Fiskalna iluzija povećanja minimalne plaće: Država uzima više nego što daje
Neto plaća zaposlenog bez djece u Zagrebu porasla je s 754,58 eura na 799,24 eura, dok je trošak poslodavca porastao s 1.130,05 na 1.223,25 eura. Država pritom prihoduje 48,54 eura više, što znači da je od povećanja minimalne plaće profitirao najviše – državni proračun.
Brojke koje otkrivaju stvarnost
Od 1. siječnja 2025. minimalna plaća iznosi 970 eura bruto, što je 130 eura više nego prethodne godine. Vlada tvrdi da time želi osigurati dostojanstven život radnicima i uskladiti Hrvatsku s europskim standardima. No kad se sagledaju stvarne brojke, dojam o velikodušnom potezu Vlade poprima drukčije značenje.
Za osobu bez djece u Zagrebu, neto iznos plaće raste za 44,66 eura. Međutim, država iz istog povećanja ubire dodatnih 48,54 eura kroz doprinose i poreze. Ukupan trošak koji pada na poslodavca iznosi 93,20 eura. Drugim riječima, dok radnik dobije 44 eura više, država dobije 48.
“Više koristi ima država nego radnik”
– Ako je premijeru uistinu stalo do radnika, on bi se odrekao ovog povećanog prihoda i smanjio poreze i doprinose. Radnik je mogao sve dobiti, a ne da punimo nezasitni proračun birokrata. Ovako, više koristi ima država nego radnik – izjavio je Damir Vanđelić, upozoravajući da je povećanje minimalne plaće samo privid pomoći zaposlenima.
Vanđelić ovu mjeru naziva fiskalnom iluzijom – politikom koja se prikazuje kao briga za građane, ali u praksi služi povećanju državnih prihoda. Prema njegovim riječima, da Vlada zaista želi pomoći onima s najnižim primanjima, smanjila bi doprinose i porezna davanja, čime bi puni iznos povećanja ostao radniku.
Argumenti Vlade i sindikata
Vlada se brani tvrdnjom da povećanje minimalne plaće donosi veći dohodak najniže plaćenima i približava Hrvatsku europskom prosjeku. Premijer ističe da se time jača socijalna sigurnost i omogućava dostojanstveniji život.
Sindikati uglavnom podržavaju mjeru, ali upozoravaju da rast minimalca još uvijek nije dovoljan da pokrije rast troškova života. Cijene hrane, stanarine i energenata porasle su više od same plaće, pa mnogi radnici ni s ovim povećanjem ne mogu doseći prag egzistencijalnog minimuma.
Političke reakcije: Fokus i Most protiv
Najglasniji kritičari Vladine odluke dolaze iz stranke Fokus, koja smatra da je riječ o dodatnom opterećenju za male poduzetnike, obrtnike i samozaposlene. U svojem priopćenju Fokus je poručio da će ova odluka dodatno ugušiti mikro i mala poduzeća koja već sada jedva preživljavaju pod teretom poreza i birokratskih prepreka.
– Ovo nije mjera koja potiče rast, nego mjera koja ubija inicijativu. Država je ponovno odlučila kazniti one koji žele živjeti od vlastitog rada, a ne iz proračuna – poručili su iz Fokusa, ističući kako Vlada nije ponudila nikakav mehanizam rasterećenja poslodavaca koji bi amortizirao poskupljenje rada.
Sličan stav zauzeo je i Most nezavisnih lista. Zastupnici Mosta istaknuli su da povećanje minimalne plaće bez rasta produktivnosti i smanjenja poreza može imati suprotan učinak – manje radnih mjesta i veći pritisak na poduzetnike. Po njima, Vlada se koristi minimalcem kao propagandnim oružjem, dok stvarni problemi ostaju neriješeni.
U dijelu oporbe čuju se i upozorenja da će se zbog visokog fiskalnog opterećenja poslodavci sve češće okretati zapošljavanju stranih radnika, jer domaće tržište rada više ne može podnijeti rast troška minimalca bez reforme poreznog sustava.
Upozorenja poslodavaca
Poslodavci pak upozoravaju da se minimalac povećava brže od produktivnosti i da dodatni trošak može dovesti do smanjenja zapošljavanja. Sektori poput proizvodnje, poljoprivrede i maloprodaje već sada teško podnose rast cijene rada.
Rast minimalne plaće bez paralelnog rasterećenja doprinosa, kažu poslodavci, znači da se trošak rada povećava, ali da se istodobno ne povećava konkurentnost ni učinkovitost.
Fiskalna iluzija na djelu
Vanđelićeva analiza pokazuje da povećanje minimalca ne donosi stvarno poboljšanje radničkog standarda, nego povećava državni prihod. Država dobiva više novca koji troši na rastući javni sektor, dok privatno gospodarstvo snosi sve veće troškove.
U praksi, to znači da država koristi svako povećanje plaće kao dodatni kanal za punjenje proračuna. Umjesto rasterećenja gospodarstva, uvodi se veći fiskalni pritisak, a radnik od vlastite plaće osjeća tek manji dio nominalnog povećanja.
Politički motivi i iluzija brige
Ako bi Vlada doista željela da povećanje minimalca koristi radnicima, trebala bi paralelno smanjiti doprinose i poreze na plaće. Tek tada bi povećanje bilo stvarno, a ne prividno.
No dodatni paradoks krije se i na lokalnoj razini. Samo Grad Zagreb, kroz porez na dohodak, uzima oko 51 euro od svake minimalne plaće. To znači da i zagrebački proračun izravno profitira od Vladine odluke. Povećanje minimalne plaće tako ide na ruku i gradonačelniku Tomislavu Tomaševiću, čiji prihod raste bez potrebe za povećanjem lokalnih poreznih stopa.
Bez reforme poreznog sustava i smanjenja državne potrošnje, svako novo povećanje minimalne plaće moglo bi biti samo još jedan ciklus fiskalne iluzije: država prihoduje, gradovi ubiru svoj dio, poslodavci plaćaju, a radnici i dalje preživljavaju.
