konačno mogli krenuti u rekonstrukciju Maksimira.

Samo po sebi nije sporno da Zagrebu trebaju ozbiljni sportski objekti. Problem ponovno nastaje u načinu političke komunikacije u kojem svaka građevinska intervencija automatski postaje “povijesna”, “strateška” i “transformacijska”, kao da gradska vlast konstantno pokušava proizvesti dojam epohe velikih radova.

Istodobno građani imaju osjećaj da grad nikada nije bio sporiji, zakrčeniji i administrativno tromiji.

Gotovo identična situacija događa se i s Domom sportova koji se već godinama nalazi u statusu beskonačne obnove. Redovito se najavljuju nove faze, novi rokovi i nova rješenja, dok objekt koji je desetljećima bio jedno od ključnih sportskih mjesta Zagreba danas sve više izgleda kao simbol kronične nesposobnosti da se veliki projekti dovrše brzo, jasno i učinkovito.

Jakuševec kao politički poraz

No nijedan problem možda ne pokazuje političku ranjivost aktualne gradske vlasti toliko jasno kao pitanje otpada i Jakuševca. Upravo zato što je Tomislav Tomašević na vlast došao velikim dijelom na temi gospodarenja otpadom, zatvaranja Jakuševca i uspostave modernog europskog sustava koji će Zagreb konačno izvući iz modela improvizacije i odlaganja otpada karakterističnog za devedesete godine.

Umjesto toga, Zagreb je doživio odron otpada na Jakuševcu. Radnici su završili teško ozlijeđeni, a javnost je gledala scene koje su više podsjećale na industrijsku katastrofu nego na glavni grad članice Europske unije.

Politički odgovor gradske vlasti ponovno se uglavnom sveo na objašnjavanje naslijeđenih problema, proceduralnih prepreka i dugogodišnjeg zanemarivanja sustava.

Naravno da su problemi naslijeđeni i da sustav nije bio dobar. No politički problem nastaje u trenutku kada vlast koja je upravo na toj temi dobila izbore nakon četiri godine više ne može pokazati konkretan rezultat nego ponovno predstavlja novu veliku buduću fazu rješenja.

Ovoga puta to je Centar za gospodarenje otpadom Resnik. Još jedan golemi projekt koji bi trebao konačno riješiti problem zagrebačkog otpada, ali koji se također nalazi u fazi dugotrajnih priprema, projektiranja i administrativnih procesa.

Politika velikih najava i sve manjih očekivanja

I možda upravo tu dolazimo do najvažnijeg političkog problema aktualnog Zagreba. Građani više ne osjećaju da grad ide prema jasnom cilju, nego da se neprestano nalazi u beskonačnoj prijelaznoj fazi u kojoj se stalno nešto priprema, projektira, koordinira, usklađuje i planira, dok svakodnevni život postaje sve frustrirajući, sporiji i logistički kompliciraniji.

Zato Jarunski most danas nije samo pitanje novog mosta preko Save nego svojevrsni politički test cijelog mandata Tomislava Tomaševića.

Ako taj projekt doista ozbiljno krene u realizaciju, ako se riješe imovinsko-pravni odnosi, osigura financiranje i pokrene konkretna gradnja, tada će aktualna vlast moći tvrditi da je Zagrebu nakon desetljeća obećanja konačno donijela ozbiljan infrastrukturni iskorak.

Ali ako Jarunski most završi kao još jedan beskonačni ciklus projektiranja, novih rendera, novih rokova i novih objašnjenja zašto se stvari ponovno odgađaju, tada će postati savršena metafora cijelog jednog političkog mandata u kojem se neprestano govorilo o transformaciji Zagreba, dok su građani istodobno imali osjećaj da grad sve teže funkcionira u svojoj svakodnevici.

Jer najveći problem Zagreba danas možda više nije ni promet, ni otpad, ni mostovi, ni stadioni, nego činjenica da je grad postao umoran od stalnih početaka koji nikako da prerastu u završene i opipljive rezultate.