Rebalansi i iluzija stabilnosti: Iza “rekordnog proračuna” skriva se ogroman manjak

Kada gradska vlast slavi rast proračuna, valja podsjetiti da proračun nije ni štedna kasica ni čarobna vreća bez dna. On je instrument kojim se raspoređuje novac građana, a brojke su neumoljive. Zagreb u 2025. ulazi s proračunom od gotovo 2,9 milijardi eura rashoda i oko 2,75 milijardi eura prihoda, što znači da je u startu planiran deficit od približno 150 milijuna eura. Konsolidirane brojke za 2024. pokazale su izvršenje od 2,787 milijardi eura, no razlike u prikazu – ovisno gleda li se uži ili konsolidirani proračun – ne mijenjaju osnovnu činjenicu: troši se više nego što se ubire.

Grad planira rashode koje realni prihodi ne mogu pokriti

Politička komunikacija voli isticati „rekordne proračune“, no u praksi to znači da Grad planira rashode koje realni prihodi ne mogu pokriti. Razlika se nadoknađuje transferima, zaduživanjem ili posebnim projektima financiranim iz europskih fondova. Takav model ne stvara dugoročnu stabilnost, nego stalnu potrebu za krpanjem rupa.

Posebno je važno spomenuti poreznu politiku. Od 1. ožujka 2025. Zagreb je snizio stope poreza na dohodak: niža stopa sada iznosi 23 posto, a viša 33 posto. Ova odluka znači rasterećenje građana, što je načelno dobrodošlo jer jača kućne proračune i potiče gospodarstvo. Međutim, fiskalna matematika je jasna: manji porezi znače i manji prihodi u gradskoj blagajni. Procjenjuje se da će gubitak iznositi oko 130 milijuna eura, što čini otprilike 4,5 posto ukupnog proračuna. To nije marginalna korekcija, nego ozbiljan udar na prihodnu stranu, koji bez rezova rashoda može pretvoriti porezno rasterećenje u privremenu iluziju.

Rebalansi postali pravilo umjesto iznimke

Još je veći problem činjenica da su rebalansi postali pravilo, a ne iznimka. U 2024. godini Zagreb je dva puta rebalansirao proračun, prvi put u lipnju, a drugi put u prosincu. Već u 2025. krenulo se u novi rebalans kojim se proračun povećava za dodatnih 147 milijuna eura. Takva praksa pokazuje da planiranje nije vjerodostojno i da se financijska strategija svodi na stalno reagiranje umjesto na dugoročno vođenje. Kada se proračun iz godine u godinu dva ili tri puta mijenja, teško je građanima pratiti što je stvarno obećano, a što će doista biti provedeno. To podriva povjerenje u samu ideju proračuna i stvara osjećaj da su brojke u službi politike, a ne fiskalne istine.

Transparentnost se često koristi kao parola, ali je u praksi upitna. Grad objavljuje vodiče kroz proračun, organizira prezentacije i hvali se otvorenošću, no istovremeno koristi različite prikaze istih financijskih podataka. Čas se govori o prihodima, čas o rashodima, zatim o konsolidiranom proračunu, a zatim o užem iznosu. Građanin koji želi znati koliko se zapravo troši i koliko se ubire na kraju teško može pratiti stvarno izvršenje. Prava transparentnost ne znači gomilu dokumenata, nego jednostavne i dosljedne brojke koje se mogu pratiti iz godine u godinu.

Investicije i potrošnja nisu isto

Važno je razlikovati i na što se Grad zadužuje. Dug za gradnju škola, vrtića ili cesta ima drukčiju logiku od duga za tekuće troškove poput plaća, režija ili subvencija. Investicije se mogu opravdati jer ostavljaju trajnu vrijednost budućim generacijama, dok dug za potrošnju znači da današnje troškove plaćaju sutrašnji porezni obveznici bez ikakve dugoročne koristi. Upravo tu razliku gradska vlast rijetko jasno naglašava, iako je ona presudna za ocjenu održivosti proračuna.

Svako rasterećenje zaslužuje podršku, ali…

Svi projekti o kojima gradska vlast govori – od obnove škola i vrtića do prometnih ulaganja – nužni su i poželjni. Ali pitanje je hoće li doista biti provedeni u predviđenim rokovima ili će se stalno premještati iz jednog rebalansa u drugi. Kada prihod pada, svaka investicija ovisi o tome hoće li se pojaviti nova rupa u proračunu. U konačnici, teret se prenosi na građane, bilo kroz poskupljenje komunalnih usluga, bilo kroz dugove koje će otplaćivati iduće generacije.

Zato je ključna poruka jasna: svako porezno rasterećenje zaslužuje podršku, jer vraća novac građanima i jača gospodarstvo. Ali rasterećenje ima smisla samo ako je praćeno ozbiljnim rezovima rashoda, jasnim prioritetima i dugoročnim planiranjem. Zagreb ne može vječno živjeti na deficitu od 150 milijuna eura, stalnim rebalansima i improvizacijama. Ako se politika ne bude vodila brojkama, nego isključivo retorikom, proračun će ostati politički ukras, a ne stvarna fiskalna istina. Tek kad se fiskalna odgovornost uskladi s poreznim olakšicama, Zagreb će moći reći da vodi politiku koja je istodobno i popularna i održiva.