SDP opet brani partnera: Kao nekad Bandića, danas brane Tomaševića i Možemo!

Optužnica u aferi Hipodrom razotkrila je mrežu degradacija, pokušaja zbrinjavanja i „istraživanja“ svjedoka, a činjenice otvaraju pitanje političke odgovornosti koje nadilazi ono što tvrdi predsjednik Gradske skupštine Matej Mišić. Jer, kako god se Mišić trudio prikazati slučaj izoliranim incidentom, dokumenti Uskoka pokazuju da je Možemo! imalo ključne informacije – i da se ne može govoriti o neznanju.

Što kaže Mišić, a što govore činjenice

Predsjednik Gradske skupštine Matej Mišić ponovio je da je afera Hipodrom „pojedinačna anomalija“ te da je Grad od početka dao punu podršku institucijama. U stvarnim dokumentima istrage, međutim, stoje podaci koji taj narativ čine neodrživim: ne samo da je Goran Đulić kao predsjednik Upravnog vijeća USO-a degradirao svjedoke, nego je njihove podatke i informacije o obiteljskim odnosima prosljeđivao gradonačelniku Tomislavu Tomaševiću.

To znači da se ne može tvrditi da gradska vlast „nije znala“. Uskok nedvosmisleno opisuje put informacija od USO-a do gradonačelnika.

Optužnica koja ruši obranu

U optužnici je detaljno opisano da je Goran Đulić, član Možemo!, tražio degradaciju zaposlenice koja je teretila Kostu Kostanjevića, iako je ona bila odsutna zbog njege djeteta s teškoćama u razvoju. Nakon poziva Uskoka na davanje iskaza, degradacija je trenutačno povučena. Isto se dogodilo i voditelju Hipodroma, kojem je vraćen bolji ugovor nakon što su istražitelji pozvali na razgovor.

Riječ je o sustavnom postupanju, a ne o jednoj pogrešci. U oba su slučaja radnje ispravljene tek kada su institucije intervenirale.

Informacije su išle direktno prema vrhu

Najopterećujući dio optužnice odnosi se na „istraživanje“ svjedoka. Uskok navodi da je Đulić prikupljao informacije o jednom od ključnih svjedoka i njegovoj obitelji, uz pomoć stranačke kolegice iz Možemo! koja nema nikakvu formalnu vezu s ustanovom. Sve prikupljeno proslijedio je Tomislavu Tomaševiću.

Drugim riječima, teško je prihvatiti tvrdnju da su radnje bile izolirane, jer su informacije išle prema vrhu gradske vlasti. I teško je tvrditi da su se nezakoniti pokušaji „kadrovanja“ i pritisaka odvijali bez političkog radara.

Pokušaj zbrinjavanja Koste Kostanjevića

Kada je Kosta Kostanjević izašao iz istražnog zatvora, Đulić mu je, prema navodima Uskoka, najprije poslao Pismo namjere s najnižom pozicijom u sustavu, što je Kostanjević iskoristio pred sudom kako bi dokazivao da neće voditi ustanovu. Samo dan kasnije, Đulić je pročelniku Željku Matijašecu poslao poruku da bi Kostanjević ipak trebao dobiti rukovodeće mjesto.

Takav manevar nije mogao proći ispod radara. Tek kada je Uskok 2. srpnja zatražio očitovanje o Kostanjevićeva statusu, plan je naglo povučen.

Zašto je Mišićev stav problematičan

Sve navedeno pokazuje da obrana Mateja Mišića – da je riječ o jednoj „anomaliji“ i da gradska vlast nije znala – počiva na političkoj interpretaciji, a ne na sadržaju optužnice. Podaci nalaza upućuju na to da su ključni akteri imali informacije o procesima u USO-u.

Mišićev nastup stoga postavlja i pitanje: brani li predsjednik Gradske skupštine model upravljanja Grada, ili brani koalicijskog partnera bez obzira na činjenice?

Povijesni refleks: SDP brani partnera kao nekad Bandića

U političkoj povijesti Zagreba već je postojao obrazac u kojem je SDP branio neprihvatljivo ponašanje partnera kako bi očuvao vladajuću većinu. Taj obrazac obilježio je razdoblje koalicije sa Milanom Bandićem, kada je stranka mjesecima i godinama štitila postupke gradonačelnika i njegove suradnike, uz obrazloženje da „institucije trebaju raditi svoj posao“.

Sada se isti refleks ponovno vidi: SDP staje u obranu Mateja Mišića i gradske vlasti na način koji ignorira ključne navode optužnice. Obrana podsjeća na ranije političke pogreške, samo u novom kontekstu.

Afera koja neće stati na jednom iskazu

Dok traje sudska faza, ostaje činjenica da su u optužnici opisani politički i institucionalni propusti koji nisu mogli proći neprimijećeno. A to znači da je Mišićeva teza o pojedinačnoj „anomaliji“ teško održiva.

U konačnici, pitanje koje ostaje iznad cijelog slučaja nije više samo tko je izvukao 1,8 milijuna eura iz USO-a, nego tko je sve znao – i tko će danas preuzeti odgovornost.