Sedak tvrdi da Tomašević ratuje s neprijateljima koji ne postoje: Juriša na vjetrenjače

U nizu dosjetki koje podsjećaju na Cervantesove prizore iz La Manche, komunikolog Kristijan Sedak usporedio je zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića s Don Quijoteom, otvorivši raspravu o granicama političkog idealizma u suvremenom Zagrebu.

Kristijan Sedak  uputio je žestoku, ali simbolički izbrušenu kritiku zagrebačkom gradonačelniku, prikazujući ga kao viteza zaljubljenog u vlastite ideale, ali sve udaljenijeg od stvarnosti svakodnevice. U njegovoj slici Tomašević je borac za „uzvišene viteške ideale“ koji u svakom automobilu i svakom kontejneru prepoznaje „prijetnju i nepravdu koju drugi prije njega nisu vidjeli“. Dok prosječan građanin pokušava proći kroz gradske gužve ili odložiti otpad, Sedak tvrdi da gradonačelnik u tim prizorima vidi – fašizam.

Fašizam opasan kao vjetrenjače

U nastavku koristi metaforu koja se nametnula sama od sebe.

– Danas je fašizam u Hrvatskoj jednako opasan kao vjetrenjače. Možda su u posljednje vrijeme čak vjetrenjače odnijele više života – poručio je Sedak, crtajući paralelu između zagrebačkog čelnika i Don Quijotea koji je vrtio bitke protiv izmišljenih neprijatelja.

U njegovoj interpretaciji, gradske politike djeluju poput oklopa sklepanog od starog željeza, improviziranog šljema i mršavog Rocinantea; a pritom se u zbirci neprijatelja spominju Trnjanski kresovi, glazbeni ukus i povijesni narativi koji se stapaju u jedan, tvrdoglavo održavan sukob.

– Kao što je Don Quijote postao simbol pojedinca koji se bori protiv nepravednog sustava, tako i mi znamo da od Mog gradonačelnika ne postoji bolji političar koji bi se mogao suprotstaviti HDZ-u – istaknuo je ironično Sedak.

No upravo ta ironija nosi ključnu poantu: ne vidi se više prometni kolaps, niti se spominje obećanje o zatvaranju Jakuševca, iako je to bio jedan od temeljnih političkih zavjeta prema “Dulcinei od Tobosa”, kako Sedak naziva simboličnu publiku kojoj je gradonačelnik u prvoj kampanji obećavao promjene.

A gradski se problemi gomilaju

Prema njegovoj analizi, ni uloga vjernog Sancha nije nestala; samo je zamijenjena zelenim idealizmom i nadom dijela birača da će dugo najavljivane transformacije doista doći. U takvoj slici Tomašević postaje tragikomični junak – istodobno predmet ironije i divljenja, ali sve češće netko čijim se zabludama smijemo jer nas, kako Sedak navodi, udaljuju od gradskih problema koji se gomilaju.

Ključno pitanje koje postavlja u završnici jest staro političko načelo: opravdava li cilj sredstvo? Ako je najveći cilj borba protiv fašizma i klimatskih promjena, Sedak tvrdi da u Zagrebu to nerijetko znači žrtvovanje zdravog razuma.

– Čvrsto vjerujem da su Tito i Staljin iznimno ponosni kad vide tko je od njih preuzeo štafetu i luč antifašističke budnosti, dok Mussolini i Hitler tiho jecaju i opravdano negoduju – rekao je Sedak, koristeći oštru ironiju kako bi ukazao na granicu između stvarne prijetnje i političkog performansa.

Zaključak njegove kritike ostaje jasan: pitanje gdje u 2025. završava autentična borba protiv fašizma, a gdje počinje politička farsa, po Sedaku ima jednostavan odgovor – u Zagrebu.