NA DANAŠNJI DAN: Velika sibirska eksplozija, Stanko Vraz, Ivan Trnski, Franjo Hanaman , Medo Pucić, Noć dugih noževa, Mihovil Pavlek – Miškina, Ivo Banac, Dan kitova i dupina

Velika sibirska eksplozija – 1908.

Dana 30. lipnja 1908. godine eksplozija je protresla šumu u Sibiru, u blizinu rijeke Podkamenaja Tunguska. Ta vatrena lopta veličine 50 do 100 metara zahvatila je šumu i uništila oko 2.000 kvadratnih kilometara tajge, sravnivši sa zemljom oko 80 milijuna drveća. Zapisi kaži da je prizor eksplozije bio nestvaran, a cijelo nebo prikriveno vatrom.

Velika sibirska eksplozija ili Tunguska eksplozija ostala je najjača ikada zabilježena u povijesti, a proizvela je najmanje 185 puta više energije od atomske bombe bačene na Hirošimu, a o njezinoj jačini govori podatak da su se seizmički potresi osjetili sve do Velike Britanije.

Tunguska eksplozija

I stoljeće kasnije još nije otkriven razlog ove eksplozije, a mnogi su uvjereni da se radilo o asteroidu ili kometi. Područje Tunguske u Sibiru izolirano je mjesto, s dramatičnim klimatskim uvjetima. Ima duge i hladne zime i kratka ljeta, kada se tlo pretvara u blatnjavu močvaru. Zbog toga je pristup izrazito težak te su se jako teško mogli provjeriti i otkriti razlozi eksplozije.

sim toga ruske vlasti tada su imale veće probleme od znanstvene znatiželje, u zemlji su rasli politički nemiri, Prvi svjetski rat i revolucije koje su ga slijedile bili su udaljeni samo par godina tako da je eksplozija pala u drugi plan.

Tek 1927. godine ruski tim znanstvenika pod vodstvom Leonida Kulika otputovao je u to područje. Kada je stigao u Tungusku šteta je još uvijek bila očita, premda je prošlo više 20 godina.

Njegova je teorija da je meteor eksplodirao u atmosferi. No zbunjivalo ga je nepostojanje udarnog kratera ili bilo kakvih drugih ostataka meteora. Kako bi to objasnio, naveo je kako je močvarno tlo premekano kako bi očuvalo tragove udara, te da su ostaci sigurno duboko pod zemljom.

Stanko Vraz, Slovenac u epicentru Ilirskog pokreta – 1810.

Vraz, Stanko (pravo ime Jakob Frass), hrvatski i slovenski pjesnik, kritičar i prevoditelj (Cerovec, Slovenija, 30. VI. 1810 – Zagreb, 24. V. 1851). Studij prava i filozofije pohađao u Grazu, ali je većinu vremena provodio proučavajući književnost i strane jezike. Ranu slovensku poeziju pisao je na zavičajnom dijalektu, zbog čega ju početkom 1830-ih nije uspio objaviti u časopisu Kranjska čbelica. Nakon prvoga posjeta Hrvatskoj 1833. oduševio se ilirskim pokretom. Iste je godine u Grazu upoznao Lj. Gaja; surađivao je u Danici od prvoga broja, potpisujući se isprva kao »Ilir iz Štajera«. Od 1837. pisao je isključivo na hrvatskom jeziku, a potkraj 1838. trajno se nastanio u Zagrebu te postao prvim hrvatskim profesionalnim književnikom. Pisao je i pod pseudonimom Jakob Rešetar s Cerovca te Nenad Bezimenović. God. 1842. s D. Rakovcem i Lj. Vukotinovićem pokrenuo je časopis Kolo, a 1846–48. bio je tajnik Matice ilirske.

Stanko Vraz

Kao zagovornik romantičarskih ideja o značaju narodne poezije priredio je i objavio zbirku slovenskih narodnih pjesama Narodne pjesni ilirske: koje se pjevaju po Štajerskoj, Kranjskoj, Koruškoj i zapadnoj strani Ugarske (1839). U hrvatskoj književnosti javio se prijevodom slovenske balade Stana i Marko (Danica, 1835), a 1840. objavio je prvu od ukupno tri za života objavljene zbirke pjesama, ljubavni kanconijer Đulabije, ljubezne ponude za Ljubicu (I–II, III. i IV. objavljeni su posmrtno), posvećen Gajevoj nećakinji Lj. Cantily.

Vrazove izvorne stihove sadrži i 13 prepjevanih soneta. Ciklus od 7 gazela, kojim je Vraz taj izvorno orijentalni lirski oblik uveo u hrvatsku književnost, ubraja se među najvažnija ostvarenja hrvatske romantičarske lirike. Pisao je satire i epigrame, sabrane u ciklusima Neotesanci I i II, Komari i hobadi te Cigani, u kojima se kritički osvrtao na onodobne političke i književne prilike pa i suvremenike.

Iznimno se vrijednim smatra i Vrazov bogat i raznovrstan prevoditeljski opus. Prevodio je s latinskoga, grčkoga, češkoga, ruskoga, poljskoga, slovenskoga, engleskoga, njemačkoga, francuskoga, španjolskoga i talijanskoga, ponajviše romantičarsku poeziju. U onodobnoj periodici objavljivao je putopise, dopise, bibliografske prikaze i književnokritičke članke. Zauzimao se za uvođenje strožih estetskih i profesionalnih kriterija u književnu kritiku. Uz P. Preradovića i I. Mažuranića smatra se jednim od najvažnijih pjesnika hrvatskog romantizma. Hrvatsku je književnost obogatio novim pjesničkim tipovima i oblicima, a pjesničkim, prevoditeljskim i kritičarskim radom približio ju onodobnoj matici europskih književnih strujanja.

Ivan Trnski, književnik – 1819.

Trnski, Ivan, hrvatski književnik i prevoditelj (Stara Rača kraj Bjelovara, 1. V. 1819 – Zagreb, 30. VI. 1910). U Grazu je pohađao školu za upravnoga časnika u vojnoj administraciji. Službovao je u različitim gradovima Vojne krajine, 1865. izabran je za zastupnika Slunja u Saboru; 1871. postao je velikim županom bjelovarskim, ali se povukao s dužnosti zbog političkih nesuglasica.

Godine 1901. postao je predsjednikom Matice hrvatske i prvim predsjednikom Društva hrvatskih književnika. Od 1872. do smrti živio je u Zagrebu. Bio je jedan od najistaknutijih sudionika hrvatskoga narodnoga preporoda.

Ivan Trnski

Osobito se ističu njegove zasluge za razvoj hrvatskoga standardnoga jezika te versifikacije, koje su mu priskrbile naziv »oca hrvatske metrike«. U razdoblju od sedamdeset i pet godina njegova književnog djelovanja (1835–1910) u hrvatskoj književnosti izmijenili su se različiti književni smjerovi, no sâm je Trnski ostao uglavnom vjeran početnoj preporodno-romantičarskoj orijentaciji. U njegovu lirskom opusu prevladavaju romantičarski intonirane ljubavne i rodoljubne pjesme, iako je pisao i prigodnice te religioznu liriku.

Mnogi su pjesnički tekstovi iz pučki intonirane zbirke Popievke i milostnice mu mladjenke (1881) uglazbljeni, a neki se izvode i danas. Napisao je zbirku soneta o ljepotama Plitvičkih jezera (Jezerkinje, 1886). Pisao je i danas uglavnom zaboravljenu epsku poeziju (Sveta priča o solunskoj braći, 1863; Sigetski junak, 1866; Ana Lovićeva, 1890; Ban Berislavić, 1896), pripovijesti (objavljene u književnim glasilima te kao zasebna izdanja Učitelj Dobrašin, 1871., i Pripovijesti, 1910) te putopise (Plitvička jezera, 1893; Putne uspomene iz god. 1898, 1899). Prevodio je s engleskoga, njemačkoga, ruskoga, češkoga i poljskog jezika. Svojedobno slavljen kao veliki pjesnik, poslije su mu se uglavnom priznavale zasluge za preporoditeljski rad. U novije doba naglašavaju se njegove književne zasluge kao predstavnika prvoga naraštaja hrvatskih romantičara, koji je pripremio put idućim naraštajima hrvatskih pjesnika.

Franjo Hanaman, izumitelj žarulje s volframomvom niti – 1878.

Franjo Hanaman, sveučilišni profesor i izumitelj (Drenovci, 30. lipnja 1878. – Zagreb, 23. siječnja 1940.). Diplomu inženjera kemije stekao je na Višoj tehničkoj školi u Beču, gdje je ostao kao asistent na katedri analitičke kemije. U zajednici s ing. Justom, koji je također bio asistent na toj katedri, patentirao je 1902. prve električne žarulje od metalne niti.

Franjo Hanaman

Žarulje s volframovom niti trošile su trostruko manje energije od tadašnjih žarulja s ugljenom niti. Nakon toga Hanaman je bio profesor kemijske tehnologije i metalurgije na Tehničkom fakultetu u Zagrebu

Ovim pronalaskom započela je široka upotreba električne rasvjete. Doktor tehničkih znanosti postao je a Berlinu 1913. Godine 1919. podijeljen mu je venia docenti na Višoj tehničkoj školi u Zagrebu gdje postaje njen redovni profesor na katedri za anorgansku kemiju i metalurgiju. Od godine 1924./25. vršio je dužnost rektora škole.

Medo Pucić, pjesnik – 1882.

Hrvatski pjesnik, publicist, političar i pristaša sveslavenskih ideja Medo Pucić umro je 30. lipnja 1882. u rodnom Dubrovniku u 62. godini života. Njegovi prvi stihovi bili su lirski i romantičarski, zatim se sve više približava narodnome.

Medo Pucić

Najznačajnija Pucićeva djela su: Slovjanska antologija iz rukopisah pjesnikah, Talijanke, Pjesme i Karađurđevka.

Razočaran Jelačićevom politikom te potaknut jačanjem srbijanske autonomije, nakon 1848. zastupao je sumnju u ideju o hrvatskoj državotvornosti, koja je postupno prevladala u njegovu javnom djelovanju. Hoteći arhivski potkrijepiti vezu Dubrovnika sa srpskim vladarima, 1858–62. objavio je Spomenike srpske (I–III) u Beogradu, gdje je 1868–74. na poziv srbijanske vlade bio odgojitelj maloljetnoga kneza Milana Obrenovića.

Medo Pucić je jedan od najistaknutijih mecena dubrovačkih umjetnika, zaslužan je za pariško usavršavanje V. Bukovca, koji mu je 1880. u Parizu izradio portret.

Noć dugih noževa – 1934.

Noć dugih noževa je naziv za smrtonosnu čistku i krvoproliće kojeg je zapovjedio Adolf Hitler. Prije dolaska na vlast, Hitler je imao pouzdanike koji su bili u sastavu zloglasnih SA odreda. Vodio ih je Ernst Röhm. Nakon što je došao na vlast SA odredi Hitleru više nisu bili potrebni. Vodeći pripadnici SA odreda osjećali su da ih je Hitler iskoristio i zatim odbacio. Osim toga on se želio dodvoriti visokim njemačkim vojnim časnicima iz Reichswehra koji su prezirali SA.

SA odredi

Kada se Röhm osilio, Hitleru je rečeno da se protiv njega kuje urota. Vidjevši lažne dokaze, on je odobrio odmazdu. Sukobljene strane su bili Röhm na jednoj strani, a na drugoj Hitlerovi oligarsi: Joseph Goebbels, Hermann Göring, Heinrich Himmler i Reinhard Heydrich. Fanatični ubojice iz redova SS-a napali su vođe SA odreda, političare i druge neistomišljenike.

Napad se dogodio 30. lipnja i 1. srpnja 1934. godine. Hitler je pred Nijemcima opravdao ubojstva lažnim tvrdnjama da je vodstvo SA pripremalo državni udar. Službeno je ubijeno 77 visokih časnika SA, ali smatra se da ih je bilo i više od 400. Ova čistka bila je nagoviještaj Holokausta i Kristalne noći. Naziv pokolja dolazi od bitke iz mita o kralju Arthuru. Nakon toga uloga SA u životu nacističke Njemačke se sve više minorizirala, a najveći broj pripadnika SA pristupio je u Reichswehr koji je preobražen u Wehrmacht.

Mihovil Pavlek – Miškina, književnik – 1942.

Mihovil Pavlek – Miškina

Pavlek, Mihovil – Miškina, hrvatski književnik (Đelekovec, 24. IX. 1887 – Stara Gradiška, 11. VI. 1942). Najpoznatiji predstavnik seoske socijalne književnosti; objavljivati počeo kao član HSS-a, kojega je neko vrijeme bio i zastupnik, uglavnom u stranačkoj periodici. Njegova prva knjiga, Za svojom zvijezdom (1926), ratne tematike i jaka antimilitarističkoga naboja, bila je u beogradskoj skupštini napadnuta kao »boljševička propaganda«. I u sljedećim je proznim knjigama (Trakavica, 1935; Krik sela, 1937) Pavlek ostao angažiran, shvaćajući književnost sredstvom za socijalno osvješćivanje seljaka. Pisao je i pjesme, na standardnom jeziku i na kajkavskom narječju svojega zavičaja, koje su, iako pod utjecajem F. Galovića, M. Krleže, D. Domjanića i kajkavske narodne lirike, najuspjeliji dio njegova književnog opusa. Objavljivao je i političke članke i brošure (Dva naša najveća pokojnika, 1936; Početak hrvatskoga seljačkoga pokreta, 1937; Narod i inteligencija, 1937; Zašto hrvatski seljak nije komunist, 1938; Stara i nova gospoda, 1939). Za NDH uhićen, ubijen u koncentracijskom logoru.

Ivo Banac, povjesničar – 1947.

Ivo Banac (Dubrovnik, 1. ožujka 1947. – Zagreb, 30. lipnja 2020.), bio je hrvatski povjesničar, pisac, političar i polemičar.

Ivo Banac

Godine 1959., s majkom emigrira u SAD, kako bi se obitelj opet ujedinila (otac je otišao u SAD 1947. godine). U New Yorku pohađa gimnaziju Loyola, a potom studira i diplomira (1969.) na Sveučilištu Fordham. Magistrirao je (1971.) i doktorirao (1975.) na poslijediplomskom studiju iz povijesti na Sveučilištu Stanford, Kalifornija.

Od 1977. do 2009. godine predavao je povijest Istočne i Jugoistočne Europe na Sveučilištu Yale, New Haven, Connecticut, gdje je umirovljen kao profesor emeritus na katedri vezanoj uz posebnu zakladu koja nosi ime Bradford Durfee.

Od 1994. do 1999. godine također je djelovao kao redoviti profesor povijesti na katedri vezanoj uz posebnu zakladu na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti, gdje je upravljao i Institutom za Jugoistočnu Europu. Od 2008. godine redoviti je profesor na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a od 1990. godine dopisni član HAZU.

Dan kitova i dupina

Dan kitova i dupina

Svake godine se 30. lipnja obilježava Svjetski dan kitova i dupina. Stoga je ovo dobra prilika da se podsjetimo kako su dupini u Hrvatskoj zaštićeni. Naime, kod Vodnjana se od 2007. pokušavao izgraditi dupinarij, ali je tada pokrenuta velika akcija protiv zatočavanja morskih sisavaca koja je urodila plodom. Prema populacijskom istraživanju, u proteklih petnaestak godina smanjio se broj dupina u Jadranskom moru za gotovo četrdeset posto. Kako u budućnosti ne bismo promatrali izumiranje još jedne vrste dupina, potrebno je konkretno i zakonski zaštiti područje u kojem najviše obitavaju i proglasiti ga rezervatom.

…

izvori:

Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža http://www.enciklopedija.hr; Prolexis enciklopedija, mrežno izdanje, https://proleksis.lzmk.hr; Wikipedija https://hr.wikipedia.org