Zašto s nekim ljudima možemo razgovarati satima, a s drugima jedva pronađemo zajedničku temu?

Najugodniji razgovori postižu ravnotežu između istraživanja određene teme i uvođenja novih ideja, pokazalo je istraživanje.

Kada je pokušao postaviti prva pravila dobrog razgovora, Marko Tulije Ciceron je obavio izvrstan posao. Pazite na ton, nikada nemojte izgledati kao da vam je dosadno, ne gubite živce i ne govorite predugo, osobito o sebi, savjetovao je slavni rimski govornik.

Sada su znanstvenici krenuli njegovim stopama i otkrili prepoznatljivo obilježje ugodnog razgovora. Tajna obostrano zadovoljavajuće razmjene, tvrde, leži u zdravoj dozi „ružičastog šuma”.

Boja šuma obično više zaokuplja fizičare nego lingviste, no istraživači s Dartmouth Collegea u američkoj saveznoj državi New Hampshire otkrili su da taj koncept pruža nove uvide u ono što razgovor čini dobrim.

Kathryn O’Nell, glavna autorica istraživanja, objasnila je:

– U fizici se o ružičastom šumu govori kao o pojavi na rubu kaosa, gdje možete ostati u stabilnom stanju, ali niste u njemu zauvijek zarobljeni.

– To je osobito zanimljivo kada je riječ o razgovoru jer se na nekoj temi možete zadržati dovoljno dugo da se doista upoznate i razumijete je, ali ne toliko dugo da razgovor postane zamoran.

Analizirali više od tisuću razgovora

Istraživači su analizirali više od 1000 razgovora između nepoznatih osoba, koje su nakon razgovora odgovarale na pitanja o svojem iskustvu.

Otkrili su da su sudionici više uživali u razgovorima, češće željeli nastaviti razgovarati i osjećali snažniju međusobnu povezanost kada je njihova komunikacija sadržavala više ružičastog šuma.

Kako bi provjerili vrijedi li isti učinak i za ljude koji se već poznaju, istraživači su proveli sličnu analizu razgovora između prijatelja o iskustvima koja su ih oblikovala tijekom života.

Rezultat je bio isti: više ružičastog šuma značilo je i veće zadovoljstvo razgovorom. Učinak je imao i posljedice u stvarnom životu.

Kada su znanstvenici analizirali razgovore tijekom brzih spojeva (speed dating), otkrili su da je veća prisutnost ružičastog šuma pomagala predvidjeti koji će se parovi ponovno sastati.

Rezultati istraživanja objavljeni su u znanstvenom časopisu Science Advances.

Što razgovor čini dobrim?

Istraživači ističu da je iznimno teško precizno odrediti što neki razgovor čini izvrsnim. U uvodu svojeg znanstvenog rada autori su iznijeli prilično smjelu usporedbu:

– Dobar razgovor nalik je pornografiji – teško ga je definirati, ali prepoznajemo ga kada ga vidimo.

U svakodnevnom govoru često kažemo da su sugovornici „na istoj valnoj duljini”, no ta metafora propušta nešto važno, objašnjava dr. Emily Finn, neuroznanstvenica i glavna istraživačica studije.

– Biti na istoj valnoj duljini može biti nevjerojatno dosadno, rekla je.

Ljudi mogu biti usklađeni čak i kada samo ponavljaju riječi jedni drugih i neprestano se vraćaju istoj temi. Pritom im može biti iznimno dosadno.

U istraživanju su znanstvenici razgovore analizirali uz pomoć sustava umjetne inteligencije nazvanog MPNet.

Program je svaki pojedini iskaz u razgovoru ocjenjivao prema 768 različitih kriterija, koji su obuhvaćali aspekte poput značenja, tona i konteksta.

To je istraživačima omogućilo da kvantificiraju kako se razgovori razvijaju i mijenjaju tijekom vremena.

Bijeli, crveni i ružičasti šum: U čemu je razlika?

Razgovori pokazuju obilježja bijelog šuma kada sugovornici ne prate ono što je upravo rečeno.

Takav razgovor može neprestano skakati s jedne teme na drugu ili njime može dominirati osoba koja naizgled uopće ne obraća pozornost na odgovore sugovornika.

Drugi razgovori mogu imati obilježja crvenog šuma, koji nastaje kada ljudi međusobno oponašaju način izražavanja i upadaju u komunikacijsku rutinu.

Ružičasti šum nalazi se negdje između tih dviju krajnosti. Riječ je o svojevrsnoj idealnoj zoni razgovora, u kojoj se postiže ravnoteža između stabilnosti i fleksibilnosti.

Sugovornici se usklađuju dok istražuju određenu temu, zatim se njihovi misaoni tokovi razilaze kada uvode nove ideje, da bi se ponovno povezali i zajedno ih istražili.

Može li se vještina dobrog razgovora naučiti?

Količina ružičastog šuma u razgovoru ovisi o njegovim sudionicima, no O’Nell smatra da je riječ o vještini koja se može naučiti i razvijati, prenosi N1.

U sklopu istraživanja znanstvenici su analizirali i podcaste koje vode dva voditelja.

Otkrili su da se prisutnost ružičastog šuma u njihovim razgovorima povećavala tijekom prvih 50 epizoda.

Profesorica Elizabeth Stokoe, stručnjakinja za analizu razgovora s Londonske škole ekonomije i političkih znanosti (LSE), pohvalila je istraživače jer su otišli korak dalje od pretpostavke da je veća sličnost među sugovornicima uvijek bolja.

Ipak, upozorila je da usredotočenost na pitanje je li razgovor ugodan može značiti da propuštamo njegovu dublju svrhu.

– Postoji jedno prekrasno istraživanje telefonskog razgovora u kojem se otac i njegova kći, mlada žena s teškoćama u učenju koja živi u ustanovi za skrb, jako dugo opraštaju jedno od drugoga. Završetak razgovora bolan je i dirljiv, rekla je.

– Svođenje razgovora na pitanje jesu li ‘ugodni’ može djelovati beživotno jer su mnogi od najvažnijih razgovora u našim životima upravo takvi.