Vjesnik pokazao istinu: Država ne zna upravljati imovinom, ali je se ne želi odreći

Kad je Vjesnikov neboder ponovno završio u vijestima – ovaj put zbog požara i izravnog prometnog kolapsa koji je Zagreb gurnuo u svojevrsni urbani izvanredni režim – većina rasprava vrtjela se oko vatrogasnih detalja, prometnih improvizacija i procjena statičara. No jedno je pitanje ostalo visjeti u zraku, zapravo jedino pravo pitanje: što uopće država radi kao vlasnik ovakvog nebodera gotovo 40 godina nakon uvođenja višestranačja i tržišnog gospodarstva?

Kad je svačije, onda je ničije

To nije samo pitanje zgrade, niti samo pitanje Zagreba. To je pitanje koje, kao društvo, uporno izbjegavamo postaviti jer otvara neugodan pogled u vlastito ogledalo. Hrvatska je formalno država slobodnog gospodarstva, ali na mnogo razina i dalje funkcionira kao da ključne odluke donosi netko tko razmišlja u koordinatama bivšeg sustava i “društvene imovine” – bez stvarnog vlasnika, bez odgovornosti, bez gospodarske logike i bez vizije.

Vjesnik je utjelovljenje tog mentaliteta: zgrada koja već tri desetljeća čeka rješenje koje nitko ozbiljno ne traži.

U uređenim državama s tržišnim gospodarstvima vlasništvo ima jasnu svrhu. Država posjeduje ono što joj je nužno za javne službe – škole, sudove, bolnice, upravne zgrade. Sve ostalo mora biti stavljeno u uporabu, prodano, prenamijenjeno ili dano onima koji ga mogu učinkovito iskoristiti. U državama zapadne Europe nezamislivo je da država desetljećima drži neboder kojem je jedina funkcija da svima bude teret, a nikome korist.

Hrvatska nikada nije provela takvu vrstu racionalne promjene. Ne zato što nije htjela, nego zato što nikad nije znala kako.

U prvoj polovici 1990-ih zemlja je prolazila kroz rat, a potom kroz naglu i često neredovitu privatizaciju. Moglo bi se reći da je u tom vremenu mnogo toga ostalo po strani, ali problem državnih nekretnina nije ratna ostavština – nego birokratska tromost. Država je preuzela preostale objekte bivših društvenih poduzeća bez jasne strategije, bez ikakve procjene isplativosti i, najgore, bez jasnog osjećaja da s tim vlasništvom treba nešto učiniti.

To “nešto” nikada se nije dogodilo.

Umjesto toga, dobili smo Vjesnik – napola ispražnjenu zgradu koja se godinama raspada, uvijek čekajući neku veliku ideju, zamisao, prenamjenu, sadržaj ili investitora koji nikada ne dođu. Sve je začinjeno složenim odnosima vlasništva, međusobnim optuživanjima između države i grada, i vječnom riječju koja opisuje gotovo svu državnu imovinu: neriješeno.

Mentalitetni problem

Problem s državnim zaostacima nije samo gospodarski. On je mentalitetni. Zemlja koja i dalje drži na desetke tisuća četvornih metara uredskog prostora bez jasne svrhe šalje jasnu poruku: da zapravo nikada u potpunosti nije prihvatila ono što tržišno gospodarstvo jest – i što ono zahtijeva. To nije ideološko pitanje, nego pitanje elementarnog upravljanja imovinom. Država nije dobar upravitelj poslovnih prostora. Država nije dobar upravitelj nekretnina. Niti bi to trebala biti.

U Hrvatskoj pak država ostaje vlasnik zgrada samo zato što je to najlakše. Nema rizika, nema odgovornosti, nema potrebe odlučivati. A nema ni političkog rizika – jer nitko ne želi biti onaj koji “prodaje državno”, iako se radi o prostorima koji državi ne donose ništa osim troška.

U Zagrebu se, međutim, posljedice takvog mentaliteta vide dramatičnije nego drugdje. Zgrada Vjesnika više nije samo sivkasta kulisa pored Slavonske avenije. Ona je sada uzrokovala presijecanje grada, usporila promet, izazvala goleme teškoće i potvrdila nešto što već dugo znamo: da nijedna razina vlasti nije sposobna nositi se s imovinom koju ima. Grad nema ovlasti, država nema volje, a nitko nema plan.

Možda je upravo zato ovaj požar, koliko god bio dramatičan, otvorio prostor za pitanje koje se godinama nije izustilo naglas: zašto to uopće držimo? Zašto kao društvo pristajemo na to da prostor vrijedan desetke milijuna eura stoji kao mrtvi kapital, bez sadržaja, bez namjene i bez ikakve koristi?

Odgovor je jednostavan: zato što je tako lakše. Zato što se državna imovina tretira kao nešto što može čekati, što nikoga posebno ne obvezuje, što se “jednog dana” može riješiti. A taj jedan dan traje već gotovo 35 godina.

Međutim, svako odgađanje ima svoju cijenu. Cijena se sada mjeri u požaru, zatvorenoj prometnici, prometnom kaosu, privremenim rješenjima i spoznajom da zgrada iz prošlosti drži taocem grad koji želi biti suvremen.

Država to neće nekako

Ako je ovu situaciju moguće pretvoriti u kakvu lekciju, onda je to lekcija o nužnosti konačnog prekida s mentalitetom “država će to nekako”. Država ne može biti vlasnik zgrada koje nemaju javnu funkciju. Grad ne može planirati razvoj dok mu najvrjednije lokacije ovise o odlukama administracija koje nemaju nikakav poticaj da djeluju. A Zagreb ne može normalno funkcionirati ako mu infrastruktura i promet ovise o objektima koji ne služe ni svojoj svrsi ni zajednici.

Zato je rasprava o Vjesniku zapravo rasprava o Hrvatskoj. O tome kako se odnosimo prema prostoru, prema gradovima, prema vlastitoj imovini, prema razvoju i prema odgovornosti. O tome koliko smo spremni raskrstiti s navikama koje nas već desetljećima drže ukočenima.

Možda je ironično, ali nije neočekivano: tek kad nešto izgori, jasno vidimo što imamo. I što nemamo. I što bismo napokon morali odlučiti.