Kultura se u Hrvatskoj desetljećima nalazila na rubu političkog djelovanja. Stranke su joj pristupale formalno, bez jasnog stava o tome kakvu ulogu ona treba imati u dugoročnom oblikovanju društva. U takvom okruženju kulturna politika razvijala se vlastitom brzinom i bez većeg nadzora državnih prioriteta. Prednost takvog modela bila je stabilnost institucija. Slabost je bio izostanak jasnog smjera.

Mario Radić i Zlatko Hasanbegović uvode drukčije tumačenje. Njihov je pristup temeljen na uvjerenju da se kulturna politika ne može promatrati kao izdvojeni sektor, nego kao područje koje ima važnu ulogu u određivanju identiteta države. Preuzimanje kulturnog resora u tom kontekstu postaje početna točka za usklađivanje kulturnih institucija s vrijednosnim smjerom društva.

Hrvatska specifičnost i dugotrajna inercija kulturnog sustava

Hrvatski kulturni sektor dugo je zadržavao isti model djelovanja bez obzira na promjene u političkoj vlasti. Njegova struktura i financijski obrasci razvili su se u razdoblju koje je imalo vlastite vrijednosne pretpostavke, a te pretpostavke nastavile su djelovati i nakon političkih promjena. Tako je nastao prostor u kojem kulturna politika ne odražava uvijek aktualne društvene procese niti različita uvjerenja prisutna u samom javnom prostoru.

Radić i Hasanbegović polaze od uvjerenja da takva situacija nije održiva. Smatraju da kulturna politika mora biti dio ukupne državne strategije te da se ne može razvijati odvojeno od političkog i društvenog okvira. Njihov pristup temelji se na ideji da kulturne institucije moraju biti usklađene s identitetskim smjerom koji društvo želi razvijati. Taj smjer ne isključuje pluralizam, nego ga nastoji usmjeriti tako da odražava vrijednosti zajednice i povijesni kontekst države.

Kultura kao početna točka dugoročnog političkog planiranja

U njihovoj koncepciji kulture nije riječ o simbolici nego o stvaranju stabilnog temelja na kojem se mogu graditi druge javne politike. Gospodarstvo, demografija i obrazovanje ovise o tome koliko je jasan identitetski okvir u kojem se razvijaju. Kultura u tom smislu postaje prostor u kojem se definira kontinuitet i dugoročni smjer države, dok se ostale javne politike nadovezuju na tu osnovu.

Radić i Hasanbegović ne stavljaju kulturu iznad drugih resora, ali ističu njezinu ulogu u održavanju političke koherentnosti. Kulturni resor za njih predstavlja način da se osnuje jasan vrijednosni temelj države koji može biti stabilan i u razdobljima političkih promjena. Takav pristup ne teži naglim zahvatima nego postepenom oblikovanju kulturne politike koja usklađuje institucije s identitetom zemlje.

Političke posljedice koje će se otvoriti pred izbore

Ulazak kulturne politike u predizbornu dinamiku predstavlja novost u hrvatskom političkom prostoru. Do sada kulture gotovo nikada nije bila predmet koalicijskih dogovora. Ako Radić i Hasanbegović zadrže stav da kulturni resor mora biti ozbiljno pregovaračko pitanje, druge će stranke morati jasno definirati svoje pozicije o kulturnoj politici, što do sada nije bio uobičajen zahtjev birača.

Takva promjena neće preoblikovati samo njihov odnos prema mogućim partnerima, nego i način na koji politički sustav promišlja svoje odgovornosti. Kultura bi prvi put mogla postati resor koji se ne dodjeljuje po inerciji, nego po jasnoj političkoj procjeni. Time se otvara mogućnost da kulturna politika napokon postane dio ozbiljnog državnog planiranja, a ne fusnota u programima koji se pripremaju za izborne kampanje.

Radić i Hasanbegović svojim pristupom unose u hrvatsku politiku ideju koja je dugo bila potisnuta: da stabilna država mora imati jasno definiran kulturni temelj. Ne prezentiraju kulturu kao dominantan politički cilj, nego kao početnu točku iz koje proizlazi dosljednost u svim drugim područjima. U tome leži temeljna razlika njihova pristupa i razlog zbog kojeg se rasprava o kulturnom resoru više ne može izbjeći.