Kad politika zapne, kreću marševi: Ljevica testira teren i gradi kampanju na ideologiji

Antifašistički marševi održani u Zagrebu, Rijeci, Puli i Zadru prikazani su kao borba protiv fašizma, no daleko više otkrivaju političku nemoć ljevice koja nakon pet godina vlasti u Zagrebu i bez jasnog programa pred parlamentarne izbore poseže za ideološkim spektaklom kao zamjenom za konkretne rezultate.

Zagreb kao ogledalo ljevice

Hrvatska politička scena već godinama oscilira između simboličkih gesti i stvarnog upravljanja, ali rijetko je razlika između te dvije razine bila toliko vidljiva kao sada. Antifašistički marševi poslužili su kao kulisa koja prikriva dubinsku slabost ljevice: Možemo! vodi Zagreb već pet godina, SDP je nacionalno u defenzivi, a građani svakodnevno osjećaju posljedice neuspješne gradske i državne politike. Inflacija je postala trajni teret, cijene stanova dosegle su razine nedostupne širokom sloju građana, a investicijski ciklusi koji su trebali početi još prije tri godine nisu se ni otvorili. Grad istodobno tone u administrativnu sporost, infrastruktura stagnira, a brojni najavljeni projekti ostaju u fazi pripreme.

U takvom okruženju ideološka tema nudi jednostavniji izlaz od stvarnog upravljanja. Dok su gradski uredi usporeni, a ključni zahtjevi građana i investitora ostaju neriješeni, ljevica bira politički pravac u kojem je simbolika važnija od rješenja. Marševi tako postaju vizualno dojmljiv, ali sadržajno prazan dokaz da se vlast pokušava pozicionirati u političkom prostoru koji nije opterećen rezultatima.

Antifašizam kao politički signal

U Hrvatskoj fašizam ne postoji kao institucionalna ni organizirana prijetnja. Govor mržnje, grafiti i sporadični incidenti realni su, ali ne prelaze granicu koja bi zahtijevala masovne političke akcije. Ipak, retorika o borbi protiv fašizma plasira se kao jednostavan, emotivan i medijski funkcionalan alat. Time antifašizam prestaje biti povijesna vrijednost i postaje politički signal, poruka prema biračkoj bazi da se vodi borba protiv nečega što ne ugrožava društvo, ali pruža idealno opravdanje za mobilizaciju.

Marševi funkcioniraju kao prostor za emocionalnu identifikaciju, gdje poruka nije usmjerena na rješavanje problema nego na potvrdu identiteta. Ljevica se kroz takve događaje pozicionira kao moralni korektiv, iako društveni učinak ostaje marginalan. Jasno je zašto se to radi: moralne teme ne zahtijevaju rezultate, samo stav.

Ideološki performans kao model upravljanja

Kada politika nema rješenja, pribjegava narativu. U ovom trenutku ljevica ne nudi ozbiljne modele za smanjenje inflacije, rasterećenje tržišta stanova, poticanje investicija ili modernizaciju obrazovanja. Marševi nude jednostavniji okvir: moralno visoku temu uz koju je lako postaviti crtu između dobra i zla i dobiti trenutnu medijsku pozornost.

Upravo u toj dinamici nastaje i neočekivana zamjena političkih uloga. Godinama je ljevica optuživala desnicu da manipulira najprizemnijim emocijama, mobilizira strahove i bježi od realnih potreba građana prema ideološkim temama. Danas se situacija okrenula. Dok desnica dominantno komunicira klasične političke teme poput ekonomije, cijena, poreza ili sigurnosti, ljevica sve više poseže za emocionalnim repertoarom koji je nekad pripisivala svojim protivnicima. Ona sada gradi narativ kroz poticanje straha od prijetnji koje objektivno nisu prisutne, stvarajući simboličke fronte umjesto upravljačkih rješenja. To je potpuna inverzija političkog krajolika, ali i priznanje da bez rezultata nema drugog načina da se zadrži politička pažnja.

Istodobno, građani žive sasvim drugu stvarnost. Traže dostupne stanove, stabilne cijene, pouzdanu infrastrukturu i efikasnu administraciju. Ništa od toga ne može se postići transparentima ni organiziranim povorkama, koliko god se one medijski prikazivale kao važan politički čin.

Politička (po)moć iz drugog plana

Iako su stranke naglasile da formalno ne stoje iza organizacije marševa, politička povezanost je očita. Neki organizatori bili su kandidati ili suradnici Možemo! i SDP-a, stranke su javno podržavale događaje, a njihovi predstavnici sudjelovali su u povorkama. To stvara dvostruki politički učinak: stranke održavaju vezu s ideološkim korpusom, ali izbjegavaju preuzeti odgovornost za sadržaj i posljedice događaja.

Takav model omogućuje zadržavanje moralnog kapitala bez rizika koji nosi otvoreno preuzimanje organizacije. Ako događaj naiđe na kritike, naglašava se njegov “civilni” karakter; ako naiđe na pohvale, ističe se prisutnost vlastitog političkog kruga. To je strategija niskog rizika i maksimalne koristi, tipična za razdoblja političke defenzive.

Predizborna priprema bez programa

Dva su razloga zbog kojih se marševi događaju baš sada. Prvi su parlamentarni izbori za dvije godine, a ljevica ulazi u razdoblje kampanje bez opipljivih postignuća. Drugi je stagnacija Zagreba, koji je trebao biti model nove politike, a pretvorio se u primjer administrativne blokade i investicijske tromosti.

U takvom kontekstu ideološki događaji služe kao testiranje kampanjskih poruka. Ne nude rješenja, ali stvaraju dojam da se nešto radi, mobiliziraju urbanu bazu i omogućuju političarima da izbjegnu razgovor o temama na kojima nemaju odgovore.

Što ostaje građanima

Dok se održavaju simboličke povorke, stvarnost ostaje nepromijenjena. Inflacija i dalje nagriza standard, cijene stanova izmiču kontroli, veliki projekti stoje mjesecima, a Zagreb svakodnevno osjeća posljedice usporene administracije. Ideološki performansi pritom su tek privremeni bijeg od problema koji će se pratiti i u sljedećem političkom ciklusu ako se ne pronađu stvarna rješenja.

Građani ne traže marševe nego rezultate. I dok ljevica koristi ideološke teme kako bi zadržala politički puls, Zagreb ulazi u novu fazu stagnacije, a hrvatska politika još jednom pokazuje da je simbolika često važnija od upravljanja.