Zagreb pod poreznim teretom: Kako najviši nameti u Hrvatskoj guše investicije i ubrzavaju inflaciju

Kad Sandra Benčić tvrdi da se vlast u Zagrebu bori protiv inflacijskog udara zamrzavanjem cijena javnih usluga, izgleda kao pohvalan potez, no u stvarnosti gradski model oporezivanja – s najvišim stopama u Hrvatskoj – guši investicije, potiče troškove i dodatno pogoršava inflacijski pritisak.

Kad gradska i saborska zastupnica Sandra Benčić iz stranke Možemo! poruči da se protiv inflacijskog udara u Zagrebu bori zamrzavanjem cijena javnih usluga, ta izjava izaziva prizvuk lokalne borbe za socijalnu pravdu. No dok je retorika uvijek pogodna za medije, realnost je daleko surovija: Zagreb je, unutar hrvatskih gradova, među onima s najvećim poreznim teretom, a ta struktura izaziva posljedične učinke – pad investicija, usporenje rasta i manju otpornost domaćeg gospodarstva na inflacijske šokove.

Veliki dio radnog doprinosa odlazi na javne prihode

U Zagrebu je opterećenje dohotka među najvišima u zemlji, zahvaljujući visokim stopama poreza na dohodak te prirezu koji se zadržava na najvišim razinama. To znači da velik dio radnog doprinosa, koji bi inače išao u kupovnu moć građana, odlazi na javne prihode. Kada neto plaće stagniraju, građani se suočavaju s manjim budžetima za osnovne potrebe. U isto vrijeme, grad uvodi visoki porez na nekretnine – primjerice stopom od 5,00 €/m² – uključujući i prazne stanove i poslovne prostore. Taj porez nije neznatan trošak, nego permanentni pritisak koji brzo prelazi na cijene najma i komercijalne tarife.

Ali to nije sve: ova kombinacija visokih poreza i kompliciranog administrativnog okruženja guši privatne investicije. Kad poduzetnik mora uplaćivati visoke namete, njegova profitna marža opada, što ograničava sposobnost širenja poslovanja, ulaganja u nove tehnologije ili zapošljavanje radnika. Privlačnost Zagreba za kapital time slabi u odnosu na regije s povoljnijom fiskalnom i institucionalnom okolinom. U činjenici da Zagreb sudjeluje s velikim udjelom u ukupnim investicijama u Hrvatskoj, svaki pad ulaganja u gradu povlači pad investicija na nacionalnoj razini.

Dio investicija ostaje neiskorišten

Za ilustraciju, podaci Državnog zavoda za statistiku (DZS) pokazuju da su bruto investicije u novu i rabljenu dugotrajnu imovinu u 2023. godini zabilježile nominalni rast od 33,9 % u odnosu na 2022. godinu (što uključuje i neke metodološke promjene). Iako to zvuči kao poticajan trend, važno je napomenuti da porezne i regulatorne prepreke u Zagrebu izazivaju da dio investicija ostane neiskorišten ili da se usmjerava prema sektorima niske dodane vrijednosti, poput trgovine, gdje je barijera ulaska niža.

U prvom tromjesečju 2025., prema procjeni DZS-a, hrvatski bruto domaći proizvod (BDP) rastao je za 2,9 %, s tim da su bruto investicije u fiksni kapital porasle samo 4,5 % – značajno manje nego u razdobljima ranijeg rasta, kada su investicije rasle dvostruko snažnije. Taj sporiji rast ulaganja signalizira da kapital postaje ograničen resurs, posebno u područjima gdje opterećenja i neizvjesnost rastu. U drugom tromjesečju 2025. rast gospodarstva ubrzao je na 3,4 %, a investicije su rasle 5,2 %, no njihov udio i dinamika ipak osciliraju pod pritiskom strukturalnih prepreka.

Kako to utječe na inflaciju i životni standard?

Zamrzavanje cijena javnih usluga može kratkoročno ublažiti pritisak na kućne budžete, ali ne neutralizira inflacijske mehanizme koji proizlaze iz troškova stanovanja, cijena najma, komunalnih nameta i troškova privatnih usluga. Trošak vlasništva nekretnine s visokim porezom ne nestaje – on se premješta na zakupnike, korisnike usluga i potrošače. Svaka roba ili usluga koju poduzetnik pruža nosi u sebi dio tereta poreza koji je ugrađen u konačnu cijenu. Dakle, bez promjene strukture oporezivanja, inflacija ostaje ugrađena u sustav.

Za prosječnog Zagrepčanina ta dinamika znači da plaće ne prate rast troškova, da životni standard stagnira ili čak pada, te da štednja gubi vrijednost. Dok gradska vlast može zamrznuti tarife za vrtiće, odvoz otpada ili parkiranje, ne može zamrznuti tržište stanova, cijene u trgovinama, troškove građevinskih materijala ili troškove kapitala — a ti su segmenti često glavni nositelji inflacijskog pritiska.

Možemo i SDP, kroz takvu izjavu, nastoje sugerirati da je inflacija u Zagrebu, odnosno u Hrvatskoj prije svega problem javnih usluga – ali to zanemaruje širi sloj ekonomskih uzroka. Namjerno ili ne, taj pristup preusmjerava fokus s temeljne slabosti modela – prevelikog poreznog opterećenja i nedostatnih poticaja za ulaganja – na administrativno ukidanje cijena koje je samo kozmetička mjera.

Zagreb ne smije graditi razvoj na stalnom nametanju

Zagreb, kao najveći ekonomski motor Hrvatske, ne smije graditi svoj razvoj na stalnom nametanju, nego na stvaranju uvjeta za rast – tamo gdje privatni kapital može stvarati vrijednost, inovacije se mogu razvijati, a konkurentnost ne ovisiti o visokoj poreznoj rani. Ako se ovakav model nastavi, zamrzavanje cijena postat će samo očajni prijelazni popravak, dok će strukturalne slabosti narušavati životni standard i gospodarski potencijal.

U svijetu u kojem klimatski izazovi, tehnološke promjene i globalna natjecanja traže ambiciozne investicije, Zagreb s modelom visoke porezne rigidnosti i minimalne poticajnosti riskira da zaostane. Umjesto simboličnih mjera, potrebne su strateške promjene – rasterećenje poreza, poticanje kapitala, reforma lokalne politike i vraćanje povjerenja investitorima. Inače, zamrzavanje cijena postat će ledeni pokrivač nad rastućim ekonomskim problemima, a građani će osjetiti cijenu tog okruženja u skromnijim prilikama i skupljem životu.